STUDIJE I ISTRAŽIVANJA

Da li je bilo filmske umetnosti u Kraljevini SHS/Kraljevini Jugoslaviji?

UDK: 791.43/45(497.1)”1918/1941”

Prije četvrt stoljeća, kad je pisao knjigu Uvod u proučavanje istorije jugoslovenskog filma, (Beograd, 1976), autor je upozorio na prošireno mnijenje kako među filmovima nastalim prije Drugog svjetskog rata nije bilo nekih osobitih dostignuća. Danas, nakon, dugotrajnijeg istraživanja, ispituje opravdanost takva mnijenja. Odredio je, orijentacijski, filmsku umjetnost kao osmišljeno i sistematsko korištenje filmskih izražajnih sredstava, kadra i montaže, radi izazivanja unaprijed određenih dojmova, asocijacija i osjećanja u kinogledalaca. Nakon kratka pregleda razvoja filmskog jezika u svijetu, usredotočava se na situaciju u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno, kako je brzo preinačen naziv — Kraljevini Jugoslaviji. Sažeto rečeno — kinematografske su se djelatnosti veoma sporo i neravnomjerno razvijale. Sporo, jer je privredna moć zemlje bila slaba, a država uglavnom nezainteresirana za razvoj domaćega filma i kinematografskih djelatnosti uopće, te je inicijativa za snimanje filmova bila prepuštena pojedincima, osamljenim pionirima filma koji su ulagali trud i novac da bi nešto ostvarili u području kinematografije. Neravnomjerno — jer su pojedini dijelovi nove države imali neke skromne filmske tradicije i razvijeniju kinomrežu (Hrvatska, Srbija, Vojvodina, djelomično i Slovenija), dok su drugi dijelovi u tome pogledu bili kinematografski relativno (Bosna i Hercegovina) ili potpuno zaostali (Makedonija, Crna Gora, Kosovo). Po broju kina i sjedišta prema broju stanovnika međuratna se Jugoslavija nalazila na pretposljednjem mjestu europskih zemalja. S druge strane, usprkos takvu stanju, film, kao najpopularniji oblik zabave širokih slojeva naroda, nezadrživo je prodirao i svakako utjecao na promjene i modernizaciju te zaostale zemlje, djelujući ponajprije u gradskim i ekonomski razvijenijim seoskim sredinama. Nedostajala su dva važna činioca od kojih je zavisio nastanak nacionalne filmske umjetnosti — nije bilo organizirane i ekonomski stabilne domaće kinematografije, a samim tim nije bilo ni kontinuirane proizvodnje domaćih (igranih) filmova. Postojali su, jedino, pioniri filma, koji su savladali osnove zanata, entuzijasti koji su gledali strane filmove, koji su pratili što se događa u svijetu filma i koji su u sebi nosili svoje zamisli i projekte, od kojih bi tek poneki i realizirali. Kako je sačuvan samo malen dio filmova, teško je procjenjivati dosege.
Srednji dio teksta prati 28 redatelja, pretežito iz Srbije, Hrvatske i Slovenije, koji su snimali zapaženije filmove te analizira koliki je domet njihova prinosa razrađenijoj filmskoj umjetnosti.
Dokumentarni filmovi, koji su pretezali, bili su pretežito žurnalskoga tipa, filmske kronike koje su pratile i prikazivale kinogledaocima zanimljive dnevne događaje na način na koji su to činili i poznati svjetski filmski žurnali. Statična kamera, dugi kadrovi, opći planovi (daleki i srednji totali), montažni kontinuitet praćenja događaja bez nekih intervencija. Tek u ponekih uočavali su se elementi umjetničke fotografije ili složenije montaže. Što se tiče igranih filmova iz tog razdoblja, ni jedan jedini nije sačuvan, stoga su zaključci o dosezima tek nagađanja. U osnovi i beogradskih i zagrebačkih filmova leži snimljeno kazalište. Inspiracija su bili slični europski filmovi zasnovani na književnim i kazališnim tradicijama, u Beogradu svakako francuskog ’umjetničkog filma’ (film d’art), u Zagrebu austrijskog ’literarnog filma’ (Literarische Film). Filmove su realizirali kazališni ljudi, uloge su tumačili najpoznatiji kazališni glumci, kostimi su najvećim dijelom iznajmljivani iz kazališta. Tu pretpostavku potvrđuju i malobrojne fotografije sa snimanja tih filmova — kazališna inscenacija, kostimi, glumci. Producenti i redatelji tih filmova imali su dva osnovna cilja: da pred gledaoce iznesu neke domaće teme i da to učine koristeći se standardnom filmskom naracijom sličnih stranih filmova. Tek su neki od stvaralaca uspjeli ostvariti važniji opus. To se prije svega odnosi na Oktavijana Miletića, najkompletnijega domaćeg filmskog umjetnika u razdoblju do Drugog svetskog rata. Neki su u filmovima samo uspjeli nagovijestiti svoj umetnički talent, koji se ipak nije dalje razvio (Maks Kalmić), a neki su u okviru opsežne zanatske djelatnosti ponekad imali želje, snage i darovitosti da u neka svoja ostvarenja utkaju i elemente filmske umjetnosti (Kosta Novaković, Mihajlo Al. Popović, Josip Novak). U zaključku, i odgovoru na polazno pitanje, može se reći da u Kraljevini SHS/Jugoslaviji nije bilo sustavne filmske umjetnosti, ali da su postojali pojedini filmski umjetnici s nezanemarivim dosezima.

Dejan Kosanović