english
vijesti
kolumna M. Pansini
članice HFS-a
download
filmski kviz
o nama
produkcija
nakladništvo
festivali
medijska škola
forum
pretraživač
linkovi
impressum
 

Odlazak talentiranog filmskog berekina iz Veloga mista

Većina medija već je objavila vijest da je u 81. godini života, nakon kraće bolesti preminuo Branko Karabatić, jedan od suosnivača i dugogodišnji ravnatelj međunarodnog Festivala novog filma i videa u Splitu. Tako se nekada zvao današnji Splitski filmski festival koji su daleke 1996. pokrenuli entuzijasti iz Kino kluba Split, da bi ga Karabatić uskoro nastavio voditi sâm, obilježivši ga uvelike i svojom osebujnom osobom i svojim viđenjem onoga što su osnivači zamišljali kao 'novi' film, na kraju i svojom tjelesnom agonijom koja je započela usred 28. festivalskog izdanja. Većina medijskih napisa o Karabatićevu odlasku fokusirala se uglavnom na tu, najvidljiviju i najdugovječniju dionicu Karabatićeva kinematografskoga vijeka, koji je međutim započeo mnogo prije, upravo u nezaobilaznom 'inkubatoru' splitskih filmaša ‒ Kino klubu Split.

Karabatić je postao članom kluba 1970-ih, nakon kratkotrajne produkcijske krize koja je nastupila s osipanjem legendarne „druge“, zapravo prve autorske generacije klubaša 1960-ih, predvođene Ivanom Martincem. Zadržao se u klubu sve do druge polovice osamdesetih, a u „trećoj“ generaciji, uz Dušana Tasića, pripadao je njezinoj „radikalnoj“ skupini koja se po svaku cijenu željela odmaknuti od poetike Martinčeva „oplemenjenog dokumentarizma“ i njegovih montažnih postulata, kao i od preokupacija Martinčeve generacije, te pronaći vlastiti filmski izraz. Tijekom petnaestak klupskih godina snimio je otprilike toliko filmova. U javnom optjecaju danas ih je tek nekoliko, ali reprezentativnih eksperimenata autora koji je u dodir s avangardnim filmom došao u Americi, putujući kao pomorac.

Najstariji u nizu tih dostupnih Karabatićevih amaterskih ostvarenja, My Life iz 1977, autoportretna minijatura u jednom kadru, zrcali Karabatićevu sklonost minimalizmu i redukciji koju će do krajnjih granica, na kraju amaterskog bavljenja filmom, dovesti u fluksusovskoj projekciji bez projekcije slike (Film za usamljeni projektor,1987). U tom filmu razvidna je i njegova usmjerenost na matricu strukturalnog filma, po kojoj su snimljena i tri istaknuta filma iz 1980-ih, Tango de la muerte (1981) i Velo misto (1985) te Kristina II (1985) ‒ dadaistički zaigrano, vrlo osobno, ali i konstruktivistički samosvjesno eksperimentalno djelo. U Kristininoj „citatnosti i provali sjećanja“ Tomislav Gotovac prepoznao je godardovsku estetiku, dok je Ivan Martinac, koji je Karabatića smatrao nasljednikom Gotovca i njegova strukturalističkog kina, opisao taj film kao „mračni film s osmijehom“. Pronašao je u njemu „finu ironiju“, netipičnu za dotadašnje splitske filmove, ali sve prisutniju među novom, postmodernom generacijom klubaša, koja će 1980-ih, nadovezujući se na Karabatića kao svojevrstan međugeneracijski most, klubu vratiti polet i entuzijazam.

Karabatić se vraća na filmsku scenu sredinom 1990-ih, povremeno i kao autor (cjelovečernji film Najveća pogreška Alberta Einsteina, 2006. i dr.), ali prije svega kao jedan od pokretača i organizator Splitskog filmskog festivala, koji je tijekom 28 godina postojanja imao veličanstvenih programskih uzleta i velikih organizacijskih padova. Promatrači skloni festivalu i tipu filma koji je promovirao i za jedno i za drugo smatrali su odgovornim upravo Karabatića. S jedne strane, on je bio nepogrešivi intuitivac: znao je prepoznati dobar, inovativan ili provokativan film, a i htio je svojom otvorenom programskom koncepcijom, koja se ne smije iscrpljivati u pukim formalističkim ili medijskim eksperimentima, isprovocirati javnost „drugim“ i „drukčijim“ pogledima, identitetima i svjetovima te festival formatirati kao izlog svjetskog umjetničkog i „alternativnog“ filma, s popratnim multimedijskim programima.  U tom smislu, festival je od početka dovlačio u Split velika imena svjetskog eksperimentalnog filma, umjetničkog videa i medijske umjetnosti, ali i otkrivao kasnije perjanice umjetničkog filma, poput Béle Tarra ili Larsa von Triera, dva stilska antipoda europskog „art-housa“, koji su jedne rane festivalske godine u Splitu imali paralelne i sveobuhvatne autorske retrospektive. S druge strane, ona nestašna ‒ berekinska i umjetničkanarav katkada nije dopuštala Karabatiću da jače pritegne organizacijske uzde festivala koji je kasnih 1990-ih i ranih milenijskih godina – prije Motovuna i Zagreba, a zahvaljujući i njegovim vizijama ‒ splitskoj i nacionalnoj kulturi donio dašak svježine i prozor u nepoznati filmski svijet.

Diana Nenadić


pošalji link | verzija za printanje

Nagrada Grada Dubrovnik i promocija monografije 07.02.2024.
Otvorene prijave za Planet film 07.02.2024.
Otvorene su prijave na radionicu rasvjete u Kino klubu Split 07.02.2024.
Nakon uspješnog drugog izdanja, Cherry Pop Festival otvara prijave za natjecateljski program kratkometražnih filmova! 07.02.2024.
POZIV NA AUDICIJU ZA NOVI PROJEKT KARLOVAČKOG REDATELJA SAŠE POŠTIĆA 07.02.2024.
KINOKLUB KARLOVAC JE PREDSTAVIO PRVU SEZONU PODCASTA ZVUČNI VAL 07.02.2024.
Otvorene prijave za 29. Filmsku reviju mladeži i 17. Four River Film Festival 31.01.2024.
ŠKOLA ANIMIRANOG FILMA U NOĆI MUZEJA 31.01.2024.
Film očima mladih 31.01.2024.
Prolaznost vremena: suvremeni eksperimentalni hrvatski film 24.01.2024.
121-130/5779
Maillot nba pas cher
I thought that after two years, I knew replica handbags that Beatrice was a small gucci replica handbag in Pierre's many hermes replica handbags . I didn't expect it to be handbag replica positive result. Beatrice transformed this "night club little prince" into a happy replica handbags .





















Statistika posjeta