TEORIJSKE TEME: MEDIJ FILMA

Pitanje medija i razgraničenje filma

UDK: 791.31

Pitanje »Je li nijemi film — film« izgleda apsurdno, ali ako se film definira sa stajališta »medija« kao »fotografskog i fonografskog zapiss izvanjskoga svijeta« (Ante Peterlić), onda nijemi film nije film jer ne zadovoljava drugi dio definicije — onaj o »fonografskom zapisu« izvanjskog svijeta. Gornju definiciju možemo, eventualno, uzeti kao definiciju zvučnog filma, ali ne i nijemog filma — jer u njemu nema fonografskog bilježenja izvanjskog svijeta, iako je bilo pratećeg zvuka. Ali, i odredba »zapisa izvanjskog svijeta« nije više pouzdana, jer postoje filmovi koji nisu nikakvim odlučujućim »zapisom izvanjskog svijeta« — animirani filmovi, a u novije doba i kompjutorski generirani filmovi. No, ako se i isključe ove varijante filma, sam pojam medija je višestruk, pa bi pri spominjanju tog naziva prvo bilo potrebno specificirati na što se misli pod tim pojmom. Ako, zanemarujući brojnu višesmislenosti, uzmemo medij u onom — tek dvojakom — značenju u kojem se najčešće koristi, pod medijem se (a) pomišlja na fizikalnu — tehnološko materijalnu — osnovicu filma (npr. na filmsku vrpcu, kameru s procesom snimanja na filmsku vrpcu, tehnologiju obrade vrpce i tehnologiju projekcije filmske slike s vrpce na platno), odnosno, (b) istodobno se pod medijem podrazumijeva i proizvod te tehnologije — perceptivno relevantan »zapis« (tj. perceptibilna slika ili »zvučna slika« svijeta, ono što Currie i Carroll zovu eng. image) postignut tom specifičnom tehnologijom, a pohranjen u specifičnom fizikalnom mediju filmske vrpce i projekcijski raspoloživ po njemu. Međutim, oba su ova određenja medija slabim određenjem filma. Nema, naime, tog fizikalnog, »tehničkog« vida filma koji nije već otpočetka bio istodobno vrlo raznolik, i koji se ne bi mijenjao tijekom povijesti i to ponekad vrlo korjenito. Zato je doista škakljivo pitanje koje od trenutnih stanja u nizu povijesnih tehnoloških promjena ili suvremenih tehnoloških varijanata držati vlastito-medijskim, tj. promjenama i varijacijama »unutar medija«, a za koje da se opet drži da »mijenjaju medij«, te čine »novi« ili »drukčiji medij«? Ako, pak, posegnemo za perceptivnom interpretacijom medija stvari se još više zapetljavaju, čine nejasnijima. Recimo, iako je podosta od onog što se zadugo pripuštalo u filmski medij moralo biti ograničeno na jedan perceptivni modalitet — na vid, ubrzo je dolazak zvuka proširio perceptivni raspon i na sluh (zvučni film), a pokušavao se protegnuti i na ostala osjetila, odnosno kako se to čini danas s »kompjuterskom pazbiljom« (engl. virtual reality) koja podrazumijeva djelomično tjelesno sudjelovanje u vizualnome prizoru. A da se ne spominju raznoliki potezi eksperimentalističke sredine u pravcu proširenog filma, multimedija itd. Koja je od tih kombinacija precizno — filmskomedijska? Također, ako uzmemo bilo koju složeniju perceptivnu osobinu prisutnu u filmu koju se standardno — u ovom ili onom kontekstu — izdvaja kao medijsku, uvijek ćemo moći utvrditi da je film dijeli s nekom drugom umjetnošću. Recimo, sekvencijalnu narav film dijeli s drugim »vremenskim umjetnostima« — kazalištem, književnošću, glazbom, stripom...; fotografičnost film dijeli s fotografijom i videom (elektronskim snimanjem). Fotografiranje pokreta — »kinemato-grafiju« — film dijeli s raznim predfilmskim napravama, ali i s televizijom i videom. Fonografičnost s magnetskim, laserskim i elektronski baziranim snimanjem posvuda (na radiju, televiziji, glazbenoj industriji...). Perceptivnu jednomodalnost nijemi film dijeli sa slikarstvom i pantomimom, a perceptivnu dvomodalnost, vidno-slušnu utemeljenost zvučni film dijeli s kazalištem, videom, televizijom, ozvučenim kompjuterskim sučeljem. I ne samo da nema te »medijski« izlučive osobine koju ne bi dijelio s drugim komunikacijski ili/i umjetnički srodnim područjima, nego, prema Carrollovu naglašavanju, očito je da film kombinira raznolike — međusobno razlučive — medijske osobine. Film je uvijek bio više-medijalan, i po tome se na sve strane preklapa s drugim umjetnostima. Nema čistog filmskog medija. Takvu analitičkom »medijskom« pristupu određivanju filma nedostaje očigledno pouzdan kriterij za utvrđivanje što računati »istim medijem«, a što različitim medijem. Odnosno, koju tehnološku varijaciju i kombinaciju držati »unutar iste umjetnosti«, a koju »među-umjetničkom«? Iako postoje dobri razlozi za pozivanje na temeljne materijalne i perceptivne osobine — jer one znadu biti itekako važne u pojedinome umjetničkom djelu i u pojedinome umjetničkom smjeru (recimo u eksperimentalnom filmu), dogmatiziranje nekih materijalnih i perceptivnih osobina nauštrb drugih u otvorenom stvaralačkom području gdje je ispitivanje svih mogućnosti načelno legitimno, niti je korisno po stvaralaštvo, a niti plodno za teoriju, jer je može učiniti dogmatski slijepom za empirijske varijacije filma. Ako se i ne može izbjeći kolokvijalno, ili neformalno spominjanje medija, nikako ga, međutim, ne treba koristiti kao čvrsti teorijski termin koji podrazumijeva preciznost i koji time navodi na sužavanje istraživačkog obzora.

Hrvoje Turković