IZ POVIJESTI HRVATSKOGA FILMA

Dokumentarni filmovi Bogdana Žižića

UDK: 791.633-051 Žižić, B. 791.229.2(497.5)

Opus Bogdana Žižića obuhvaća već četiri desetljeća filmskoga stvaralaštva, najveći njegov dio čini upravo dokumentarizam, i na to je upozorio retrospektivni izbor njegovih filmova što je pratio Dane hrvatskoga filma (2004). Riječ je o izrazito autorskom stvaralaštvu, s jasnim svjetonazorom, obilježenim tematskim i retoričkim odrednicama. Više je tematskih preokupacija koje se provlače s dojmljivim kontinuitetom stvaralaštvom Bogdana Žižića. Njegovi su filmovi ponajviše — svjedočanstva. Ali dio je njih izričitim svjedočanstvom — pribiranje iskaznih i slikovnih svjedočanstava o prošlim, često tjeskobnim zbivanjima, pri čemu se miješaju objektivne i subjektivne vizure. Takav je, primjerice, film Goli otok (1994), Jasenovac (1966), S onu stranu mora (1968). I u takvim filmovima, ali i u drugima, provlači se kao popratna ili prevladavajuća tema — izolacija, izdvojenost, pa i otuđenost pojedinca ili čak cijele zajednice. Izdvojenost, otuđenost, pokazuje se ili kao prisilna, zatvorski nametnuta (Goli otok), kao stjecaj nevoljnih okolnosti s posljedicom gubitka identeta (Gastarbajter), ili ambijentalna posljedica (bilo fizičke izdvojenosti u Stećcima ili kao posljedica prenapučenosti u Sajmištu). Priličan je dio Žižićeva opusa posvećen stvaralačkom radu (Pohvala ruci; Jutro čistog tijela), odnosno umjetnosti i umjetnicima (Ekspresionizam u hrvatskom slikarstvu; Emanuel Vidović; Celestim Medović; Vlaho Bukovac) u kojima objedinjuje i svjedočanstvo i tumačenje. Ponavljani element u svjedočenju jest uporaba fotografija, odnosno filmskih inserata. Naglašena je pažnja posvećena slikovnosti, uključivanju dinamičnog pogleda u kontekst statičnih, ali Žižićev redateljski pristup obilježava odmjerenost koja daje priliku gledatelju da sam oblikuje stajalište o prikazanom, pritom dobivajući iz filma dosta elemenata za emotivnu artikulaciju tog stajališta.

Tomislav Čegir