PORTRET REDATELJA: ZORAN TADIĆ
ZORAN TADIĆ
Filmsko stvaralaštvo Zorana Tadića
UDK: 791.633-051Tadić, Z Filmski opus
redatelja Zorana Tadića obuhvaća više od tri desetljeća djelovanja, od početnoga
kolaž-filma Hitch... Hitch... Hitchcock (1969) do zasad posljednjeg
ostvarenja, u film premontirane serije iz 1985. godine Ne daj se, Floki
(2000) i u 2000-ima snimljenih kratkih portreta glumačkih veličina Fabijana
Šovagovića i Ivice Vidovića. Tadićev rad na filmu može jasno razgraničiti
na 1970-e, kada radi isključivo dokumentarne filmove, te osamdesete, kad rani
igrane kinofilmove, dok u 1990-ima i 2000-ima njegov rad na filmu postaje
rjeđi, a on sam se okreće redovitom pisanju o filmu i predavačkom radu na
ADU. Pri tom je manje poznato da je upravo prijelaz 1970-ih na 1980-e bilo
razdoblje Tadićeva televizijskog opusa, kada — među ostalim — nastaju dva
televizijska filma i dvije epizode u okviru serije Nepokoreni grad.
Prvi dio rada bavi se debitantskim, kolažnim filmom Hitch... Hitch... Hitchcock
(1969) — kojim Tadić autopoetički najavljuje svoj budući igranofilmski opus,
ali i definira filmsko-kritičarsku generaciju »hičkokovaca« — te istaknutim
ranim dokumentarnim filmovima. U nizu od devet naslova očita je njihova podjela
na urbane i ruralne, koja nije očita samo u sadržaju, nego i u pristupu građi.
Amerikanka (1970), Priprema se za realizaciju (1978) i Kašinska
6 (1981) razvedenije su strukture i obilježeni nadinterpretacijom dokumentarnoga;
dapače, prva dva i izravno naznačuju moguće probleme dokumentarizma — u Amerikanki
sam redatelj u kadru pripovijeda o nemogućnosti pronalaska zanimljive teme,
dok u Preporuča se za realizaciju izvanprizorno intervenira u unutarprizornu
građu filma, čineći tako film metafilmskim esejom o dokumentarizmu; slična
intervencija događa se i u filmu Kašinska 6, koji zagovara i čest Tadićev
motiv, nestanak izvorne tradicije, u prikazu rušenja obiteljske kuće koja
mora ustupiti mjesto otuđenim, modernim višekatnicama. Ruralni filmovi s druge
strane opet tematiziraju dokumentarizam — budući da je građa toliko propitana
da ne zahtijeva nikakvu redateljsku intervenciju nego samo nazočnost — da
ti filmovi dosežu samu srž dokumentarnoga. Kazivanje Ivice Štefanca, mlinara
(1974) jedini je film iz ovoga niza koji nije snimljen u Dalmatinskoj zagori,
a također se bavi izgubljenom tradicijom suprotstavljajući prikazanu sadašnjost
i pričanu »bolju« prošlost. Poštar s kamenjara (1971) koristi izvanprizornu
protagonistovu naraciju da bi se uspostavio kontekst potpuno izoliranoga dalmatinskog
zaleđa. Dernek (1975) već svojim naslovom ukazuje na sraz suvremenoga
i tradicionalnoga, urbanog i ruralnog koji je u filmu tematiziran, dok Pletenice
(1974) u prikazu protagonističina pletenja kose upućuju na nadilaženje danoga
konteksta djelatnošću koja poprima estetske i metafizičke značajke. Zemlja
(1976) je pak zabavljena prikazom pokušaja obrađivanja škrtoga kamenjara u
izrazito dinamičnom redateljskom pristupu. Ekspresivnost u prikazu egzistencijalne
osamljenosti postižu i Druge (1972), vrhunac Tadićeva dokumentarističkog
opusa, koji je prikaz surovosti krškog krajolika doveo do krajnosti, usredotočivši
se na interijer i protagonističino izborano lice. U svome ruralnom nizu, Tadić,
dokidajući gotovo sve izvanfilmske postupke, svodi protagoniste na primaran
odnos s krajolikom, čineći vidljivim društvenokritički kontekst filmova, koji
svojom primarnošću dosežu mitsku razinu.
Drugi dio rada posvećen je Tadićevom televizijskom igranofilmskom opusu. Dok
televizijska drama Liberanovi (1979) ostaje u prepoznatljivu Tadićevu
ruralnom krugu, tematski se nastavljajući na Dernek u prikazu sukoba
oca i sina, tradicionalnog i novog u kontekstu sinova dolaska iz Njemačke
na seoski dernek. Slučaj Filipa Franjića (1978) bavi se srazom
privatne i javne zajednice, društvene i individualne koristi u aktualnom političkom
problemskom kontekstu. Dvije Tadićeve epizode u okviru megaserijala Nepokoreni
grad, koliko god bile zanatski rad, očituju njegov prepoznatljivi redateljski
pristup. Epizoda 72-96 ravna se po žanrovskim obrascima trilera u svome
prikazu partizanske diverzije, a Čovjek u sjeni načelima psihološke
drame, baveći se krivotvorenjem ilegalnih isprava u okupiranom gradu; obje
epizode inzistiraju na realizmu, ali i iskazuju različitost redateljskih postupaka,
primjerenih obama žanrovima.
Treći dio rada bavi se Tadićevim igranofilmskim opusom. Igranofilmski prvijenac
Ritam zločina ostao je Tadićev najznačajniji film, kojim je otvorio
niz svojih žanrovskih kinofilmova i prodor žanrovskog filma u hrvatskoj kinematografiji
1980-ih. Svi ti filmovi (Treći ključ, San o ruži, Osuđeni) ukorijenjeni
su u društveni kontekst Hrvatske i Jugoslavije 1980-ih godina, prikazujući
ponižavanje pojedinca pred društvenim, političkim i gospodarskim silnicama.
Čovjek koji je volio sprovode i Orao s prijelaza 1980-ih na
1990-e prikazuju rasap društvenih vrijednosti, kao i političkog sustava, kroz
protagoniste koje sustižu posljedice političkih činova iz prošlosti. Pesimistična
prikaz marginaliziranih pojedinaca kod Tadića neizravno upućuje da s društvom
nešto nije u redu, što se prenosi i na unutarnja stanja i privatne odnose,
koji se također počinju rastakati pod utjecajem vanjskih. Svaki of tih filmova
prikazuje bilo unutarnju nesigurnost pojedinca, bilo rastakanje obiteljske,
bračne, prijateljske ili ljubavne zajednice. Pokušamo li ustanoviti odrednice
koje povezuju sva igranofilmska ostvarenja toga filmaša, odabir prije svega
pada na pitanja sudbine, odnosno njezine neumitnosti, te na pitanje pravde,
odnosno njezina samostalnog provođenja u neskladu s primjerenim zakonskim
institucijama. Ritam zločina tako prikazuje zločin kao metaforu društvenog
poretka, Treći ključ sudbinu kao neumitnu i defetističku činjenicu,
San o ruži neumitnost puta u zločin, Osuđeni stranputice osvete
koja sudbinski određuje sve zahvaćene pojedince, Čovjek koji je volio sprovode
osvetu kao pokušaj mijenjanja sudbine, Orao kolektivnu osvetu i uzimanje
pravde u svoje ruke koje će se sudbinski izjaloviti, a Treća žena —
remake Reedova Trećeg čovjeka s izmijenjenim spolnim ulogama
— rasap povjerenja i djelatnost pravde na privatnom i javnom planu u ratnom
kontekstu. Svi ovi filmovi jasno su žanrovski određeni kao kriminalistički
filmovi s raznim primjesama: noira (San o ruži, Orao), trilera
(Ritam zločina, Osuđeni, Čovjek koji je volio sprovode), strave (Treći
ključ), fantastike (Ritam zločina, Treći ključ), vesterna (Osuđeni),
melodrame (Čovjek koji je volio sprovode), s jasno naglašenim političkim
i društvenim kontekstom.
Tomislav Čegir
|
