MM izlog

Tijelo kao subverzija i sublimat

Uz projekciju klasika Flaming Creatures Jacka Smitha u MM centru

Što nama danas znači tijelo?
Što nam, pak, znači umjetnost?
Ima li, konačno, ikakva značenja sintagma ‘umjetnost tijela’?
U svijetu u kojem je svaka negdašnja svetinja svedena na svoj komercijalni smisao i golu uporabu, tijelo nam je jedini preostali obzor otpora.
Tijelo je obzor promjene koja bi da se zbude ako još ima smisla tražiti neku mogućnost mijene u hiperturbo, preeksponiranom ‘društvu spektakla’.

O svemu tome danas govori kako teorija tako i umjetnost. No obje u sebi sadrže i impuls političkog. Političkoga shvaćena u njegovu izvornom smislu – kao osmišljavanje života u polisu, odnosno metropolisu, kao zaštita tijela pred naoko nezaustavljivim molohom Kapitala.
U našoj digitalnoj epohi sve se to čini sudbonosno presudnim za očuvanje gole egzistencije homo sacera, kao bi ga nazvao Giorgio Agamben. Naime, tijelo izdvojeno iz hijerarhije društvenih organizama koji se uvažavaju ostaje nemoćno pred biomoći. Biotehnologija, globalna ekonomija i etički humanitarizam tri su signuma te ‘biomoći’ i biopolitičkog svijeta u kojemu je tijelo – najčešće ono stranca, nomada, apatrida, izopćenoga, nadalje homoseksulaca, transvestita, onog ‘drugog’, queer-identiteta – dakle, upravo je to tijelo onaj signum otpora i opstanka.
Tijelo i sama seksualnost, iako oduvijek predmeti umjetničkoga tematiziranja, upravo su u visoko globaliziranoj i digitaliziranoh epohi postali – baš zbog otpora sveopćoj komercijalizaciji – ne samo ikonografski i estetski nego prije svega politički znakovi.

Američki filmaš Jack Smith zbog toga se može smatrati vizionarom.
Profetom biopolitičkog doba.
Naime, travestijski, asocijativno, vraćajući se u doba grčke tragedije, označio je povratak izvornom razumijevanju kako antičke umjetnosti tako i začetaka politike kakva je bila prakticirana u atenskom polisu.
Flaming Creatures film je koji stoji na povlaštenu mjestu američke, ali i svjetske avangardne kinematografije. Upravo riječ avangardan mnogo bolje opisuje fenomen od oznake ‘alternativan’. Naime, avant-garde izvorno i doslovno znači izvidnicu, prethodnicu, ‘pogled unaprijed’.
Još daleke 1963. (BTW, godine moga rođenja!) Smith je svom filmskom opusu dodao i Plamteća stvorenja. Revolucionarne šezdesete tek su uzimale maha i u njujorškom underground-artu.
Iz podzemlja se probijao otpor umjetničkom, ali i društvenom establishmentu.
Smith u filmu, naoko, eksploatira trivijalni obrazac: seks i nasilje. No iza te bizarne travestije skriva se, kako već rekoh, tematiziranje začetaka zapadne civilizacije. Kolijevka je okcidentalne umjetnosti upravo u božanskom Mediteranu, ali i na brdovitom Balkanu, a sve u antičkoj Grčkoj!
No, ta je civilizacija posredovana i arapskom tradicijom.
Averroes i Avicena sačuvali su Aristotela za latinsko srednjovjekovlje i kršćansku tradiciju zapadnoga svijeta.
Stoga i prva izgovorena sentencija iz prologa filmu, »Ali Babha is Coming«, evocira nasljeđe iz Tisuću i jedne noći, egzotične podsvijesti Zapada.
Usput, rani, još pubertetski uradak tada devetnaestogodišnjeg Jacka Smitha, nosi naslov Buzzards Over Baghdad (što bi u prijevodu značilo Jastrebovi, ali i Podlaci, odnosno Pohlepnici iznad Bagdada – asocijacija na današnju okupaciju Iraka i više je nego proročki strašna!).

Ono što je šokiralo oduvijek izvanjski puritansku američku javnost u doba premijere Flaming Creatures nisu bile eksplicitno prikazane scene genitalija.
Pornoprodukcija više-manje postajala je latentnim dijelom underground--artizma.
Mnogo je više establishment potresla povezanost seksa i nasilja.
Još i više to što su u orgijama sudjelovali transvestiti i homoseksualci.
Nezavisni duh New American Cinema prijetio je preliti se u otvoreno nasilje revolucionarne provenijencije. S područja kulture prijeći i u zabran političke subverzije.
Gotovo proročki djeluje egzotični ples Orijenta pred američkom javnošću!
Transvestit Mario Montez glumi fatalnu ženu i trbušnu plesačicu Delores Flores.
Taj se lik najprije divi cvijeću u dojmljivim kontrastnim scenografijama na samu početku filma, da bi bio inicijatorom silovanja i višespolne orgije kako heteronomnih tako i homoseksualnih sudionika.
Sekvenca silovanja najdojmljivija je u filmu.
Akteri orgije isprepleteni su u kovitlacu zvukova, lica i genitalija. Smith sekvencu raskalašena prepuštanja užitku mornara i transeksualaca režira u frenetičnu ritmu sve većeg ubrzavanja. U pozadini se nakon isprva dominantne glazbe sve više počinu izdvajati krici boli, ali i užitka. Eros i thanatos ogoljeno su na djelu.
‘Libidinalna ekonomija’ posve je subverzivno suprotstavljena onoj Kapitala!
Orgija djeluje kao tragičko-antički ‘susret stare Amerike sa svježe rođenom novom moralnošću’ nesputane tjelesnosti mladeži koja će iznijeti barem umjetničku revoluciju američkih šezdesetih.
Nagovještaj je to i psihodelije, kulture droge i ‘seksualne revolucije’ djece cvijeća. Opet tog istog cvijeća kojemu se toliko teatralno predaju protagonisti Flaming Creatures.
U konačnici sekvence silavanja/orgije kamera postaje sve nemirnija. Njezina trešnja potpuno gubi kontrolu nad likovima. U kovitlacu, likovi u seksualnoj ekstazi krikova i pokreta postaju tek tamne mrlje na svijetloj pozadini. Gestaltistički postav na kraju se gubi u potresu i grmljavini. Kao da se svijet otvorio pod Smithovim likovima i progutao ih u bezdan grešnosti!

Smith se u filmu odaje i parodiji nijeme faze povijesti kinematografije.
Nižu se mnoge asocijacije na klasike američkoga filma.
Bilježimo referencije na brojne orijentalne teme iz tih filmova, koje će vrhunac dobiti u kasnijem, zvučnom Bagdadskom lopovu.
Ali u Smithovu opusu, primjerice, imamo i naslov The Birth of a Nation, prema slavnom Griffithovu Rođenju nacije – iz duha američke robovlasničke povijesti!
Posebna je, pak, travestija iz Flaming Creatures ona vezana uz subverziju pornokulture. Iako, doista, iz današnje perspektive djeluje nevino, film je njujorška policija zaplijenila tijekom premijere i zbog opscenih sadržaja.
Osim što u nekoliko navrata u close-upu prikazuje genitalije, sekvenca s prikazom i opisom ruža za usne asocijativno djeluje najpornografskije.
(Nije slučajno da se jedna od američkih alter-rock skupina nazvala upravo Flaming Lips!)
Uz sekvencu mazanja usana, ide opsceni, ali i senzualni govoreni tekst koji govori o felatiju, što djeluje provokativnije od same ekplicitne pornoscene.
(Proizvodi li se ruž za usne koji ostaje netaknutim i nakon p****nj* k***a?)

Film ulazi i u dijalog s ostalim umjetničkim veličinama svog vremena. Prije svega, onim alternativnim, odnosno avangardnim. Film je kako seminar iz problematike queer-identiteta avant la lettre tako i izvorni postmodernizam na planu umjetnosti.
Naime, isti je – teorijski još neosviješten kao takav – prakticiran najprije u Americi. Mnoge teorije, ali i umjetničke prakse, korespondiraju s filmom Jacka Smitha.
Camp-senzibilnost Susan Sontag, pop-književnost i ‘genitalno prosvjetljenje’ Leslieja Fiedlera, ali i autentični nastavljači Duchampovih ready-mades, John Cage i Andy Warhol – izravni su izvori nadahnuća Jacka Smitha.
S druge strane, sličnim su se umjetničkim opservacijama i intervencijama bavili, primjerice, Kenneth Anger i George Kuchar.
Od novijih autora, Smith je najviše utjecao na ‘baltimorskog kralja neukusa’, Johna Watersa.

No, ono što posebice izdvaja Jacka Smitha i njegov Flaming Creatures u povijesti filmske umjetnosti jest njegova gotovo opipljiva radost stvaranja.
U njega je tijelo, kako u strastvenom seksualnom odnosu tako i u žestokom španjolskom plesu Delores Flores, nešto najjače i najljepše.

Za razliku od pragmatičnih ‘navika’, Tijelo nije ograničeno na reproduciranje ili reformu modernih društvenih tijela. Političko je značenje tijela prepoznavanje toga da se spol/seks, zajedno s drugim društvenim tijelima, proizvodi i stalno reproducira u našim svakodnevnim izvedbama. To je sadržano u činjenici da možemo ‘igrati i drukčije’, dakle, preokrenuti društvena tijela te iznaći nove društvene forme.
Flaming Creatures odličan je primjer takva ‘performativnog kolektivnog projekta’ pobune i kreacije. To zapravo nije afirmacija homo/transseksualnih identiteta nego subverzija (izokretanje) logike identiteta kao takve.
Mario Montez u filmu može biti Rudolf Valentino s ružom u zubima, ali i Lola Montès iz istoimenoga Ophülsova klasika!

U Smithovoj filmskoj travestiji na grčku tragediju… na orijentalne priče iz Tisuću i jedne noći… na opsjednutost civilizacije Zapada zabranjenim rajskim voćem nesputane seksualnosti – Tijelo može biti znakom otpora biomoći i globaliziranom svijetu Kapitala, kojima smo nesmiljeno danas izručeni.
Tijelo ostaje jedinim medijem, jedinom oazom koja se još ne može komercijalno instrumentalizirati. Tijelo se ne može katalogizirati u muzeje kao auratične prostore umjetničkog djela. Tijelo je ono samo naše – moje, tvoje, njegovo/njezino... Onaj prostor što ga zauzimamo kao krhku zaštitu identiteta kad su svi identiteti, navlastito oni duhovni i intelektualni, postali tek slobodnolebdeći konstrukt. Tijelo postaje mogućim znakom promjene.
Tijelo je podsvijest. Tijelo jest i utopija.

Smithov film ‘revolucija je u podsvijesti’.
Flaming Creatures utopijski je umjetnički sublimat, tako da i nakon četrdeset godina od nastanka djeluje svježe i provokativno.

Marijan Krivak