STUDIJE

Metafilmske strukture i oblici (samo)svijesti u hrvatskom i svjetskom filmu

UDK 791.32

U povijesnom prikazu problema autoreferencijalnosti, teorijskim formulacijama tog problema i analitičko-filmološkim prikazima manifestacija različitih tipova prekoračenja okvira fikcijskog ustroja filma te eksperimentalističkim tematizacijama metafilmskih mehanizama, problem se samooznačavanja, okvira, metafilmskog ustroja može realizirati na različite načine i na barem se isto toliko načina taj fenomen može i interpretativno objasniti. Međutim, iz toga možemo zaključiti kako prisutnost (povišene) autoreferencije neće nužno proporcionalno povećati i prisutnost (povećane) ili, naprosto, nazočnost estetske vrijednosti filma, isto tako kao što odsutnost autoreferencijalnosti neće smanjiti njegovu estetsku vrijednost: samooznačavanje čak nije niti indikator pripadnosti određenom stilu budući da se može ostvariti (i ostvaruje se na tipološki različite načine iako to u ovome radu nije izrijekom dokazano) u oba tipološki distinktivna modusa filmskog prikazivanja, i u klasičnom i u modern(ističk)om stilu, a također i u genološki različitim načinima organiziranja materijala svijeta u prihvatljiv medijski oblik dokumentarnog, igranog ili eksperimentalnog filma. U radu su ipak izloženi različiti tipovi autoreferencijalnih tematizacija: prvi tip se odnosi na tematizaciju vlastitog okvira fikcije unutar eksplicitno izloženog sadržaja filma. To se može postići ili tematizacijom odnosa dijegeza/hipodijegeza ili podudaranjem razinâ ekstradijegetičke manipulacije implicitnog autora i intradijegetičke manipulacije lika-pripovjedača. Drugi tip se odnosi na implicitnu tematizaciju vlastitog okvira koji se uspijeva destruirati prema izvanjskoj instanciji gledatelja, bilo da gledatelj ne uspijeva pripisati različitim pripovjednim razinama u filmu adekvatnu ontološku vrijednost dijegeze ili hipodijegeze, bilo da se konstrukcija i sadržaj filmske priče podudaraju s mentalnim stanjima gledatelja koje film polučuje svojom formalnom i sadržajnom organizacijom. Pitanje je može li se uopće zasnovati jedna sustavna taksonomija svih metafilmskih iskaza koja bi bila podložna istim kriterijima u raznorodnim i raznožanrovskim ostvarenjima filmskog medija i filmske umjetnosti, a koja ne bi bila reducirana na postojeće genološke ili opće tipološke klasifikacije. No to je pitanje za zasebnu i, zasigurno, teže ostvarivu studiju.

Krunoslav Lučić