ANIMACIJA

6. motovunski filmski festival

Motovun, 23-30. srpnja 2004.

UDK: 791.65.079 (497.5 Motovun):791-21”2004”(049.3)

Ovogodišnji Motovun natjecao se s Pulom u kvaliteti dokumentarnog filma, iako su, za razliku od Pule, u Motovunu dugometražni dokumentarci prikazivani u glavnom programu, konkurirajući za festivalske nagrade. Najviše simpatija publike i kritike privukla je Priča o uplakanoj devi (nomadski pastiri pomažu devama da izlegu mlade), kao i dopadljiv bugarski dokumentarac Čija je ovo pjesma?. Motovunski znanac Ulrich Seidl (2002. prikazan mu je igrani film Pasji dani) u dojmljivu dokumentarcu Isuse, znašistražuje značaj Boga u životima ljudi različitih dobi i sudbina, dok Morgan Spurlock u filmu Super Size Me, najrazvikanijem ostvarenju dokumentarnoga programa Motovuna, ustrajava na antikorporacijskim stajalištima u stilu Michaela Moorea. Nasuprot njima, vrsni američki dokumentarist Errol Morris u Ratnim maglama vješto zaobilazi ideološku orijentaciju.
Iako proteklih godina Propeler Motovuna uglavnom nisu dobivali filmovi koji su se isticali izvrsnošću, ove godine zasluženo je dodijeljen Loachovoj drami Jedan poljubac drag, koja zabranjenu ljubav Pakistanca i bjelkinje obrađuje emocionalno angažiranim i stilski rafiniranim postupcima. Ostale nagrade nisu najsretnije podijeljene. Lars Von Trier za pretencioznu je konceptualnu tvorevinu Pet zapreka dobio nagradu FIPRESCI, a srpski redatelj Radivoje Andrić dobio je nagradu Od A do A (regionalni program) za pomalo stereotipnu komediju Kad porastem biću kengur. Inače, ovogodišnji Motovun ozbiljno je uzdrmao predodžbu o superiornosti recentne srpske kinematografije hrvatskoj. Srpski veterani Goran Marković (Kordon) i Srđan Karanović (Sjaj u očima) nisu ostavili snažniji dojam od Ostojićeva cjelovečernjeg prvenca Ta divna splitska noć, a ugled hrvatske kinematografije branio je i mladi redatelj Damir Lukačević (rođen u Zagrebu, živi i radi u Njemačkoj), koji u Povratku dojmljivo obrađuje probleme iseljeničke obitelji Klarić. Iako na ovogodišnjem Motovunu nije bilo filmova redateljskih zvijezda (osim možda Loacha i Von Triera sa slabijim filmom), festivalska publika mogla je konzumirati solidan broj izvrsnih i u normalnoj distribuciji nedostupnih igranih filmova (Najtužnija glazba na svijetu, Proljeće, ljeto, jesen, zima, proljeće, Shizo, Čuvar stanice, Hladno svijetlo, Niceland), kao što je bio slučaj i proteklih godina.

Elvis Lenić