Od Oceana do Jadrana
Jedan od povijesnih hrvatskih filmaša bio je i Franjo Ledić (rođen 1892. u Derventi, Bosna i Hercegovina), koji je samoga sebe reklamirao kao prvog jugoslavenskog filmskog redatelja, a početak mu je karijere vezan uz Ilok, u kojem je 1908. prvi put vidio pokretne slike, pa Berlin, do kojeg je stigao lutajući preko Budimpešte, Beča i Praga, koji je tih godina bio izuzetno filmski aktivan, i u kojem 1919./20. pokreće svoju filmsku industriju, nazvavši studio Ocean film. Početkom 1920. snima, kako je onda bilo uobičajeno, nijemi film u šest činova Angelo-misterij Zmajgrada, kojeg publika i kritika nisu baš dobro primile, nakon čega odlazi u Italiju i snima opet bez većeg uspjeha, a 1925. se vraća u Zagreb. Bio je statist-glumac, šminker, crtač i postavljač dekoracija, asistent kod poznatog njemačkog sineasta Ernsta Lubischa, inače svojeg vršnjaka koji je najpoznatiji kao redatelj Ninočke (1939.), s Gretom Garbo, filmski vizionar, poduzetnik i pustolov, a namjeravao je na području današnje zagrebačke Knežije, blizu Horvaćanske ulice, sagraditi najveći filmski studio i pretvoriti Zagreb u novi Hollywood.
Projekt je prvobitno, kao i u Berlinu, nazvao Ocean film, a onda ga preimenovao u Jadran film. Potporu mu je svojevremeno dao i slavni Oktavijan Miletić, koji kaže kako je Ledić shvatio da za snimanje nema adekvatnog prostora, naručio nacrte filmskoga grada, točnije sustava filmskih studija, a zatim po vlastitim nacrtima gradio studio na Horvaćanskoj, blizu Savskog mosta. Neobična i slikovita arhitektura glavne zgrade, oblikovana u duhu secesije, služila je i kao scenografija kod snimanja nekih filmova, a u dvorištu studija je sagradio kulu upravne zgrade, pomoćne tehničke prostorije, posebno kućicu za glumce, veliku halu za snimanje intimnih scena i uredio na otvorenom veliki prostor za masovne prizore.
Imanje prodaje 1927. godine Franji Kiseljaku (i danas taj prostor neki zovu Vila Kiseljak), zasićen dugovima i propalim projektima. Godine 1942. pojavljuje se ideja o projektu filmskoga grada uz cestu Sveta Nedelja–Samobor, 1943. se počinje graditi filmski grad na Laščini, ali prvi ozbiljni projekt bila je gradnja studija Jadran filma.
Ledić je objavio i prvu domaću knjigu o filmu, naslovljenu Film–kako se može postati filmski glumac i glumica. Što o filmu mora znati svaki kandidat i kandidatkinja? te je pokrenuo prvi filmski časopis u Hrvatskoj. Spominje se da je uspio dovesti nekoliko inozemnih filmskih ekipa na snimanje na Jadran. Sam je snimio i dijelove filma Ciganska krv-dobrotvorka Balkana, o ljubavi, strasti, ubojstvu i potjeri kroz savske čerge, a nakon neuspjeha s filmom Njih dvoje, završava u zatvoru zbog dugova.
Poslije zatvora pokreće filmski žurnal Zvono, snima kratke reportaže putujući Kraljevinom Jugoslavijom, a najveći dio reportaža je prodao beogradskoj kinoteci. Početkom Drugog svjetskog rata je na popisu radnika Državnog slikopisnog zavoda NDH, u odjelu za filmske žurnale, a nakon rata je neko vrijeme interniran pa se povukao iz javnog života.
Danas su ostaci Ocean filma zdanje tragične sudbine, potpuno devastirano, prepušteno beskućnicima i narkomanima, od kuće su ostali goli zidovi, okolni prostor nalikuje džungli te služi kao odlagalište građevinskog otpada. Ono što je nekada bio prvi filmski studio, danas je utočiste beskućnika i ovisnika. Zgrada je u vlasništvu Grada Zagreba i zaštićeno je kulturno dobro (pojedinačno) upisano u Registar kulturnih dobara RH–Listu zaštićenih kulturnih dobara, ali očito ni Grad ni Republika Hrvatska ne znaju što bi s njom.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
