Amarcord

Bunarenje po sjećanjima VII: Miće

Naravno, nikada ga nisam tako zazvao. Mihovil Pansini bio je, a i danas je ostao, višeznačno čvrsta osobnost u gotovo osamdesetogodišnjoj povijesti Kinokluba Zagreb na Trgu žrtava fašizma 14. I ne samo na toj adresi. Tako su ga zvali prijatelji s kojima je doticao istu razinu poimanja, oni koji su s njime intenzivno surađivali i oni koji su bili s njim gotovo svaki dan osobno ili barem telefonski.
Titula liječnika koju je već bio stekao kada sam se s njim upoznao, ali i razina znanja i spoznaja, daleko je odskakala od mojih gimnazijskih čeprkanja po životu, što je gradilo poveći korak distance. U klubu su ga meni slični zvali jednostavno 'doktor' ili potalijančeno 'dottore', a meni se svidjela tvorba njegova prezimena u 'Panse'! To, dakako, moram pojasniti. Osam godina učio sam francuski jezik, u kojemu postoji riječ penser za glagol misliti. Taj se glagol u izgovornom obliku rabi kao panse s nazalnim an. Tako su me učili. I dok smo mi, mladci u klubu, u tim bubuljičavim godinama, bili opsjednuti profanim oblicima života, 'dottore' je bio daleko od toga. On je osebujno mislio. Kao slapovlje u Rastokama puštao bi svoje misli i asocijacije među nas te nam davao osebujne 'smjernice' o mnogočemu. Takav me oblik njegova izričaja natjerao, vezano uz glagol penser i našu riječ misliti, da pomislim kako prezime Mihovila Pansinija ima i neku tajnu smislenu vezu s tim glagolom pa mu je prezime i odredilo način mišljenja i rada. Karma obilježena prezimenom! I neka me coprnice s Kleka odvezu na metli ako u tome nema istine! Mihovil je Pansini prije svega – mislilac…
Tomu čovjeku imam zahvaliti za svoja prva znanja o filmu, ali i drukčiji način mišljenja od 'službenog' pedagoškog u kojemu je nalijevanje znanja i spoznaja, govorili smo, 'trahturom' - lijevkom u 'tintaru' - glavu, bila osnova metodike. Nerijetko zbunjen njegovim opservacijama pri predavanjima na 'tečaju' prisilili su me trošiti glavu iznutra prije svega postupkom uzroka i posljedica. Sustav logike pri montaži 'razumljiva' filma upravo je taj – uzrok i posljedica. Nakon mnogih razmišljanja (uglavnom u vrijeme vožnji noćnim tramvajem doma u Kustošiju) nerijetko sam s kolegama na faksu razglabao o tom postulatu, o tome kako je nedostatak spoznaje uzroka nesnalaženje u posljedicama. Stoga su svi napori tadašnje pedagogije, sondirani isključivo na reprodukciji naučenog, a ne-razumijevanje istog, dovodili u konačnici do misaone apstinencije, do nezainteresiranosti i do stravičnog pitanja: A kaj će to meni?
Znanje stjecano u KKZ na TŽF 14 nije bilo samo 'filmsko', zanatsko (što je istina i bog nužno) nego bi se doticalo i filozofije, književnosti, slikarstva i sve to ex chatedra za malim stolićem, i usputno, danas bismo rekli u kuloarima, uz slivove kave i kumuluse duhanskoga dima. Tako je i rođen GEFF. Rodila ga je potreba da se sva ta mišljenja spreme kao cigle spoznaje za sutra…
U ono vrijeme (kako se može čitati u Novome zavjetu) Pansini je dovršio svoj film U jednoj maloj tihoj kavani, čiji je naslov u meni budio paperjasti srh, jer je moja pokojna mati znala, u dugim zimskim večerima uz pregrijani štednjak, svirati na svojoj malenoj, samo za nju građenoj gitari, istoimeni, već onda vječnozeleni pjesmuljak. Sam film očito je bio pokušaj da se 'dottore' nakon izvrsna dokumentarca Kamen sebi diže spomenik i 'igranog' filma na osmički, načinjena na Korčuli – Brodovi ne pristaju, obračuna s igranim filmom. Dokumentarcem Siesta daje naslutiti smjer misaonog u budućim djelima. U tim svojim prvim filmovima Pansini je potpisan i kao snimatelj, što je, uz osebujnu (nerijetko asocijativnu) montažu, koju smatra prokleto važnim segmentom u gradbi 'filma', zanimljiva pojava i dokaz 'rasna' autora, koji odlično poznaje 'olovku' kojom piše. Filmom Piove i ostalim koji su slijedili Pansini kreće i u obračun s filmom 'kao takvim'. Uz Petekova i ostvarenja Toma Gotovca, Pansini vuče kao lokomotiva drukčije poimanje filma istražujući 'efekte od tog'. Veže se pritom za globalna usmjerenja u slikarstvu, dosege nove glazbe. (U Zagrebu nastaje Muzički bijenale, koji i danas živi), a sve to 'soli' spoznajama u filozofiji, estetici, tokovima u književnosti… Nastaju 'kružoci' četvrtkom, a poslije i ostalim danima, na kojima se o svemu razgovaralo. Bio je to, danas bismo rekli, trend, koji nije politički žuljao, a okupljao je 'društvene radnike'. Mnogi su dolazili iz raznih krajeva Juge. Posjeti su osobito zaredali kada je KKZ cijeloga travnja i svibnja 1962, te u veljači 1963. organizirao razgovore Antifilm i mi, čiji je konačni rezultat bilo pokretanje GEFF-a (Genre film festival), čiji se sukus zasnivao na dvjema riječima – uvijek drukčije… Zaraza se širila Jugoslavijom. Popuštaju do tada uobičajene stege socrealizma, barem u sferama 'neopasnih' umjetnosti. I sve tako bi do trenutka kada je i Zdenko Hajdler na festival prijavio komadić filma koji se bez uklonjenih perforacija nije mogao kretati kroz prozorčić projektora, nego je zapeo, stao, projekcijska ga je žarulja ugrijala i on se počeo 'cmariti', savijati kao osuđenik na električnom stolcu, nestajati do bjeline projekcijskog sunca. 'Panse' je, dobro se sjećam, bio ushićen. Hajdler je dobio glavnu nagradu, a Miće se, mislim, oslobodio filma. Film, ta divna igračka za izražavanje pokretnim slikama postala je okov mislima. Bila je presiromašna za agresivne misli kojima Pansini 'rikta' svoj svijet i spoznaje svih vrsta oko sebe. Znam da ima računalo i čvrsto sam uvjeren da je vezan za provajdera koji ga u besanim (jeftinijim) noćnim internetom veže sa svijetom. Nova igračka mu je, vjerujem, otkopčala tijesan likovni, glazbeni i filmski kaput. Vjerujem da mu misli slobodno dišu i bilo bi prokleto zanimljivo da Panse – Mihovil Pansini, naš klupski 'dottore', sabere svoj svijet skupa s vidljivim i nevidljivim svemirom u knjigu koja njegov život znači.

Ivica Hripko