Zaštita filmske baštine

EUVANJE, ZAŠTITA I RESTAURACIJA FILMSKOGA GRADIVA – MANJE POZNATA DJELATNOST

Uvodne napomene

Temeljni je zadatak ovoga rada dati cjelovit uvid u podrueje euvanja, zaštite i restauracije filmskog gradiva. Ni u jednoj drugoj umjetnosti strueni djelatnici koji se bave zaštitom kulturnoga naslje?a nisu svakodnevno suoeeni s nestankom i uništenjem dijela nacionalnog i svjetskog kulturnog naslje?a, kao u kinematografskom mediju. To je pravi razlog za dugogodišnje strueno i znanstveno bavljenje ovim podruejem medija filma i za znanstveno uoblieenje podrueja zaštite i restauracije filmskoga gradiva.

O poduzimanju mjera zaštite filmskoga gradiva u skromnu obliku možemo govoriti vea oko 1935. (British Film Institute), zatim intenzivnije od 1951, kad se napušta filmska vrpca s nitratnom podlogom i uvodi filmska vrpca s acetatnom pdlogom. Ta se filmska vrpca u to doba pa sve do poeetka osamdesetih smatrala sigurnosnom filmskom vrpcom (safety film). Problemom resturacije filmskoga gradiva ozbiljno se bave pojedini veliki filmski arhivi (Bruxelles, London) poeetkom sedamdesetih godina. O punoj restauraciji i rekonstrukciji filmskog gradiva veai broj arhiva bavi se osamdesetih godina a o digitalnoj restauraciji, tj. restauraciji filmskog gradiva uz uporabu elektronskih medija, najviše se bave amerieke filmske kompanije uz pomoa specijaliziranih tvrtki koje rade na osmišljavanju softwarea za vizualne efekte u filmskim spekaklima s poeetka devedesetih godina.

Naziv za zvanje filmski arhivist tek se prije desetak godina poeeo rabiti i danas se nalazi u svim dokumentima i struenim i znanstvenima radovima. Ni na jednom sveueilištu u svijetu još ne postoji eetverogodišnji studij zaštite i restauracije filmskoga gradiva , a tek 1998. poeinje se u struenoj i znanstvenoj literaturi rabiti naziv filmski restaurator.

Pojedina znanstvena istraživanja o restauraciji i rekonstrukciji filmskoga gradiva kao prethodna izvješaa prezentirana su na nizu simpozija i radionica u posljednjih osam godina organiziranih od strane Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) i Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE). Posveaeni su problematici restauracije filmskoga gradiva i ulozi novih elektronskih medija u restauraciji filmskoga gradiva.

Postoji potreba da se to važno podrueje u okviru zaštite kulturnog naslje?a definira i da se utvrde osnovni ciljevi daljega djelovanja. U praksi velikim dijelom potvr?eno, ali na teorijskoj razini neuoblieeno, to samosvojno znanstveno podrueje zahtijeva da se utvrde dosezi zaštite i restauracije filmskoga gradiva da bi se moglo krenuti dalje u nastojanjima da se filmsko gradivo saeuva za buduae generacije. Pogled filmskih arhivista u zaštiti filmskoga gradiva usmjeren je na pedeset, sto i više godina trajna pohranjivanja filmskog gradiva. Stvarni život filmskoga djela, prikazivanje u kinematografima, na festivalima i televiziji, posebno u malim zemljama, traje najviše godinu do dvije dana.

Proizvo?aei filmske vrpce jamee vijek trajanja filmske vrpce u boji samo petnaest godina. Praktieno iskustvo, potvr?eno radom filmskih arhiva tijekom pedeset godina, pokazuje da je filmska vrpca u boji euvana u lošim uvjetima u opasnosti od potpune razgradnje i gubljenja boje vea nakon deset godina.

Na razini UNESCO-a ili Me?unarodnog (svjetskog) udruženja filmskih arhiva (FIAF) ne postoji projekt koji bi sprijeeio uništenje preostaloga dijela svjetske filmske baštine na nitratnoj podlozi (1895 – 1954). Rijee je o 15 – 30 posto ukupnoga dijela svjetske filmske baštine. Za trajnu zaštitu tog vrijednog filmskog gradiva nema novca, potrebnih struenjaka ni potrebnog kapaciteta specijaliziranih filmskih laboratorija. Novootkrivena pojava razgradnje filmske vrpce, sindrom vinskog octa, koju neki istraživaei nazivaju ‘rakom’ filmske vrpce, dodatna je opasnost koja se nadvila nad spremišta filmskoga gradiva.

Novi elektronski mediji svojom agresivnošau stvaraju, za sada neutemeljenu, nadu da se velik dio filmskog gradiva lako i brzo može presnimiti na elektronski zapis i time dovode u pitanje dalje poduzimanje potrebnih mjera zaštite i restauracije filmskoga gradiva. I nadalje je otvoreno pitanje u trajnoj pohrani i zaštiti filmskog gradiva: da li aemo nakon što smo presnimili ošteaeno i ugroženo filmsko gradivo na nitratnoj ili acetatnoj podlozi na novu izdržljiviju poliestersku filmsku vrpcu i na taj naein saeuvali ipak donekle reducirane i ogoljene informacije uništiti originalne negative, jer nas zanimaju samo informacije, a ne i eitav povijesni kontekst, te sama djela u izvornom fiziekom obliku kao povijesni artefakti?

Filmski arhivisti i restauratori u radu na zaštiti filmskoga gradiva osjeaaju da su u zaearanu krugu iz kojega nema izlaza, jer pojedino filmsko gradivo zaštiauju i po eetiri puta u dvadeset ili trideset godina. Razlog je u neosiguravanju potrebnih uvjeta za njihovu trajnu pohranu filmskoga gradiva i nepridržavanju osnovnih standarda u proizvodnji, prikazivanju i distribuciji filmskih djela namijenjenih javnom prikazivanju.

Analiza prijelomnih trenutaka u povijesti nastanka filmskoga medija, koji imaju tragiene posljedice za sudbinu filmskoga gradiva (pionirsko razdoblje do 1910. godine, pojava zvuka 1927, prijelaz snimanja filmova s nitratne filmske vrpce na filmsku vrpcu s acetatnom podlogom 1951), nužno vodi do zakljueaka o potrebi primjerena provo?enja mjera zaštite (osiguranjem uvjeta euvanja) te restauracije ugrožena ili vea ošteaena filmskog gradiva uz stalno praaenje istraživanja i ostvarenih rezultata na podrueju zaštite filmskoga gradiva.

Bez cjelovita uvida u osnovne karakteristike filmske vrpce nije moguae analizirati odre?ena razdoblja u nastanku kinematografskog medija, a bez tih saznanja nema podloge za struena polazišta u poduzimanju odgovarajuaih mjera zaštite, restauracije i rekon-
strukcije filmskoga gradiva. S današnjih teorijskih i stajališta proizašlih iz filmske arhivske prakse neshvatljivo je i neobjašnjivo kašnjenje u osnivanju filmskih arhiva. Prvi val osnivanja filmskih arhiva zbiva se tridesetih, a drugi pedesetih godina ovoga stoljeaa.

I. PRVE IDEJE O POHRANI FILMSKOGA GRADIVA

U najvažnijim povijestima filma, kao zaeetnika ideje organizirana prikupljanja i pohranjivanja filmskoga gradiva, kao povijesnoga dokumenta, navodi se poljski fotograf i filmski snimatelj Boleslaw Matuszewski. U brošuri Une nouvelle source d’histoire (Novi povijesni izvor), koju je objavio u Parizu 1898. u poglavlju ‘Stvaranje skladišta za povijesne filmove’, naglašava »neophodno je ovom možda povlaštenom povijesnom izvoru osigurati isti znaeaj, status u društvu i pristupaenost, kao i ostalim, vea poznatim arhivima«.

U filmski arhiv, kako ga on u svom pamfletu konkretno razra?uje, i to razmatrajuai njegovu buduau organizaciju, naein pohrane i evidencije filmova, proizvo?aei filma bili bi dužni predavati obveznu kopiju filma svakoga novoproizvedena filma. To je UNESCO preporueio svojim elanicama posebnom Preporukom tek 1980. godine. Vizionarska ideja o potrebi euvanja i trajne pohrane filmova »povijesnog, obrazovnog, tehniekog, vojnog, medicinskog i kazališnog znaeaja«, naiai ae, u doba objavljivanja brošure Boleslawa Matuszewskog, na slab odjek. Tek poneke privatne zbirke krenut ae tim tragom, na primjer, privatna filmska zbirka Alberta Kahna u Parizu utemeljena 1910. godine, koja je preteea slavne Francuske kinoteke (Cinematheque Française).

Prema nekim povjesniearima filma prvim javnim filmskim arhivom može se smatrati Staaten Film Central, utemeljen 1912. u Kopenhagenu. Prvi svjetski rat, pored loših posljedica za pojedine filmske zbirke, doveo je i do osnutka vojnih filmskih arhiva. Zapovjedništvo turske vojske, prema istraživanjima Wolfganga Kohtea, u svezi s balkanskim ratovima, osnovalo je 1913. Centar za film i fotografiju. Mnogo su poznatiji Section Cinematographique de l’Armee u Parizu, Imperial War Museum u Londonu, Australian War Memorial u Melbourneu i dr.

Na temelju vrste filmskoga gradiva, koju pojedine kolekcije, privatne zbirke ili službe posjeduju, dolazi do diferencijacije i nastanka filmskih arhiva u sklopu državnih arhivskih ustanova, koje euvaju filmsko gradivo nastalo radom razlieitih državnih organa i organizacija. Usporedo nastaju i filmski arhivi, kinoteke ili filmoteke, koje se pretežno bave prikupljanjem, obradom, provo?enjem mjera zaštite nacionalne filmske zbirke, kolekcije stranog filma utemeljene kao umjetnieke zbirke, pojedinih kinematografija, škola, redatelja ili pojedinih vrsta filmskoga gradiva, na primjer dokumentarnog filma (non fiction collections), specijalizirane zbirke za pojedina razdoblja svjetskog ili europskog filma.

Odjeci u Hrvatskoj

Svoje filmske centre i službe osnivaju pošte, željeznice i razna ministarstva. U našoj zemlji razlieita su austrijska ministarstva organizirala snimanje turistieko-propagandnih filmova. Filmska proizvodnja (svih vrsta filmova: dokumentarnih, animiranih, filmova sjenki, kratkih igranih filmova) Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1927 – 1960) nastala je u okrilju Ministarstva zdravlja. Sustavno snimanje etnografskih filmova organizirat ae Etnografski muzej od 1930. godine. Osim nekoliko elanaka u našem tisku toga doba, do prvoga prihvaaanja ideje Boleslawa Matuszewskog došlo je u Klubu kinoamatera u Zagrebu, koji je 1934. osnovao arhiv filmova svojih elanova. Kontinuirano je djelovao do 1945, a potom je nastavio s prikupljanjem i euvanjem filmova filmskih amatera sve do današnjih dana. U Hrvatskoj prijedlog pohranjivanja (deponiranja) filmskih kopija novoproizvedenih filmova u svrhu zaštite izvornoga filmskog gradiva poeet ae se sustavno provoditi tek s osnnutkom Hrvatske kinoteke 1979. na temelju Zakona o kinematografiji iz 1976. godine.


1. Osnivanje filmskih arhiva

Iako filmska umjetnost ima kratku povijest, nad njom su se odmah nadvile mnoge nevolje i poteškoae, koje su prijetile njezinu uništenju. Sama narav medija, njegove fizieke karakteristike, zapaljivost filmske vrpce (nitratna filmska vrpca), otpor prema filmu kao mediju pogodnu za ra?anje nove umjetnosti, stajalište da je rijee o trenutnoj pojavi koja nema trajnu kulturnu, dakle umjetnieku, povijesnu ili dokumentacijsku vrijednost, rezultiralo je potpunom nebrigom za snimljeno filmsko gradivo.

Neshvaaanje prave vrijednosti filmskih zapisa i potrebe za njihovim pohranjivanjem, svo?enje na razinu novih atrakcija koje se brzo zaboravljaju, dovelo je do potpuna uništenja velikog dijela proizvedenih filmova na poeetku medija filma, posebice u pionirskom razdoblju, koje povjesnieari obilježavaju do 1905, dakle prvih desetak godina. Podaci do kojih su istraživanjima došle ekspertne grupe UNESCO-a , Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF-a), porazni su u pogledu sudbine kinematografskog filma.

Istraživaei i povjesnieari filmskoga medija smatraju da je više od 60 posto filmskoga gradiva iz nijemoga razdoblja kinematografskog medija na razini svjetske filmske baštine uništeno. U pojedinim zemljama taj se postotak penje do zastrašujuaih 90 posto, a postotak uništenja filmskoga gradiva nastala nakon pojave zvuka prelazi 50 posto. Potrebno je naglasiti, buduai da je rijee o tako nestabilnoj podlozi koja je zbog kemijskoga sastava podložna ošteaenjima (mehanieka ošteaenja, osjetljivost na temperaturu i vlagu, gubljenje boje), povijest kinematografskoga medija u mnogim zemljama bila bi bogatija i s drukeijim prioritetima i vrijednostima.

»Najpopularnija umjetnost dvadesetog stoljeaa istodobno je i najugroženija«, ta konstatacija iz UNESCO-ova Glasnika iz 1984. i danas prijeti. Nova saznanja ukazuju da su u opasnosti i filmovi proizvedeni prije deset godina. Nad umjetnošau filma i nadalje je opasnost od gubitka boje. Velik dio svjetske filmske baštine snimljene na filmskoj vrpci u boji eeka nova rješenja, koja se naziru u digitalnoj tehnologiji, što ae omoguaiti filmu dugovjeean život. Postoje još dva kljuena trenutka u povijesti svjetskoga filma koja su dovela do uništenja velikoga dijela filmskog naslije?a, prijelaz s nijemog na zvueni film potkraj dvadesetih i poeetkom tridesetih godina. To se u pojedinim zemljama zbivalo ovisno o brzini uvo?enja zvuka u pojedine nacionalne kinematografije. Drugi kljueni doga?aj u svjetskom filmu zbio se polovicom pedesetih godina, kad dolazi do napuštanja nitratnoga filma, filmske vrpce sa zapaljivom podlogom. U Sjedinjenim Državama to se zbilo nakon 1951, kad se u proizvodnju uvodi filmska vrpca s triacetatnom podlogom, koja je zbog svoje slabe zapaljivosti nazvana sigurnosni film (safety film). Došlo je do masovna uništavanja filmskog gradiva na nitratnoj podlozi.

Sve opsežnija i važnija filmska proizvodnja filma, i to na svim kontinentima, raznorodnost i bogatstvo nacionalnih produkcija, opaa popularizacija filma, pojava novih vizualnih medija, poglavito televizije, ueinila je medij filma nazoenim u svakodnevnom životu obienog eovjeka. Film se afirmirao kao samosvojno umjetnieko podrueje, kulturno dobro te informacijsko i dokumentacijsko sredstvo. Afirmiranjem medija filma i njegovim prihvaaanjem kao nove atraktivne umjetnosti poeela je rasti i svijest o potrebi njegova brižljivog pohranjivanja i zaštite.

Iskustvo s nestankom filmskog gradiva u Republici Hrvatskoj

Posljedice promjene društvenoga sustava osjetila je hrvatska kinematografija nakon 1945. prvo uništenjem velikoga dijela domaaeg i stranog filma. Prava kolieina uništenoga filmskog gradiva, pretpostavlja se oko 1948, neae se nikada moai toeno utvrditi. Zatim je uslijedilo otu?ivanje dijela Nacionalne filmske zbirke (1903 – 1945) i zateeena stranog filma (1938 – 1945), odnošenjem filmskoga gradiva, gramofonskih ploea i drugog popratnog filmskog gradiva u Beograd 1958. Iz usmene predaje hrvatskih filmskih djelatnika, koji pamte zbivanja s kraja eetrdesetih i poeetka pedesetih godina, može se zakljueiti da se zateeena filmska vrpca na nitratnoj podlozi nemilosrdno uništavala, tako da su se u tadašnjem kombinatu Borovo izra?ivali eešljevi i druga galanterija. Postoji i drugi prihvatljiviji razlog uništenja filmske vrpce na nitratnoj podlozi, kemijskim procesom izdvajalo se iz nitratne filmske vrpce srebro.

2. Pregled najpoznatijih filmskih arhiva i ustroj me?unarodnoga filmskog
arhivskog sustava

Prva filmska zbirka osnovana je 1894. u SAD u Kongresnoj biblioteci (Library of Congress), gdje su producenti pohranjivali filmove da bi zaštitili autorska prava. Do 1917. filmove su predavali izra?ene na fotografskom papiru jer Biblioteka nije htjela primiti filmske vrpce na nitratnoj (zapaljivoj) podlozi. Primljeno je oko 3500 naslova, koji su otkriveni tek oko 1943.

Prvi filmski arhiv, Staaten Film Central, osnovan je u Danskoj 1912. Prvi zakonski spis o potrebi trajne pohrane filmskog gradiva izdan je u Sovjetskom Savezu 1918. U Velikoj Britaniji 1919. odlukom vlade zapovje?eno je da se svi ratni filmovi moraju euvati u Kancelariji rata.

Pregled osnivanja najvažnijih filmskih arhiva upuauje na Reichsarchiv, koji je 1920. poeeo preuzimati fotografsko i filmsko gradivo, koje je 1934. prenijeto u novoosnovani Reichsfilmarchiv s temeljnom zadaaom da na jednom mjestu euva, obra?uje i zaštiauje njemaeku filmsku proizvodnju. Od 1952. tu funkciju ima Bundesarchiv u Koblenzu, koji je ovlašten za preuzimanje filmskog, foto- i fonogradiva. S vremenom je u Njemaekoj došlo do specijalizacije, pa se u svijetu priznati Filmski muzej u Münchenu posvetio nijemom razdoblju europske filmske umjetnosti, restauraciji i rekonstrukciji filmova. Filmski muzej u Frankfurtu (Deutsches Filmmuseum) prikuplja i strueno obra?uje i prezentira filmsku tehniku. Opaa je tendencija u Njemaekoj danas osnivanje regionalnih filmskih arhiva, posebno nakon ujedinjavanja s bivšom DDR. Posebno su važne arhivske filmske institucije Stiftung Deutsche Kinemathek u Berlinu, te Deutches Institut für Filmkunde u Frankfurtu, koji ove godine bilježi pedesetu obljetnicu djelovanja na prezentiranju njemaeke kinematografije.

U Moskvi je 1926. osnovan Državni centralni arhiv za kino- i fotodokumente, a 1932. pripojen mu je arhiv fonogradiva. U Švedskoj je 1933. osnovana privatna institucija Filmhistoriska samlingarna, koja je imala funkciju arhiva Švedske akademije. Godine 1934. u Ukrajini je osnovan Centralni državni, foto, filmski i tonski arhiv. U drugim sovjetskim republikama osnovani su odjeli u postojeaim arhivima. Godine 1935. zapoeinje s radom Nacionalna filmska biblioteka (National Film Library) u Londonu.

Me?unarodni filmski kongres u Berlinu 1935. okupio je filmske producente, distributere i kinovlasnike, koji podupiru osnivanje filmskih arhiva. U posebnom zakljueku Kongresa preporueuje se osnivanje državnih filmskih arhiva i predlaže poklon i trajna pohrana jedne kopije svakog proizvedenog ili uvezenog filma. Pored osnivanja filmskih arhiva u okviru arhivskih institucija dolazi do osnutka filmskih zbirki izvan arhivskog sustava. Jedna je od najpoznatijih filmska zbirka u Kongresnoj biblioteci u Washingtonu. Godine 1935. nastaje Filmski odsjek (Film Department) knjižnice Muzeja moderne umjetnosti (Library of the Museum of Modern Art), eija je namjera pokazivati filmove iz cijelog svijeta, na naein kao što se izlažu skulpture i slike.

U Milanu iste godine nastaje Zbirka Marija Ferrarija, koja 1938. postaje Talijanska kinoteka (Cineteca Italiana). Njezino se znaeenje umanjuje s osnutkom Nacionalne kinoteke (Cineteca Nazionale) u Rimu 1949, s funkcijom središnjega filmskog arhiva. Danas uspješno djeluju filmski arhivi u Torinu, Bologni i Milanu. Opainska kinoteka u Bologni (Cineteca del Comune di Bologna) izrasla je u filmski arhiv koji ima najbolji filmski laboratorij u Europi, specijaliziran za restauraciju filmskoga gradiva u boji. Na sastanku Izvršnog komiteta Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) u San Sebastianu, u rujnu 1999, službeno je izviješaeno da je u osnivanju Nacionalni centar za kinematografiju u Rimu kao državna institucija i time se dovodi u pitanje status Nacionalnog filmskog arhiva (Cineteca Nazionale), koji dulje vrijeme djeluje kao ustanova u privatnom vlasništvu.

Godine 1936. osnovana je najpoznatija kinoteka na svijetu, Francuska kinoteka (Cinematheque Française), koju je kao privatnu zbirku osnovala skupina francuskih kulturnih djelatnika, Georges Franju, Jean Mitry, P. A. Harle, na eelu s kontraverznom lienosti u francuskoj kulturnoj povijesti, Henrijem Langloisom. Svojim djelovanjem ta kinoteka afirmirala je mnoga svjetski priznata filmska djela, jer je u radu osobito naglasila prezentaciju filmova. Iskljueivim i jednostranim usmjerenjem u radu stvorila je krivi pojam znaeenja naziva kinoteka, tj. filmskog arhiva, eija je temeljna funkcija prikupljanje, obrada i sustavno provo?enje mjera zaštite filmskoga gradiva, a tek potom prikazivanje.

Najveae filmske zbirke na svijetu (12):

Cinematheque Royale, Bruxelles, 280 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1946.
Bois d’Arcy, Francuska, 250 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF, 1983.,
The National Film and Television Archive, London, 233 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1938.
Gosfilmofond, Moskva, 221 milijun metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1948.
Library of Congress (Motion Picture, Broadcasting and Recorded Sound Division), Washington, 160 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1970.
The National Archives, Washington, 150 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1989.
Cinematheque Suisse, Lausanne, 120 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1948.
Jugoslovenska kinoteka, Beograd, 123 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1951.
Narodni Filmovy Arhiv, Praha, 80 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1946.
National Film Archive of DPRK, Pyongyang, 70 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF, 1974.
Cineteca Nazionale, Roma, 70 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1949.
Bulgarska nacionalna filmoteka, Sofia, 64 milijuna metara filmskog gradiva, primanje u FIAF 1959.


3. Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF)

Osnivanje velikih nacionalnih filmskih arhiva dovelo je 1938. do osnutka Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (Federation Internationale des Archives du Film – FIAF), koja djeluje u okviru UNESCO-a. Prvi predsjednik postaje F. Hensel, direktor Reichsfilmarchiva, a generalni sekretar Henri Langlois, direktor Francuske kinoteke.
Glavni su zadaci novoosnovanoga Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF):
– unapre?ivanje zaštite svjetske filmske baštine,
– uspostavljanje bliže suradnje me?u filmskim arhivskim institucijama,
– me?usobna suradnja na prikupljanju filmskog gradiva,
– definiranje statusa nacionalnih filmskih arhiva i njihovih temeljnih zadataka.

Odmah nakon osnutka u Me?unarodnoj organizaciji filmskih arhiva došlo je do spora o cilju i svrsi djelovanja filmskih arhivskih institucija. S jedne strane bili su predstavnici filmskih arhivskih institucija iz Velike Britanije, Sjedinjenih Država i Njemaeke, koji su smatrali da je temeljni zadatak prikupljanje, trajna pohrana i zaštita filmskoga gradiva. Francuska, u vea spomenutoj karizmatskoj lienosti Henri Langloisa, isticala je da u prvi plan treba staviti prikazivanje filmskoga gradiva, i to je sustavno einila zapostavljajuai mjere zaštite i trajne pohrane filmskog gradiva. Spor je riješen tek nakon Drugoga svjetskog rata na naein da su prihvaaena oba stajališta, ali je ipak prednost u temeljnim dokumentima FIAF-a dana prikupljanju, trajnoj pohrani i zaštiti filmskoga gradiva.

Treba istaknuti da u veaini zemalja nacionalne filmske arhive u cijelosti, ili u najveaem dijelu, financira država putem mjerodavna ministarstva, najeešae za kulturu. Rijetki su primjeri da su to privatne ustanove, kao Nacionalna kinoteka u Rimu, ili da ostvaruju tako veliku dobit na tržištu da ih država sufinancira sa svega 30-40 posto, na primjer Nacionalni filmski arhiv, Prag. Filmski arhivi imaju isti status kao klasieni arhivi za pohranu pisanoga gradiva, muzeji i biblioteke. Samostalne su institucije ili imaju punu autonomiju, ako djeluju u okviru veaih kulturnih ustanova. Djelatnost filmskih arhiva regulira se zakonom, statutom koji mora biti usuglašen s me?unarodnim zakonima i posebno Statutom Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva.

Ernest Lindgren, utemeljitelj Nacionalnog filmskog arhiva (National Film Archive) u Londonu 1935, ponajbolje je odredio osnovne zadatke nacionalnih filmskih arhiva, koji se do danas nisu bitno izmijenili:
– kontinuirano prikupljanje filmskoga gradiva,
– provo?enje mjera zaštite, posebice nacionalnih filmskih zbirki,
– zapisi na filmu ili nekoj drugoj vrpci ili podlozi koji imaju trajnu vrijednost
bilo kao umjetnieka djela ili povijesni dokumenti moraju uvijek biti dostupni,
sada i u buduanosti.
S vremenom nakon višegodišnjeg rada na prikupljanju i zaštiti filmskog gradiva ta tri temeljna zadatka nadopunjena su, tako da su utvr?eni uvjeti koje mora zadovoljiti arhivska filmska institucija u radu, pa su to istodobno i uvjeti da bi nacionalni filmski arhiv mogao postati punopravnim elanom Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva.
Arhivska filmska institucija mora imati (to se utvr?uje prethodnim uvidom u rad filmskog arhiva):
– katalogiziranu zbirku pohranjenoga filmskog gradiva,
– odgovarajuaa filmska spremišta za trajnu pohranu filmskoga gradiva, te
– sustavno provoditi mjere zaštite i restauracije filmskog gradiva nacionalne zbirke i pohranjenoga filmskog gradiva koje se odnosi na svjetsku filmsku baštinu,
– dužna je prikupljati i trajno pohranjivati prateae filmsko gradivo (scenarije, knjige snimanja, dijalog liste, plakate, fotografije, skice dekora i skice kostima),
– u svrhu ostvarivanja edukativne i znanstvene funkcije dužna je stvoriti struenu biblioteku koja služi za interne ali i potrebe javnosti,
– veaina nacionalnih filmskih arhiva stvorila je muzejsku zbirku tehniekih predmeta (artefakata), koji omoguaavaju uvid u tehnieki i tehnološki razvoj kinematografije,
– da bi se pohranjeno filmsko gradivo moglo prezentirati filmski arhivi moraju u svom sastavu imati vlastitu kinodvoranu za prikazivanje filmova iz svoje zbirke filmova i drugih filmskih arhiva, koja ne smije imati karakter komercijalne kinodvorane, ulaznice su besplatne te ni na koji naein ne smiju ugrožavati vlasnieka i autorska prava.

Pravi pokret za zaštitu filmskoga gradiva zapoeinje spoznajom o uništenju velike kolieine filmskoga gradiva nakon Drugog svjetskog rata. Pedesetih godina osnivaju se filmski arhivi, kinoteke, filmoteke u veaini europskih i zemalja s drugih kontinenata. Izme?u ostalih tada su osnovane kinoteke u Austriji, Ma?arskoj i Finskoj.

Statut Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF) iz 1993. u elanku broj 1. odre?uje da Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) i filmski arhivi kao temeljne zadaae imaju:
– euvati i zaštititi nacionalne filmske zbirke, kao i filmsko gradivo iz svjetske filmske baštine,
– ueiniti sve da se što lakše prikupljaju i zaštiauju sve vrste filmskih dokumenata,
– promovirati zbirke filmova, ali i njihovu zaštitu, i to kao umjetniekih djela ili povijesnih dokumenata,
– razvijati suradnju me?u filmskim arhivima i omoguaiti dostupnost svih filmova i prateae dokumentacije,
– promicati filmsku umjetnost i poticati povijesna istraživanja u svim aspektima kinematografske djelatnosti.

Godišnji pregled i adresar svih institucija ukljueenih u Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) u rujnu 1998. pokazuje da se sastoji od 118 elanova s ovom strukturom elanstva:
– 68 stalnih elanica (members),
– 31 privremenog elana (provisional members),
– i 19 pridruženih elanova (associates).

Posebno je zanimljivo razmotriti s kojih kontinenata prema statistiekim pokazateljima iz 1995. dolazi najviše elanova Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF). Te godine bilo je:
– iz Europe 43 filmska arhiva iz 31 zemlje,
– iz Azije 10 arhiva iz 10 zemalja,
– iz Afrike 3 arhiva iz 3 zemlje,
– iz Latinske Amerike 16 arhiva iz 12 zemalja,
– iz Sjeverne Amerike 11 arhiva iz 2 zemlje,
– iz Oceanije 3 arhiva iz 2 zemlje,
– s Bliskog istoka 2 arhiva iz 2 zemlje.

O kojoj je kolieini filmova rijee, odnosno o kojoj ukupnoj vrijednosti svjetske filmske baštine, najbolje govore podaci iz godišnjih izvještaja (ukljueene su sve vrste filmova na svim postojeaim podlogama). »Filmski arhivi u svojim spremištima euvaju ukupno 2102 milijuna metara filma ili 1 594 365 naslova od eega se na europske filmske arhive odnosi 1300 milijuna metara ili 870 000 naslova filmova.«

Glomaznost Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva (FIAF), s tendencijom rasta eitave organizacije, nije mogla zadovoljiti specifiene probleme ni potrebe pojedinih, na primjer, europskih filmskih arhiva, ili sjevernoameriekih, azijskih, koji imaju drukeije probleme, od tehnoloških do posebnih zajedniekih regionalnih problema i prioriteta.

4. Europsko udruženje filmskih arhiva (ACE)

Godine 1996. dolazi do osnutka Europskog udruženja filmskih arhiva (Association des archives Europennes – ACE). Hrvatska kinoteka primljena je u punopravno elanstvo udruženja u 1997. godini. Udruženje u 1998. godini broji 31 elana. Prvi je predsjednik direktor Portugalske kinoteke (Cinemateca Portuguesa) Jose Manuel Costa, od 1998. predsjednica je direktorica belgijske Kraljevske kinoteke Gabrielle Claes, a generalni sekretar od osnutka Udruženja direktorica Nizozemskog filmskog muzeja (Nederlands Filmmuseum) Hoos Blotkamp.

U Statutu Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) u drugom elanku glavni su zadaci europskih filmskih arhiva zaštita i restauracija europskoga filmskog naslje?a te njegova promocija i suradnja me?u arhivskim institucijama. U drugom stavku elanka 2, pored predstavljanja i uzajamna nastojanja na dobivanju pripomoai u zaštiti i restauraciji europskoga filmskog naslje?a, kao kljueni zadaci navode se:

– istraživanje u svim svjetskim arhivima zagubljenih filmova proizvedenih u Europi,
– zajednieko nastojanje na katalogizaciji filmskog naslje?a snimljena u Europi,
– promicanje svih oblika istraživanja te zakonodavne razine zaštite i restauracije
filmskoga gradiva te aktivno zalaganje za sustavno provo?enje mjera zaštite i
restauracije na nacionalnoj i europskoj razini,
– promicanje usavršavanja filmskih arhivskih djelatnika na podrueju zaštite i
restauracije filmskog gradiva,
– promicanje umjetnosti filma i filmske kulture.

Navedeni elanci Statuta Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE) više djeluju kao poziv nego obvezujuai pravni dokument za zajednieko djelovanje i izvršavanje utvr?enih zadataka i ciljeva da bi se naposljetku uskladila nastojanja europskih filmskih arhiva i stvorio jedinstven program zaštite i restauracije europskoga filmskog i ostalog audio-vizualnog gradiva. To udruženje, jer u njemu se nalaze najpoznatiji europski filmski arhivi koji su u svom radu posveaeni zaštiti i restauraciji filmskog gradiva, vrlo aktivno pokreae simpozije, savjetovanja, projekte koji se bave rješavanjem pitanja vinegar syndroma, novih medija, posebno digitalne tehnologije u službi zaštite i restaucije filmskoga gradiva.

5. Osnivanje Hrvatske kinoteke

Pored velike tradicije hrvatske kinematografije, iskustva s velikim požarom i nestankom znatne kolieine filmskoga gradiva u Zagrebu 1932, prenose se u struenom tisku informacije o osnutku pojedinih filmskih arhiva u svijetu, ali nema inicijative koja bi dovela do osnutka nacionalnoga filmskog arhiva u svrhu zaštite filmskoga gradiva. To je bilo teško i oeekivati u preslikanu staljinistiekom ure?enju novonastale države nakon 1945. O kakvu je nadzoru nacionalnih kultura bila rijee, najbolje govori podatak da Milovan ?ilas, kao elan najužega partijskog vodstva tadašnje Jugoslavije, osobno donosi ocjene pojedinih scenarija i odobrava njihovu realizaciju. Posebna kontrola nazoena je nad kinematografskom djelatnošau u Hrvatskoj zbog njezine iznimne kvalitete, struenog kadra ali i iskustva o kojoj je propagandnoj snazi rijee, o eemu je svjedoeila filmska proizvodnja nastala u razdoblju 1941. do 1945. godine.

U ozraeju hrvatskoga proljeaa vo?ene su žestoke polemike 1969. i 1970. godine o potrebi osnivanja hrvatske kinoteke, posebno na stranicama Telegrama, tjednika za kulturu. Sustavna kontrola i pored povremena lažnog labavljenja pritiska na nacionalne kulture i institucije, nazoena je i nakon 1973, kad se sastaju tadašnji republieki sekretari za kulturu i dogovaraju osnivanje republiekih institucija. Bila je to posljedica pripremanja i donošenja novoga Saveznog ustava, koji je predvi?ao ukidanje saveznih unitarnih institucija i davanje prividno veaih sloboda tadašnjim republikama.

Godine 1949. osnovana je Jugoslovenska kinoteka u Beogradu kao savezna institucija, rješenjem Komiteta za kinematografiju FNRJ, odmah po uništenju velikog fonda filmova prikupljenih za vrijeme Drugog svjetskog rata, što nije slueajna koincidencija, nego dokaz rigidnosti toga politiekog sustava prema kulturnim dobrima drukeijeg kulturnog i politiekog promišljanja.

Hrvatska 1957. dobiva dvoranu Kinoteke u Zagrebu, a Jugoslovenska kinoteka iznajmljuje filmove za ovu kinodvoranu pod kolonijalnim uvjetima pod kojima danas zagrebaeki Kinematografi prikazuju amerieke filmove. Desetljeaima su uzimali 50 posto ukupnoga prihoda dvorane. Kinoteene dvorane, pod istim uvjetima, osnivaju se iste godine u Ljubljani i Sarajevu.

Godine 1972. Jugoslovenska kinoteka postaje republiekom institucijom. Elanica je FIAF-a od 1951, a njezin direktor Vladimir Pogaeia višegodišnji je elan Izvršnoga komiteta FIAF-a i nositelj niza odgovornih funkcija toga me?unarodnog udruženja od 1954. do 1981, kao i niza važnih me?unarodnih tijela, koja odlueuju o filmskoj djelatnosti u UNESCO-u. Stalno se ometa osnivanje Hrvatske kinoteke, tako da Slovenija i Makedonija dobivaju svoje nacionalne filmske arhive poeetkom sedamdesetih godina. Zakon o kinematografiji SR Hrvatske iz 1976. otvara tu moguanost, ali do osnutka Hrvatske kinoteke dolazi tek 1979. Jugoslovenska kinoteka, iako republieka institucija, s vezama stvorenim u UNESCO-u ima takav utjecaj da sve do stvaranja nove hrvatske države 1990. onemoguaava kontakte Hrvatske kinoteke, ali i drugih tada samostalnih republiekih filmskih arhivskih institucija (Kinoteka Makedonije, Filmski arhiv Slovenije) u bivšoj Jugoslaviji s drugim kinotekama u svijetu.

I pored potpisana dogovora 1973. o raspodjeli filmskoga fonda, koji je Jugoslovenska kinoteka od 1949. stvarala i slobodno razmjenjivala s ostalim kinotekama u svijetu, do toga nikada nije došlo. Taj fond filmova godinama su stvarale republike i pokrajine bivše Jugoslavije, koje su na temelju nacionalnog dohotka (Hrvatska više od 28 posto) morale uplaaivati potrebna sredstva za rad, opremanje, kupnju filmova toj saveznoj instituciji. U svibnju 2004. Republika Hrvatska ratificirala je Sporazum o sukcesiji zemalja sljednica bivše Jugoslavije. Sad su konaeno stvoreni preduvjeti za rad struenih timova i eksperata koji ae raditi na povratu odnesena filmskog gradiva iz Zagreba 1958. godine.

Od osnutka 1979. Hrvatska kinoteka, kao nacionalni filmski arhiv, prikupila je 25 milijuna metara filmskog gradiva, i to: 255 naslova hrvatskih dugometražnih igranih filmova, 2350 naslova hrvatskih kratkometražnih filmova, a kad je rijee o stranim filmovima 2870 naslova dugometražnih i 1250 naslova kratkometražnih filmova. Osim toga Hrvatska kinoteka euva filmsko gradivo Hrvatskoga filmskog saveza (cca 1000 naslova), zbirku filmova studenata Akademije dramske umjetnosti te zasebne zbirke filmova Svjetskoga festivala animiranog filma, Kršaanske sadašnjosti, Filmskih novosti i dr.

Godine 1981. pokrenut je Projekt presnimavanja filmskog gradiva na nitratnoj podlozi na sigurnosnu podlogu. Rijee je o filmskom gradivu nastalu u razdoblju od 1904. do 1953. godine. U okviru toga projekta, koji je najveaim dijelom dovršen do 1986, presnimljeno je i trajno zaštiaeno 315 786 metara filmskog gradiva ili 282 naslova dokumentarnih filmova te devet dugometražnih filmova iz razdoblja 1944–1954. Presnimavanje filmskog gradiva na formatima 9,5 mm i 8 mm obuhvaaa filmsko gradivo snimljeno u razdoblju od 1927. do 1970. Na taj naein presnimljeno je na 35 mm filmsku vrpcu i trajno saeuvano 35 065 metara filmskog gradiva ili 208 naslova kratkometražnih filmova. Javnosti su po prvi put nakon 1945. postali dostupni filmovi Oktavijana Miletiaa, dr. Maksimilijana Paspe, Ladislava Ilina, zbirka filmova arhitekta Stjepana Planiaa i dr.

Godine 1990. pokrenut je Projekt cjelovite zaštite i restauracije Nacionalne filmske zbirke. Do sada je zaštiaeno izradom zamjenskog izvornog filmskog gradiva oko 60 posto animiranih filmova, 40 posto dokumentarnih i 60 posto dugometražnih igranih filmova. Samo u posljednjih šest godina restaurirano je 57 dugometražnih igranih filmova. Najveae opasnosti koje se kriju pred filmskim gradivom loši su uvjeti pohrane kod producenata, u eijim je spremištima vlaga prelazila 90 posto, a velike su oscilacije temeperature, od 5 °C zimi do 30 °C ljeti. Posljedice su takvih uvjeta da filmska vrpca brže propada i gubi temeljna svojstva, elastienost i boje, dolazi do sužavanja perforacija, gubljenja gustoae filmske vrpce te teških mehaniekih ošteaenja zbog nepravodobne izradbe zamjenskog izvornog materijala.
Sustavno se prikuplja popratno filmsko gradivo (scenariji i knjige snimanja, filmski plakati, propagandni materijal, filmske fotografije i dr). Uz filmsko gradivo prikupljeno je: 3824 scenarija i knjiga snimanja, 7362 naslova filmskih plakata (oko 150 000 primjeraka), 116 302 filmskih fotografija.

U 24 godine postojanja prikupljena je i vrijedna muzejska zbirka kinematografske opreme (kinoprojekcijske, snimateljske i ostale filmske opreme), koja pokriva razdoblje od 1895. do 1970. godine. Ukupno su prikupljena 245 izloška. Vrijednost zbirke eine unikatni primjerci kinematografske opreme, od koje su pojedini primjerci istodobno i inovacijska autorska rješenja pojedinih pionira hrvatske kinematografije, na primjer: dvije tonske kamere Aleksandra Gerasimova iz 1931, amaterska kamera 9,5 mm Oktavijana Miletiaa iz 1927, te profesionalna kamera Parvo Debrie iz 1938. s kojom je snimljen njegov antologijski film Šešir, kao i prvi dugometražni igrani filmovi nakon 1945. To se odnosi i na kinoprojekcijsku opremu dr. Maksimilijana Paspe, raritetnu kameru 35 mm Milana Marjanoviaa, 16 mm kameru Ladislava Ilina i dr.

Prepoznat su rad i uspjesi Hrvatske kinoteke, posebno na prikupljanju, euvanju, obradi, zaštiti i restauraciji Nacionalne filmske zbirke. Me?unarodno udruženje filmskih arhiva (FIAF) 1993. prima Hrvatsku kinoteku u elanstvo u svojstvu privremenoga elana (provisional member), a 2000. u punopravno elanstvo. Godine 1997. Hrvatska kinoteka postaje i punopravnim elanom Europskog udruženja filmskih arhiva (ACE).

1. Literatura i izvori:

Enciklopedije, knjige, priruenici, rukopisi
Arhivistieki standardi i postupci Državnog arhiva Quebec, Quebec, 1993. (grupa autora), prijevod Hrvatskog državnog arhiva 1994.
Bowser, Eilen-Kuiper, John: A Handbook for Film Archives, FIAF, Gerland Publishing, New York London, 1991.
FIAF Statistical Survey, Federation Internationale des Archives du film, Bruxelles, 1995.
Filmska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, glavni urednik dr. Ante Peterlia, I i II dio, 1986.i 1990.
Gregor, Ulrich i Patalas, Enno: Istorija filmske umetnosti (Gescichte des Films), Institut za film, I–III, Beograd, 1977.
Keekemet, Duško: Poeeci kinematografije i filma u Dalmaciji (1896–1918), Muzej grada Splita, 1969.
Kukuljica, Mato: Euvanje, zaštita i vrednovanje hrvatske filmske baštine, magistarski rad, prosinac 1996.
Kukuljica, Mato: Ciljevi i dosezi zaštite, restauracije i rekonstrukcije filmskog gradiva, doktorska disertacija, prosinac 2000.
Leksikon filmskih i televizijskih pojmova, Univerzitet umetnosti u Beogradu, glavni urednik: Marko Babac, Beograd, I dio 1993. II dio 1997.
Majcen, Vjekoslav: Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1926–l960), Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, 1995.
Matuszewski, Boleslaw: Novi povijesni izvor, Film i istorija, Institut za film, Beograd, 1987.
Peterlia, Ante: Osnove teorije filma, Filmoteka 16, Zagreb, 1982.
Sadoul, Georges: Povijest filmske umjetnosti, Naprijed, Zagreb, 1962.
Škrabalo, Ivo: 101 godina filma u Hrvatskoj (1896–1997), Nakladni zavod Globus, 1998.
Tanhofer, Nikola: Filmska fotografija, Filmoteka 16, Zagreb, 1981.
The Book of Film Care, Eastman Kodak, Rochester – New York, 1992.
Zagrebaeki krug crtanog filma (Gra?a za povijest hrvatske kulture), Zavod za kulturu, Zagreb I – IV, glavni urednik Zlatko Sudovia, 1978–1986.

Znanstveni, strueni radovi i prethodna priopaenja
Borde, Raymond: ‘Krhka umjetnost’, UNESCO, Glasnik, 1984.
Dobrineia, Vjeko: ‘Nekoliko podataka o poeecima kinematografije kod nas’, Filmska revija br. 3–5, Zagreb, 1950.
Edmondson, Ray i Henning Schow : Nitratni ultimatum, UNESCO, Glasnik, kolovoz 1984.
Jacobsen, Morten: ‘Standards for the Long–Term Storage of Film’, EBU, Review-
-Technical, broj 250, prosinac 1991., str. 251–256.
Jovieia, Stevan: ‘Kinoteka’, Leksikon filmskih i televizijskih pojmova, Univerzitet umetnosti, Beograd, I dio, 1993. str. 312–313.
Kukuljica, Mato: ‘Metode, mjere i otvorena pitanja zaštite filmske gra?e’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 36, Zagreb 1993., str. 69–84.
Kukuljica, Mato: ‘Vrednovanje i kriteriji za izlueivanje i trajnu pohranu filmske gra?e’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 37, Zagreb, 1994., str. 101–114.
Kukuljica, Mato: ‘Audiovizualne dokumentacije zapostavljeni povijesni izvori’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 39, Zagreb 1996., str. 117–126.
Kukuljica, Mato: ‘Nove europske inicijative u filmskoj arhivskoj pravnoj praksi’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 40, Zagreb 1997., str. 119–138.
Kukuljica,. Mato: ‘Radikalne promjene u zaštiti i pohrani filmskog gradiva’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 44, Zagreb 2001., str. 153-175.
Kukuljica, Mato: ‘Identifikacija filmskog gradiva’, Hrvatski državni arhiv, Arhivski vjesnik, god. 45, Zagreb 2002., str. 115-135.
Majcen, Vjekoslav: ‘Od privatne kolekcije do suvremenog arhiva’, Kinoteka, 1993.
Majcen, Vjekoslav: ‘Filmska djelatnost Škole narodnog zdravlja Andrija Štampar (1927-1960)’, Hrvatski državni arhiv-Hrvatska kinoteka, Zagreb 1996.
Patalas, Enno: ‘On »Wild« Restoration, or Running a Minor Cinematheque’, Journal of Film Preservation, broj 56, 1998.
Sadoul, Georges: ‘Kinoteke i fototeke’, u Encyclopedie de la Pleiade, Povijest i njezine metode, Paris (interni prijevod u Hrvatskoj kinoteci).

Zakoni, preporuke, konvencije, izvješaa, standardi
Etieki kodeks arhivista, CIA, Peking, 1996., prijevod i komentar Mala knjižnica Arhivskog vjesnika, Hrvatski državni arhiv 1997.
Etieki kodeks (filmskih arhivista), FIAF, Prag 1998.
Konvencija o zaštiti europskog audiovizualnog naslije?a,Vijeae Europe, 2001.
Nacrt Preporuke za standardnu europsku politiku o dostupnosti arhivskog gradiva, Vijeae Europe, Me?unarodno arhivsko vijeae, prijevod Hrvatski državni arhiv, 1997.
Preservation and Restoration of Moving Images and Sound, FIAF, 1986. (report by the FIAF Preservation Comission);
Projekt Savjeta za kulturnu suradnju Vijeaa Europe, Zaštita audiovizualne baštine, 1991.
Recommendation for the Safeguarding and Preservation of Moving Images, General Conference of UNESCO, Beograd, 1980.
Reglement general concernant le depot fiduciae de copies de films dans les cinemateques, Federation Internationale des Associations de Producteurs de Films, Paris, 197l.
Statut Me?unarodnog udruženja filmskih arhiva, FIAF, Bruxelles, 1993., London 2000.
Statut Europskog udruženja filmskih arhiva, ACE, Amsterdam, 1998.
Zakon o arhivskom gradivu i arhivima, Narodne novine, Zagreb, 1997.
Zakon o kinematografiji, Narodne novine, broj 41, 1980., izmjene 1990.
Zakon o muzejima, Narodne novine, broj 142, 28. listopada 1998. godine.
Zakon o zaštiti arhivske gra?e i arhivima, Narodne novine br. 25, 1978.;

Dokumentacijsko gradivo
Dokumentacija Hrvatske kinoteke 1979–2003. (godišnji programi i izvještaji, matiena kartoteka, tematska kartoteka filmova, dokumentacija o restauraciji filmskog gradiva, kartoteke zbirki Popratnog gradiva uz film).
Izvještaji i programi rada Hrvatske kinoteke 1979–2003.
Dokumentacija Zagreb filma, 1955–2003. (katalozi, saeuvano arhivsko gradivo i dokumentacija o animiranim filmovima).

Mato Kukuljica