Portret redatelja: Petar Krelja
Dokumentarizam kao etički izbor (o dokumentarnim filmovima Petra Krelje)
UDK: 791.633-051Krelja, P.
791.229.2(497.5)(091) U tekstu se analizira dokumentaristički
opus redatelja Petra Krelje, po opsegu neusporediv s ijednim
drugim u hrvatskoj kinematografiji. Krelja je naime u nešto
više od 35 godina režirao oko 200 dokumentarnih filmova
i TV emisija.
Prepoznatljiv kao humanistički angažiran
dokumentarist, napose se bavio društvenim marginalcima
(beskućnici, siročad, osamljenici, prognanici), običnim
ljudima, ali i neobično darovitim ili izdržljivim pojedincima,
osobito ženama i umjetnicima. Posebno se analizira nekoliko
ključnih Kreljinih dokumentarnih filma, počevši od prvijenca Ponude
pod broj iz kojeg je već razvidno da Krelju privlače
pojedinci ili kao egzemplari ili kao žrtve nesavršena društva
i vlastite naravi.
Od filmova nastalih 1970-ih izdvajaju
se oni o društvenim ritualima: Recital, djelo neuobičajena
ironijsko-refleksivna modusa, i Splendid Isolation,
koje je onodobna vlast zabranila pa je Krelja počeo sužavati
fokus i usmjeravati se na pojedince, kroz čije je individualne
priče također mogao precizno ocrtati širi društveni kontekst.
Nakon Povratka, jednog od najmoćnijih socijalnih
dokumentaraca ne samo u Kreljinu opusu, nego i hrvatskom
dokumentarnom filmu uopće, slijedi niz ostvarenja atmosfere
i zvučne sinegdohe poput Njegovateljice i Prihvatne
stanice. Kao što je na početku karijere bio zaokupljen
društvenim ritualima i žrtvama disfunkcionalnog društva/obitelji,
u zreloj dokumentarističkoj fazi, a prije iskušavanja u
igranoj formi, Krelja je započeo novi tematski ciklus,
nagoviješten Njegovateljicom, niz o običnoj radničkoj
populaciji i njezinoj rutinskoj svakodnevici. Do kraja
1980-ih nanizao je više takvih naslova, među kojima su
egzemplarniji i strukturalno razrađeniji Radni tjedan i Treća
smjena.
Od sredine 1980-ih pak u Kreljinu se dokumentarizmu,
koje je općenito senzibilizirano na sve oblike »ranjivih«
ljudskih situacija, osobito na takozvani »nježniji spol«,
razvija okretanje osobama koje impresioniraju nekim umijećem
ili vitalitetom (Na primjeru mog života). Naposljetku,
rat u prvoj polovici 1990-ih donio je novu temu u Kreljinu
stvaralaštvu u kojem je redatelj osobito bilježio traumatiziranu
ljudsku pozadinu rata, individualizirao stradanje, najuspjelije
u filmovima Na sporednom kolosijeku i Zoran Šipoš
i njegova Jasna.
Diana Nenadić
|
