Fotograf s koltom
Rođen kao Aljuš Musli 1944. godine u Tetovu, gradu u današnjoj Sjevernoj Makedoniji, antičkom Euneumu, koji je novo ime, kažu neki, dobio po mitološkom junaku Tetu koji je cijeli kraj očistio od zmija, bajkovitom području na padinama Šar planine i na cesti koja vodi od Skopja prema Albaniji, u kojem većinu stanovništva čine Albanci poput njega, 1952. je preselio s ocem i trojicom braće u Bijeljinu, Bosna i Hercegovina, u sjeveroistočnom dijelu te zemlje, povijesno središte Semberije, na nekadašnjem dnu Panonskog mora, smješteno između Save i Drine, ravničarski i jedan od najbogatijih gradova države, svojevremeno poznat kao centar za proizvodnju i trgovinu hranom, a zatim kod domaćeg fotografa Vladimira Korde izučio zanat i otvorio fotografsku radnju. Odmalena je bio impresioniran vesternima, koji su se tada u nas uobičajeno zvali kaubojskim filmovima, a zaljubio se ili zaludio, što je često jedno te isto, toliko da je uskoro službeno promijenio ime u Hari Džekson (baš tako, ne Jackson) pa je u skladu s tim iznad ulaza u svoju fotografsku radnju, u kojoj su se uglavnom fotografirala bucmasta dječica ili ozbiljni i pomalo zabrinuti odrasli, kad bi im zatrebala fotografija za osobnu kartu ili vozačku dozvolu, istaknuo natpis Foto-režiser vesterna Hari Džekson. I jednu je kćerku nazvao Virdžinija.
Naravno, uskoro je počeo snimati svoje vestern filmove. Glumci su mu bili prijatelji i poznanici, Indijance i Meksikance su igrali lokalni Romi (zbog boje kože i fizionomija i sklonosti zafrkanciji), Drina je postala Rio Grande, Jabanuša, okružena mjestima Muhađeri, Bukova Greda, Živanovići, Donja Mahala i Jugovići je glumila preriju, a parni vlak za Mezgraju pretvorio se u divlje-zapadne strojeve. Kažu da bi vlakovođe, za ćevape i pivo, malo zastali (ma, jebo vozni red!), puštali paru i fućkali, dok su Hari i ekipa pljačkali poštanski vagon. Seljaci su davali konje i krave. Dijelove opreme i naoružanja, sve one winchesterke i coltove je nalazio na raznim mjestima ili ih sam proizvodio.
Tako su nastali prvi film Vješanje Hari Džeksona, a zatim Tragom zločina, Ispirači zlata i drugi, najčešće polusatni. Osveta Hari Džeksona je 1979. dobio nagradu na Zagrebačkom festivalu kratkog filma, a na zagrebačkoj je televiziji nekoliko godina poslije prikazan u pet minuta do ponoći, uoči Nove godine.
Ukupno je započeo trinaest, ali mnoge nije uspio završiti, nešto zbog nestašice novca, nešto zbog uplašenih provincijskih glava koje su sve ono što nisu mogli razumjeti proglašavali za mutnu i opasnu rabotu.
Ipak, bilo je niz medijskih odjeka, pa je tako redatelj Srđan Karanović (Beograd 1945., Grlom u jagode, Miris poljskog cveća, Petrijin venac, Besa) snimio o Hariju polusatni dokumentarac, a za prijemni ispit na Praškoj filmskoj akademiji snimio ga je i Emir Kusturica (Sarajevo, 1954., Dom za vešanje, Otac na službenom putu, Sjećaš li se Dolly Bell), i taj je film kasnije uvršten u seriju Praški student. Džekson je govorio studentima na filmskim akademijama u Beogradu i Zagrebu. Posljednji film Borac za pravdu snimio je 1984. godine za TV Novi Sad.
Sklon popravljanju svijeta, Hari Džekson je volio retuširati fotografije, da ljudi na njima ispadnu što ljepši. U vrijeme rata je uspio izvući obitelj u Beč, a sam je ostao i borio se, kako je i koliko mogao. Više puta pretučen i gledajući smrti u oči zadnji je put viđen u ljeto 1999. godine. Onda je umro, kao pedeset i petogodišnjak.
U njegovim je filmovima uvijek pobjeđivala pravda i istina.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
