TEORIJSKE TEME: MEDIJ FILMA

Zaboravi na medij!

UDK: 791.31

Pojam filmskog medija igrao je središnju ulogu u intelektualnoj povijesti filma. Bio je glavnim žarištem filmske teorije od ranoga 20. stoljeća sve do Christiana Metza. Ta je ideja većinom imala legitimacijsku funkciju. Za film kao umjetnost zalagalo se tako da se tvrdilo kako je film poseban medij, kako on ima vlastit raspon svojstava i djelovanja, što mu daje vlastito mjesto u sustavu umjetnosti. Na ovu se raspravu, nadalje, nadovezala druga, nedavnija. Kako su u SAD-u osnovani filmski odsjeci, shvaćanje da je filmski medij jedinstven i da ima vlastite zakone uskrslo je kao argument u prilog uspostavljanja filmskog programa nastave. Jer ako je film jedinstven umjetnički oblik s vlastitim zakonima, tada on traži vlastite estetičare. Ako je film jedinstven umjetnički oblik, tada je on ujedno i jedinstven predmet studija. Naravno, nisu oni izmislili tu ideju; naslijedili su je najvećim dijelom od estetičara 18. i 19. stoljeća. Jer i prije pojave filmskog izuma već je naširoko bila rasprostranjena ideja da svaki umjetnički oblik ima svoj razlikovni medij, medij koji ga čini različitim od drugih umjetničkih oblika te uvjetuje zakone promatranog oblika. Posrijedi je bila opća teorija umjetnosti; filmski teoretičari su je zapravo samo primijenili na slučaj filma. Zašto je ta teorija tako ukorijenjena? Čini se, naime, da ona ima iza sebe priličan broj empirijskih svjedočanstava. Ova teorija pretpostavlja da svaki medij ima jedinstvenu prirodu i da tu prirodu prati niz zakona. Svaki filmski teoretičar ne samo da je identificirao prirodu i zakone medija, nego je odmah prešao na navođenje uspjeha i promašaja što ili odgovaraju relevantnim zakonima, tendencijama, smjerovima kako su ih teoretičari prognozirali, ili ih pak narušavaju. Tako se jedinstven medijski obzor doimao ljude kao vrlo uzbudljiva i bogata ideja. Ne samo da je obećavao kako da se razlikuju umjetnički oblici, i pritom, kako da se legitimira pojava novih oblika (poput filma), nego je također objašnjavao zašto su neka djela promašaji, a druga uspjela. Međutim, kako je dobro poznato, niti jedan prijedlog koji se odnosi na jedinstvenost bilo kojeg medija nije bio imun na protuprimjere. Naime, ono što se misli frazom »umjetnički medij« vrlo je rasplinuto, povremeno se odnosi na fizičku tvar od koje su konstruirana umjetnička djela, ponekad na oruđa koja se koriste pri sačinjavanju djela, a ponekad na formalne elemente oblikovanja što su na raspolaganju umjetnica u sklopu dane prakse. Kad je film u pitanju, ako mislimo pod medijem na temeljnu tvar od kojeg se izrađuju filmske slike, prvi je naš impuls da kažemo kako je filmski medij očigledno filmska vrpca sa stanovitom fotografskom emulzijom. Ali »treptavi filmovi«, poput Kubelkina Arnulf Rainera, mogu biti sačinjeni od smjene prozirnog i crnog blanka, bez ikakve fotografske emulzije. Uz to, na praznu vrpcu se može crtati i to projicirati. Štoviše, u načelu, video se može dovesti do takva stupnja visoke rezolucije da video-slika postaje nerazlučiva od filmske, ili, se može dovesti barem do stupnja na kojem većina nas neće imati nikakvih problema da zove filmom komercijalno narativno, igrano djelo koje je napravljeno na visokorazlučivom videu. I, naravno, kad bi film mogao biti napravljen na magnetiziranoj vrpci, film bi dijelio medij s glazbom. Kad pomišljamo na filmski medij u odrednicama oruđa što se tipično koriste u izradi filma, zasigurno će nam pasti na pamet kamere. Ali, kao što je prethodni primjer treptajućeg filma upozorio, film se može napraviti bez kamera, a tu mogućnost posebno podupire postojanje grafičkog filma. A može se zamisliti filmovi koji su konstruirani posve u granicama CD-ROMA. Najzad, formalne crte filma — kao linije, oblik, prostor, pokret, jukstapozicija i vremenske i narativne strukture — jesu osobine koje film dijeli s mnogim drugim umjetnostima. Dosljedno, moralo bi biti jasno da, strogo uzevši, nema jednog i/ili razlikovnog medija filma iz kojeg bi filmski teoretičar mogao izvesti stilističke direktive; u najboljem slučaju postoje filmski mediji, a neki od njih možda upravo čekaju da ih se izumi. Sama ta višesmislenost može nas obeshrabriti u stavu da je medij teorijski koristan pojam. Zapravo, držim da bismo taj pojam mogli korisno posve odbaciti, barem onako kako ga standardno koriste estetičari. Zaboravite medij, obratite pažnju kretanju — kretanju povijesti i kretanju slike.

Noël Carroll