FILMSKA NARACIJA

Fokalizacija i točka gledišta u fikcijskom filmu

UDK: 791.23

Mnogi teoretičari zacijelo smatraju da tek u filmu izraz ’točka gledišta’ prestaje biti metaforom i zadobiva pravo značenje. Možda je i to jedan od razloga što se opći pojam točke gledišta često miješa s određenim kinematografskim oblicima, kao što je subjektivni kadar (point-of-view shot). Konflikt nastaje i kad treba ugraditi taj skup problema unutar nekog općenitijega, kao što je iskazivanje (énonciation). Na taj način reproduciramo zbrku koja već postoji na polju teorije književnosti: postavljamo pitanje kao problem ’lica’ (glasa) kad je to zapravo pitanje ’modusa’. Autor drži da je tom nizu poteškoća moguće pristupiti putem ideje fokalizacije onako kako ju je formulirao Gérard Genette. Autor razmatra neke definicije točke gledišta (Jacques Aumont, Elena Dagrada) te se slaže s tvrdnjom Davida Bordwella da »sve filmske tehnike, čak i one koje uključuju profilmični događaj, funkcioniraju pripovjedno, gradeći svijet iz mašte kako bi postigle konkretne efekte.« Razlikovanja između problema modusa (mode) i glasa (voice) općeprihvaćena su u analizi pripovjednih tekstova. Prvi od njih odnosi se na regulaciju pripovjednih podataka, a drugi na proučavanje narativne instancije. Genetteov pojam ’fokalizacija’ nastoji izbjeći vizualne konotacije pojma ’točka gledišta’. Ako smatramo da i jedan i drugi pojam imaju veze s regulacijom narativnih podataka, onda je jasno da se ti podaci ne otkrivaju isključivo uz pomoć perceptivnih sposobnosti ili vizualne percepcije likova. I sam Genette navodi da se podaci u pripovijesti mogu regulirati »prema znanju koje posjeduju, ili prema tome koji dio priče (lika ili grupe likova) od ovih će prisvojiti ili se pretvarati da prisvajaju ono što je općepoznato kao vizija ili točka gledišta, koja naizgled, s obzirom na priču, poprima ovu ili onu perspektivu.« Autor opisuje tri Genetteova tipa fokalizacije, ističući kako se kriteriji za fokalizaciju ne moraju nužno primijeniti na cijelu priču, i unutar priče mogu varirati.
Neki semiolozi, poput Sola Wortha i Rogera Odina, razvili su ideju prema kojoj film sam po sebi ne proizvodi značenje; to čini promatrač. Film nudi niz otpora svome čitanju, koji bi trebali potaknuti promatrača da izvede niz daljih operacija. Općenito uzevši, svi teoretičari slažu se pri definiranju promatrača na osnovi kompetencije; varira tek značenje koje se pridaje obama pojmovima. Tako možemo proučavati dvije mogućnosti: prema prvoj, promatrač se promatra kao konstrukcija filma ili simbolična struktura. Genneteova definicija tipova fokalizacije ograničena je vrijednosti kad je riječ o filmu. Autor obrazlaže svoja zapažanja na primjerima filmova kao što su Antonionijevo Povećanje i Mankiewiczev Sve o Evi te ističe kako, budući da je fokalizacija pitanje modusa i regulacije narativnih podataka, nije praktično dijeliti pojmove fokalizator/fokalizirano. To ukazuje na zanimanje za narativnu instanciju — pitanje koje nije posve strano modusu, ali koje valja jasno razlikovati. Ideja fokalizacije može se primijeniti na sekvencu ili jedinicu koja se sastoji od više od dva kadra, (stoga ju je nemoguće pomiješati s pojmom subjektivnoga kadra) a podjela fokalizator/fokalizirano neizostavno nas vodi u slijepu ulicu kad pokuša odgovoriti na pitanje ’tko koga fokalizira?’.

Josep LLuís Fecé