Mama, Ljubav
Hrvatsko društvo filmskih kritičara objavilo je digitalnu publikaciju Mama, Ljubav, s podnaslovom Psihijatrija i film, u čijem su nastanku sudjelovali uvodničar i autor transkripata s tribina Psihijatrija i film Josip Grozdanić dr. sc. Sanja Borovečki-Jakovljev, sad pokojni ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapće prof. dr. Vlado Jukić, Silvestar Mileta, dr. sc. Zoja Pisk, dr. sc. Antonia Puljić i dr. sc. Tonči Valentić, a urednik je Hrvoje Pukšec.
O dugoj i čvrstoj vezi filma i psihijatrije uvodno piše Josip Grozdanić, o filmu i psihijatriji Antonia Puljić, a na tribinama povodom prikazivanja filma Mama redatelja Xaviera Dolana odnosno filma Ljubav redatelja Michaela Hanekea su sudjelovali ravnatelj Klinike za psihijatriju Vrapče prof. dr. Vlado Jukić, psihijatrica i psihoterapeutkinja dr. sc. Sanja Borovečki-Jakovljev, psihijatrica i psihoterapeutkinja dr. sc Zoja Odak te književni i filmski kritičar dr. sc. Tonči Valentić i filmski kritičar Silvestar Mileta.
Josip Grozdanić je ustvrdio kako veza filma i psihoanalize seže praktično od početaka filmske umjetnosti, odnosno od radova istaknutih predstavnika njemačkog ekspresionizma poput Roberta Winea i njegovog Kabineta dr. Caligarija, G. W. Pabsta i Tajni jedne duše ili F. W. Murnaua s Nosferatuom, pa nadalje. Sličnim su se preokupacijama među ostalima bavili i Hitchcock, Bergman, Lynch, von Trier, Fassbinder i mnogi drugi autori, a teme su im bile strahovi, fantazije, želje, sjećanja, posebno ona potisnuta u podsvijest, pa brojni kompleksi i osjećaji krivnje, čega uopće ne nedostaje i u društvu i kod brojnih pojedinaca. Pri filmskoj prezentaciji su svakako bitne i podsvijest redatelja, karakterno-psihološko profiliranje likova, podsvijest gledatelja te podsvijest filmskog diskursa, odnosno odraz realnih modela relacija svjesnog i podsvjesnog, vidljiv u psihoanalitičkim modusima u konkretnim filmovima.
Dr. sc. Antonia Puljić naglašava kako su psihoanaliza i kinematografija nastale u istom periodu, koncem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, a u osnovi se podjednako bave snovima, maštanjima i nesvjesnim. Možda je najvažnija značajka filma pretvaranje snova i skrivenog nesvjesnog u žive slike. Film je vrlo često bijeg od stvarnosti, ali i mogućnost suočavanja s problemima, baš kao san u psihoanalizi, a filmovi su vrijedan alat za prepoznavanje društvenog konteksta psihijatrije.
To je i bio povod za pokretanje Filmske tribine u Klinici za psihijatriju Vrapče, prije desetak godina, koja je namijenjena prvenstveno specijalizantima psihijatrije u svrhu edukacije, a ideja je bila da se na filmskoj tribini prikazuju filmovi koji oslikavaju kliničku sliku određenih mentalnih stanja. Kako se vrlo brzo o tribini saznalo i u drugim sredinama, a zanimanje su pokazali ne samo specijalizanti psihijatrije, psihijatri i filmski kritičari, nego i mediji te društvena i kulturna javnost, može se reći da je tribina poprimila dimenzije društvenog i kulturnog događanja. Vremenom se tribina selila iz kinodvorane na Klinici za psihijatriju Vrapče u niz zagrebačkih kinodvorana, od kina Europa, Kinoteke sve do Griča, a i premijere nekih domaćih filmova su održane u njenom sklopu, u Vrapču, ali i u CineStaru, dok je posebnost što je tribinu prepoznao i Animafest.
Publikacija je objavljena uz pomoć Hrvatskog audiovizualnog centra i Zagreb filma.
Duško Popović
popovicdusko@yahoo.com
|
