Povodi

Naša strana Wellesa

U povodu premijere filma Druga strana Wellesa Daniela Rafaelića i Leona Rizmaula u Kinu Tuškanac

Tko je zaista bio Orson Welles? – pitanje je to koje sam si često postavljao tijekom rada na dugometražnom dokumentarcu Druga strana Wellesa, kojem sam napisao scenarij i režirao ga zajedno s Leonom Rizmaulom. Duhovno živjeti s Orsonom Wellesom posljednje dvije godine bilo je iznimno zahtjevno. Čovjek koji ove godine slavi devedesetu obljetnicu rođenja i dvadesetu godišnjicu smrti, koji je postavio najviše standarde na radiju (što se zna), u kazalištu (što se manje zna), na filmu (što je nemoguće da se ne zna) i na televiziji (što se gotovo uopće ne zna) zahtijevao je nekoliko stvari u pristupu. Prvo, tu je jasno historiografski pristup samu Orsonu – koje su knjige o njemu pisane (bez obzira na jezik), brojne novine i novinski izresci, gomile fotografija i dokumenata, posebno istraživanje rada na radiju i u kazalištu te naposljetku učenje napamet njegovih filmova. Tu se postavio prvi problem. Građanin Kane, najbolji film svih vremena, stoji u kinematografskom zenitu – zauvijek zasjenivši filmove koje je Welles poslije snimio (njih jedanaest). Uzbuđenje koje čovjek osjeća vukući iz (hrvatskog) zaborava Wellesova Macbetha (1948), Othella (1952) i Falstaffa (1966), kada shvati koliko je F for fake (1974) svojedobno bio ispred svog vremena, a kako ni danas nije nadmašen, kako Welles kad funkcionira u sustavu velikih studija, i to po nametnutu mu militantnom rasporedu snimanja funkcionira jednako superiorno (Stranac (1946), Dodir zla (1958) kao i kad snima u privatnoj produkciji (Mletački trgovac (1971), ostaje nenadmašeno. A gdje su još Veličanstveni Ambersonovi (1942), Dama iz Šangaja (1948) i Mr. Arkadin (1955)!? Tu je, jasno, i Proces (1962). Film koji je Welles snimio u Zagrebu, podigavši Zagrebu filmski spomenik kakav mu nitko nikad, od domaćih i stranih režisera, nije napravio. Welles je sam često isticao: «Proces je moj najbolji i najosobniji film.» U njemu je pokazao sve ono što je mislio da on sam znači u svijetu – intelektualac okružen ženama predatorima (kojima se prepušta s najvećim zanimanjem), borac protiv birokracije i okova bilo koje vrste, ikonoklast, rušitelj diktature Krona, ubojica gluposti – čovjek koji se nije bojao biti nezavisan u doba kada su se drugi toga itekako klonili ...
Sprega Wellesa kao redatelja i Anthony Perkinsa kao Josepha K. pokazala je zapravo rubnik osobe sama Wellesa. I sve se to događa u eksterijerima i interijerima Zagreba. Slijediti Orsonove korake ulicama hrvatske metropole uistinu je neponovljivo iskustvo. No, da bi mogao režirati svoje filmove, Welles je često, da bi skupio novac, glumio u lošim filmovima. Zagrebačka Dubrava također je bila poprište i takvih Wellesovih izleta – David i Golijat (1960), Tatari (1961) i Austerlitz (1961). Kada je 1967. prihvatio (danas kultnu) ulogu četničkoga senatora u Bitki na Neretvi Veljka Bulajića, nije tražio nikakav honorar – već samo novu priliku (i ekipu) da režira u našoj zemlji. Ta se prilika zvala The Deep. Trebao je to biti prvi Orsonov dugometražni film u boji, prvi s novom muzom Ojom Kodar / Olgom Palinkaš i četvrti sa Jeanne Moreau – ženom koja ga je možda razumjela najbolje od svih. Susret s njom jedan je od vrhunaca rada (i užitka) na tom filmu. Inteligentna, mirna, niska, mirisna, superiorna – sve to u osobi Jeanne Moreau. Našavši se odmah na istoj valnoj duljini, barijere nisu više postojale, i razgovarali smo o Orsonu kao o nekom koga smo oboje davno (i dobro) poznavali. Dotaknuli smo napokon srž onoga što sam mislio da je Orson. Ulaziti u nečiju intimu na takav način vrlo je rijetka povlastica – no kako Orson nije bilo tko, tako nije ni Jeanne Moreau (pogotovo ako se zna da se u načelu ne pojavljuje u dokumentarcima, a i inače zazire od medija). Ideja Druge strane Wellesa bila je, na neki način, ispitati na koji je način boravljenje, prijateljstvo i suradnja s Wellesom utjecala na doživljaj svijeta domaćih sugovornika u filmu: Ante Peterlića, Ivice Pajera, Mladena Hanlovskog, Obrada Kosovca, Relje Bašića, Šime Šimatovića, Veljka Bulajića, Tomislava Pintera, Antuna Vrdoljaka, Ivice Rajkovića, Mustafe Mustafića i Krste Papića. Poetsku crtu filmu o trećem čovjeku dala je, logično, treća žena: Alma Prica. No, ipak filmsku dušu, ono bez čega bi film i mogao (baš kao i čovjek), svakako je originalna glazba Arsena Dedića. Kada surađujete s gore navedenim suradnicima, teško je sebe kvalitativno ne tjerati. Stoga je najveći napor bio uložen upravo da se ne izda univerzum i ideal sama Wellesa, a ipak pokaže filmom i tko ga je radio te, naposljetku, da se po tko zna koji put iskoristi postojeća arhivska građa kao predložak za neku novu dimenziju. 3,2,1 ... kreni, emisija iz 1979. godine, snimljena na TV Zagreb u vrijeme kada je Welles snimao Tajnu Nikole Tesle Krste Papića, neiscrpan je izvor za poznavanje sama Wellesa. Baš poput Falstaffa, vatra u njegovim očima, dramaturgija u izričaju, odmjerenost u pokazivanju golema znanja, zauvijek ga je upisala u domaće TV-anale. Naša je strana Wellesa, u njegovu bogatu životu, vrlo mala. No uzrokovala je i bila posljedica upravo okolnosti njegova života drugdje. Film Druga strana Wellesa samo je otpuhnuo prašinu domaćeg zaborava sa čovjeka koji nikada nije htio postati umjetnina zatvorena u muzej. Mnogo puta tijekom rada na filmu ljudi su mi tumačili da je Welles najbliže pojmu onoga što oni smatraju Bogom. Nisam mogao drukčije – nego i sam postati religiozan.

U Zagrebu, 9. lipnja 2005.

Daniel Rafaelić