Knjige i časopisi

APEL ZA SPAŠAVANJE FILMSKE BAŠTINE

Mato Kukuljica, Zaštita i restauracija filmskog gradiva, Hrvatski državni arhiv – Hrvatska kinoteka, Zagreb, 2004.

Opsežan rad Zaštita i restauracija filmskog gradiva dr. sc. Mate Kukuljice koji čini dvanaest poglavlja nedvojbeno je vrhunski znanstveni i stručni rad ne samo u hrvatskim nego i u svjetskim okvirima. Autor upoznaje čitatelja s pojmom i poviješću restauracije filmskoga gradiva, razvojem toga novog znanstvenog područja, iznosi svjetska i hrvatska iskustva, potkrepljujući sve važnim dokumentima o toj aktivnosti. Posebice se zadržava na dvjema temeljnim metodama zaštite filmskoga gradiva: fotografskokemijskoj i digitalnoj. Ovakvo cjelovito i sveobuhvatno, vrlo dobro sistematizirano djelo, koliko je recenzentu poznato, dosad ne postoji ni u svjetskoj stručnoj arhivističkoj literaturi.
Kukuljica građi pristupa kritički, stalno uspoređujući tuđa i naša iskustva, ukazujući kako bi se po njegovu mišljenju filmsko gradivo u nekim situacijama moglo i bolje sačuvati. Posebice su zanimljiva i znanstveno relevantna njegova razmatranja o digitalnoj tehnologiji i njezinoj primjeni u zaštiti i restauraciji filmskog gradiva. Autor iznosi sve prednosti, ali po njegovu mišljenju i slabosti takva načina zaštite, koji očito postaje neizbježan.
Kako bi iznesena građa bila što jasnija, autor u drugom poglavlju daje sažet povijesni pregled filmske tehnike i tehnologije, koji je potrebno poznavati kako bi se uopće moglo prići zaštiti i restauraciji.
U sljedećim se poglavljima opisuje filmska vrpca i njezina svojstva, zatim se razmatra identifikacija filmskoga gradiva, metode i mjere zaštite, zatim zaštita i restauracija u praksi, metode rekonstrukcije filmskoga gradiva, sadašnjost i budućnost zaštite filmskoga gradiva.
Posebice je vrijedan dio rada koji obrađuje Nacionalnu filmsku zbirku, povijest njezina nastanka i cjelokupnu djelatnost. Detaljno je opisan tijek zaštite hrvatskih dugometražnih igranih, animiranih i dokumentarnih filmova. U tim dijelovima knjige saznajemo koliko je važna uloga filmskih tehnologa (u Hrvatskoj za spašavanje filmskog gradiva posebice je zaslužan gospodin Ernest Gregl).
Dr. Kukuljica pozornost obraća i na Etičke kodekse filmskih arhivista, s time da je i osobno napisao prijedlog etičkoga kodeksa restauracije filmskoga gradiva.
Rad Uvod u zaštitu i restauraciju filmskog gradiva dr. sc. Mate Kukuljice otkriva autorovo izvanredno poznavanje medija filma, ne samo glede zaštite i restauracije nego i filmološko: teorije, estetike i povijesti filma, filmske tehnike i tehnologije. Osim iznimne upućenosti o povijesti razvoja zaštite filmskoga gradiva, njegov je rad utemeljen na suvremenim dostignućima filmoloških i arhivističkih znanosti.
Sadrži opsežan popis literature, kazalo imena i naslova. Pisan je jasnim (autor se uvijek trudi objasniti svaki stručni pojam), stručnim i znanstvenim stilom.
Ovaj znanstveni rad čita se sa stanovitom dramatičnošću, jer čitatelj počinje osjećati kako je filmska vrpca živ organizam kojem prijeti istrebljenje ako upomoć ne priskoči cijela društvena zajednica.
Autor na nizu mjesta traži pomoć, ukazuje kako je nebrigom moguće izgubiti dragocjen filmski fond, nacionalnu filmsku baštinu.
Upravo je stoga u radu detaljno opisano djelovanje Hrvatske kinoteke, čiji je osnivač i dugogodišnji voditelj dr. Mato Kukuljica. Sustavnoj i cjelovitoj zaštiti i restauraciji hrvatskih filmova s pravom je dano toliko prostora. Zaštita filmske baštine svojevrsna je kulturna povijest Hrvatske dvadesetog vijeka. Osim toga na našem je primjeru moguće uočiti s kakvim se problemima, ali i velikom odgovornošću za nacionalno blago, susreću male, relativno siromašne zemlje poput Hrvatske, nasuprot bogatijima, kojima su dostupnije najnovije tehnologije. Time su Hrvatska kinoteka i njezini djelatnici još važniji i vredniji. Stoga se ovaj znanstveni rad može promatrati i šire, kao apel za spašavanje vrijednih filmskih zapisa.
Kukuljica na jednom mjestu kaže i ovo:
Filmski arhivisti u tom novom okruženju imaju još veću odgovornost da svojim stručnim i predanim radom izbore autonomnost filmske umjetnosti, time i zaštite i restauracije filmskog gradiva, okrenuti novim vizijama skandinavskih zemalja koje redom otvaraju filmske muzeje, vlastite filmske laboratorije, predosjećaju vrijeme koje neumitno dolazi, vrijeme koje nema milosti za filmsku vrpcu.
Rad će poslužiti u prvom redu djelatnicima Hrvatske kinoteke, zatim studentima Akademije dramske umjetnosti, nekim budućim studentima, filmskim restauratorima, ali i svima koji se na bilo koji način bave filmom.
Ova knjiga posve je sigurno i više od uvoda. Jedino je možda šteta što u prvom redu iz financijskih razloga nije popraćana fotografijama ili eventualno nekim DVD vizualnim materijalom, no to očito treba pričekati neka bolja vremena. Poznavajući neizmjeran autorov entuzijazam i veliku ljubav prema filma (a ono što se voli mora se i sačuvati) sigurni smo da će se i to uskoro ostvariti.

Krešimir Mikić