Varaždinski suncokreti
U četvrtak je prijepodne polaznicima prvog stupnja seminara medijske kulture Marko Rojnić govorio o povijesti filma, a popodne Marina Zlatarić o filmskim projektima u svim područjima hrvatskog jezika. Drugi je stupanj u prijepodnevnom dijelu slušao izlaganje Midhata Ajanovića o vizualnom pripovijedanju te popodne Ane Đordić i Jelene Modrić o analizi i interpretaciji filma u nastavi. U međuvremenu je, poslije slabije sparine, počela padati kiš(ic)a, doduše ni sluga onoj grmljavinskoj oluji koja je nekoliko sati prije zamračila Zagreb.
U petak se Midhat Ajanović preselio na prvi stupanj gdje će polaznicima govoriti o mjestu i značaju zagrebačke škole crtanog filma u općoj povijesti animiranog filma, dok se polaznicima drugog obratio Ilija Barešić i rasvijetlio odnos filma i videoigara.
Od pet popodne će trajati predstavljanje knjiga o filmskim temama Midhata Ajanovića i Ilije Barešića, kao obavezno predavanje za polaznike oba stupnja seminara medijske kulture, otvoreno i za sve druge zainteresirane.
Poslije teorijskog dijela priprema, u većini radionica koje se time bave započela su i snimanja. Zbog nekog razloga voditelji i polaznici uvijek i na razne načine nastoje sakriti kojom se temom namjeravaju baviti i kakav rad ostvariti. Sve će se doznati za koji dan, na završnoj prezentaciji, ali valjda je igra skrivača svojevrstan fetiš, bilo da je riječ o strahu da će neke od dobro organiziranih i od inozemnih službi plaćenih mreža prije vremena ukrasti sve te originalne ideje i neponovljive koncepte ili o filmskom praznovjerju, tek svi šute k'o zaliveni! A bilo je i podmetanja lažnih tema, sve kako bi se dušmani zavarali!
E, sad, svaka profesija ima svoje tajne pa tako vražji novinari nekako ipak doznaju pojedine detalje. Špijunski se rad najefikasnije vrši kroz legalne izvore informacija, a danas su to posebno društvene mreže na kojima uvijek netko nešto izlane, što kroz riječ, što kroz sliku, pa se tako recimo sazna da se radionica za eksperimentalni film ima namjeru pozabaviti slikama Miljenka Stančića (1. ožujka 1926., Varaždin-13. svibnja 1977., Zagreb), slikara i grafičara, ilustratora i scenografa koji je, kažu, najbolje osjetio i prikazao, doduše uglavnom nadrealno, duh i dušu grada. Sazna se i da će radionica igranog filma snimati u šumi (gdje bi drugdje?), odmah uz bazen na kojem dobar dio sudionika ŠMK kreativnim plivanjem skuplja snage za nastavak (što je i najbolji dokaz da Škola nije mučilište, nego učilište u kojem je baš ugodno biti tih deset dana i svašta raditi za tijelo i dušu), a rasuti u strijelce (jer ih vodi streličarka Ana) na varaždinskim ulicama polaznici i voditelji radionice za dokumentarni film počeli su se baviti rekonstrukcijskim dokumentarcem, tj. onim u kojem prikazane osobe obnavljaju radnje i ponašanja karakteristična za njihov žIvot. Što će od svega ispasti tek će se vidjeti
Varaždin nije samo povijest kroz koju se korača, barokne građevine koje su i danas pune života, onih šest tornjeva i tornjića koje vidim kroz svoj krovni prozor na trećem katu stare zgrade Studentskog doma i šarenilo Špancirfesta. Valja proći kroz pothodnik, odmah iza recepcije Doma, pa desno, ispod željezničke pruge i ući u posve drugi grad, koji se sastoji od obiteljskih prizemnica s vrtovima ispred njih u kojima rastu trubice, hortenzije i ruže, na lijevoj je strani strelište na kojem naša već rečena Ana Sever odapinje svoje strelice, prvi pas na kojeg naiđete stane lajati i razbudi kolege iz ostatka naselja, veš se suši na konopima razapetim između dva stabla, a u nekom dvorištu rastu suncokreti. Baš kao van Goghovi.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
