48. revija hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece
Smjerokazi
Zadnjeg dana održavanja Revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece obično traju okrugli stolovi na kojima sudionici razgovaraju o susretu koji upravo završava i o budućem, koji se od toga trenutka priprema i na kojem će se naći iduće godine. Pokušavaju raspraviti što je ovoga puta bilo dobro, a što možda nije i kojim putem valja ići ubuduće.
Voditelji i organizatori dogovorili su da će već od iduće Revije po dvoje djece (neki se još nisu pomirili što nije četvoro, pa će se boriti za to i dalje) iz svake ekipe čiji se film plasira na Reviju dobiti potvrde o sudjelovanju koje će im dodatno pomoći da odu dalje, da se upišu u srednju školu koju zaista žele i da ju čuvaju kao drag(ocjen)u uspomenu, kao pobjedničku diplomu. Dogovoreno je i da će se ubuduće radionički filmovi prikazivati na posebnoj projekciji, a voditelji radionica će među njima odabrati jedan, pobjednički. I da se vraća sustav filmskih kategorija, pa će već na toj idućoj, 49. reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva djece, 2011. godine u Varaždinu, biti dodijeljene po tri jednakopravne nagrade, posebno za igrane, dokumentarne i animirane filmove te za kategoriju ostale vrste.
Svečanost podjele nagrada, snimila Nataša Jakob
Učenici, autori filmskih i videoradova, razgovarali su s članovima Ocjenjivačkih sudova odraslih i djece o svojim filmovima. U početku su se njihova pitanja svodila na puko čuđenje, zašto njihov film nije dobio nagradu i, još češće, zašto onaj drugi jeste? Ne treba nas to iznenaditi. Smišljaju oni svoje igrane i dokumentarne filmove, svoje animacije i reportaže, pa ih snimaju i montiraju, raduju im se i znaju da nije baš najvažnije pobijediti na Reviji, ali uopće nije niti loše kada se to dogodi. Zato valja razumjeti slatka iščekivanja i ustreptalost djetinjeg srca i spoznati dubinu razočaranja, ako se nade ne ostvare.
U Hrvatskoj je u proteklih godinu dana snimljeno više od 150 dječjih filmova, a na Reviji je prikazano devedesetak. Već je onih šezdesetak iz salona odbijenih teško prihvatilo da ih neće biti u službenoj konkurenciji, a još je veća tuga obuzela autore osamdeset radova koji su se nadali proglašenju najboljima, jer je do te razine na kraju stiglo tek četrnaest ovogodišnjih ostvarenja. Tako blizu, a tako daleko!
Pa mladosti koja se tek uči i filmu i životu strpljivo valja objasniti da se ne treba ravnati prema gorima, već prema boljima od sebe, i nadmašiti ih, ako je moguće, da su neke filmske ideje briljantne u začetku, a izližu se već prije kraja filma, da se najčešće prepoznaju i nagrade oni koji su jednostavno drugačiji, u kojima je zatitralo ono nešto, što je često i nemoguće definirati i objasniti, da su već samim svojim napravljenim radom uspjeli, a oni što su se i plasirali u konkurenciju gotovo i pobijedili, da bi oni, taj ocjenjivački sud, dali i više nagrada, časna riječ, ali strogi su organizatori ograničili broj i konačno, da uvijek ima onih boljih od najboljih, i kad ih svi ti profesori, savjetnici i redatelji u razgovoru nazovu kolegama, kad pažljivo slušaju njihove prve filmske rasprave, kad im se zaista trude raskadrirati sve te za i protiv, onda bude nekako lakše i jasnije i u mnogima se baš osjeti inat i dišpet i sve to što će ih, uz ono osnovno, ljubav prema filmu i osjećaj da mogu i žele dati svoj obol, dovesti ponovo, iduće godine, da naprave ono što su možda mogli i ovaj put, ali eto!
Ti će zaista ponovo doći i boriti se za svoja filmska uvjerenja i svoj autorski stav i oni su već pobijedili, samo im to možda još uvijek nije posve jasno.
Duško Popović
|
