FILMSKA NARACIJA

Razlika između opisa i naracije

nije problem u temporalnosti, nego u svrsi

UDK: 791:82-3

Opis se, standardno, određuje kao vrsta izlaganja, ona u kojoj se predočavaju prizori. Međutim, kako se i u narativnom izlaganju predočavaju prizori, postavlja se pitanje koja je razlika između opisnog predočavanja i narativnog predočavanja prizora. Na taj se problem tipično odgovara tvrdnjom kako se opisom definiraju prostorno raspoložive, kontigvitetne, prostorno dodirne osobine, da se opisuju entiteti, a ne zbivanja. Zato ponekad analitičari poriču da u opisu postoji neka ’unutarnja vremenska dimenzija’ (Chatman). Opis hvata ’predmete u trenutku počinka’ (Thomas, Howe, O’Hair), te se opisu pripisuje stanovita atemporalnost, dok za razliku od toga, naraciju obilježava temporalnost. Na primjer, u prizornoj podšpici Hitchcockova Sjever-sjeverozapad (North by Northwest) u svakom kadru pratimo neku drugu situaciju, ali sve one predočavaju prometnu gužvu u vrijeme odlaska s posla, pri čemu redoslijed kadrova ne sugerira i temporalni redoslijed pokazanih zbivanja — opisom se sugerira da se sve to odvija nekako u isto vrijeme, ali ne nužno onim vremenskim redoslijedom kojim se pokazuje u filmu. No kad se u prvoj sceni filma počne pratiti Cary Grant kako hoda i diktira tajnici što da sredi, razvoj zbivanja i vremenski slijed postaje ključan, njega se upravo prati. Iako se, tako, pri spominjanju ’opisa’ tipično pomišlja na ’opis stanja’, tj. opis razmjerno nepromjenjive situacije, postoje i legitimni ’opisi zbivanja’, kao primjerice sekvenca u hrvatskom dokumentarnom filmu Tunolovci (Branko Belan, 1948) u kojoj se u nizu kadrova pokazuje kako ribari pripremaju ručak, kuhar ga kuha, a potom ga svi jedu. Opis tu obuhvaća i temporalnost zbivanja; redoslijed predočavanja faza tog procesa indikacijom je redoslijeda radnji u prikazanu zbivanju.
Ako temporalnost sama po sebi nije ključna u razlučivanju naracije od opisa, što bi moglo biti ključno? Središnji je cilj opisa da upozori na identifikacijski postojane, tipične crte — one koje nam omogućuju da kategoriziramo danu pojavu, da je prepoznamo u njezinim razmjerno postojanim crtama. I onda kad se opisuje neko zbivanje, opisuje ga se izdvajanjem tipičnih crta tog zbivanja, tipičnog slijeda njegovih faza. Kod opisnog pristupa, ono što nas zanima u nekom stanju ili zbivanju jesu one osobine koje ga karakteriziraju, tj. koje dano stanje ili zbivanje čine prepoznatljivim kao baš takvo, te koje nam omogućuju da to zbivanje ili takvo zbivanje prepoznamo i pod posve drukčijim uvjetima, u drukčijim kontekstima od ovih u kojima ih promatramo. Iako uočavanje tipičnih crta važno sudjeluje i u narativnom predočavanju zbivanja (opis je važan implicitni vid standardne naracije), u narativnom izlaganju usredotočuje se nadasve na idiosinkratičnost slijeda zbivanja te je zato jedinstvena temporalnost narativno predočenih zbivanja obligatorna crta naracije, dok ona može biti tek fakultativna crta opisa.
Autor smatra da se razlika između opisa i naracije temelji na dva različita, osnovna, kognitivna mehanizma. Opis odgovara općem perceptivnom snalaženju u okolini koje se temelji na skokovitim očnim pretragama. Očima se skokovito pretražuju raznovrsni vidovi prizora kako bi se ’pribrale’ one osobine koje su važne za ’navigavanje’ tom okolinom, bilo u danome trenutku, ili u bilo kojem budućem trenutku. Takvim se pretragama upoznajmo s nepoznatim ili nedovoljno poznatim aspektima dane situacije i tipom situacije uopće, odnosno, njima nam se održava, odnosno osuvremenjuje dugoročno znanje o situaciji. Nasuprot tome, naracija odgovara vizualnom praćenju koje obilježuje fokusirana pažnja i kontinuirano, klizno vizualno praćenje. Naravno, vizualno pratimo ono što nam u danome trenutku snažno zaokuplja pažnju baš svojom vremensko-prostorno jedinstvenom pojavom što ne želimo izgubiti iz vida. Utoliko narativno praćenje podrazumijeva perceptivno usredotočavanje na neko važno trenutačno odvijanje zbivanja, ali, također, prisutnost vizualnoga praćenja (recimo praćenje izdvojenog lika u njegovu kretanju bilo pokretima kamere ili kontinuiranim montažnim slijedom) sugerira da je praćeno kretanje ili zbivanje jedinstveno važno i da bi se u njegovu nastavku moglo nešto važno dogoditi što ne smijemo propustiti iz vida. Filmskim se opisom, dakle, epistemološki ispituje i razrađuje orijentacijsko-upoznavalački odnos prema svijetu, dok se naracijom ispituje i razrađuje akcijsko-operativan odnos. Zato opis ’prirodno’ karakterizira ’skokovita’, diskontinuirana montaža i ’neprateći’ pokreti kamere, dok je naracija karakterizirana prevlašću kontinuirane montaže i pratećih pokreta kamere u sklopu scene, te naglašenim indikacijama konkretne uzročno-posljedične, odnosno temporalne, vezanosti zbivanja od scene do scene, odnosno od sekvence do sekvence.

Hrvoje Turković