Mediji i odgoj

MEDIJSKO NASILJE - REALNA OPASNOST DA ILI NE? (I)

Vječna je tema kad se govori o medijima i djeci nasilje. Neprestano se govori o zlu koje dolazi posebice s filmskog i televizijskog ekrana, a u današnje vrijeme i s računala, kad je riječ o računalnim igrama. Stoga se i mi vraćamo toj temi, iako smo o njoj pisali prije nekoliko godina na ovim istim stranicama. U današnjem trenutku, kad medijima želimo dati važnije mjesto u nastavi (vidi Katalog znanja) mišljenja smo da je rasprava o agresivnosti koju šire (?) mediji itekako važna tema i da je treba sustavnije obraditi. Razmatrajući svekolike pristupe medijskom nasilju, u nekoliko nastavaka predstavit ćemo razne znanstvene poglede, a onda i medijsko viđenje toga problema, posebice u okvirima medijske pedagogije.
Često se tom temom bave pedagozi, psiholozi i sociolozi, što je svakako pohvalno, no pritom se javljaju neke dileme. Koliko oni zaista poznaju medije, poznaju li ih kao što poznaju svoju temeljnu struku ili su do svojih opažanja došli nekim drugim, izvanmedijskim putem?
Kad je o medijima riječ, važno je osim toga stalno pratiti njihov razvoj, biti u tijeku jer u suprotnom, a to se nažalost često događa, neki od navedenih znanstvenika i stručnjaka o tom problemu pišu sa stajališta kad su oni bili djeca i češći, primjerice, kinoposjetitelji, a od tada se mnogo toga promijenilo, posebice u dječjoj recepciji filma i medija uopće.

Uvod

Kad se govori o agresiji kao društveno neprihvatljivu ponašanju kojim se nanosi šteta ljudima i imovini, stručnjaci koji se bave dječjom psihologijom razlikuju biološke uzroke agresije (razina hormona, temperament i dr.), društvene i okolinske (obiteljski odnosi, mediji) te kognitivne.
Neki psiholozi (primjerice Konrad Lorenz i Sigmund Freud) za pojavu agresivnosti optužuju nekomunikativnost u obiteljskom okružju ili genetsku uvjetovanost.
Psiholozi između ostalog tvrde da djeca poglavito uče ono što doživljavaju, odnosno da je količina agresivnog i nasilničkog što ga dijete manifestira proporcionalna mjeri agresivnosti kojoj je ono od rođenja bilo izloženo u obitelji.
U razvoju agresivnosti bitnu ulogu imaju i ideali s kojima se dijete, odnosno mlada osoba poistovjećuje i čije modele ponašanja preuzima.

Dosadašnja istraživanja o učincima medijskog nasilja na djecu i mladež
Razmotrimo prvo neka važnija istraživanja stručnjaka, poglavito psihologa i sociologa, kako bismo ih poslije prokomentirali s medijskoga motrišta.
Payne Fund između 1920. i 1930. počinje se baviti tim problemom, jer su negdje od toga doba djeca počinjala samostalno gledati filmove bez roditeljskog nadzora. Roditelji se pitaju kakav učinak imaju filmovi na ponašanje njihove djece.
Herbert Blumer u studiji Filmovi i ponašanje (1933) zaključuje kako filmovi utječu na to kako djeca vide svijet oko sebe te da ona kopiraju ponašanja koja su vidjela u filmovima.
Albert Bandura je 1960. proučavao kako gledano nasilje djeluje na ponašanje djece. To se događalo u doba kad je javnost bila zabrinuta da će nasilni sadržaji na televiziji stvoriti generaciju mladih delikvenata. Njegovo istraživanje ipak nije moglo dokraja objasniti povezanost gledanja nasilnoga ponašanja na filmu i televiziji i ponašanja u stvarnom životu. Osim toga nisu sva djeca u istraživanju reagirala agresivno gledajući nasilje.
Robert Liebert i Robert Baron u studiji Televizijsko i socijalno ponašanje koju su objavili 1971. žele istražiti kako gledanje nasilja utiskuje u svijest nasilno ponašanje. Promatrali su dječje prihvaćanje agresije naspram njihovih dojmova slijedeći gledano nasilje. Djeci su ponuđene dvije opcije: pomoći ili povrijediti nakon prikazanog nasilja. Mnogi su nakon projekcije odabrali odgovor povrijediti, dakle prihvatili su agresiju kao normu.
No cjelokupni se problem ne svodi samo na oponašanje nasilja. Potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina prošloga stoljeća povećavaju se pretpostavke o učincima nasilja u masovnim medijima.
L. Rowell Huesmann i L. David Eron istraživali su učinke posredovana nasilja na djecu u više država. Došli su do spoznaje o svezi između gledanoga nasilja i agresivnog ponašanja u dječaka i djevojčica. U njihovu istraživanju prvi se put jasnije govori i o pojavi nasilja kod ženskog spola. Oni zatim otkrivaju kako dječji stavovi o agresiji mogu doživjeti i pozitivne promjene, ako o tome roditelji s njima razgovaraju, prokomentiraju viđeno.
Edward Tulving i Ernst Thompson 1982. proučavaju proces kako se nasilne slike ukodiraju u dječje umove. Zaključuju da djeca mogu pohraniti nasilne prizore dok ne dođe do slične situacije i da tada mogu reaktivirati potrebna ponašanja.
D. Eron slijedio je skupinu mladih ljudi u dobi od 22 godine i otkrio da su oni koji su gledali televiziju s osam godina više skloni poslije, u tridesetim godinama života, počiniti zločine, da u njih postoji veća sklonost agresiji, opijanju, da više kažnjavaju svoju djecu i mnogo su stroži od ostalih roditelja. Tim se istraživanjem želi ukazati na činjenicu kako su posljedice gledanoga nasilja dugoročne.
Walter Benson istražio je djelovanje nasilja na skupini mladih ljudi u Londonu, u dobi između trinaest i šesnaest godina. Podijelio ih je u skupine, na one koji preferiraju nasilje na ekranu i one koji takve scene ne vole. Nakon dvije godine ustanovio je da su nasilju skloni mladići počinili dosta nasilnih djela, čak 49 % više od onih koji su već prije pokazali otpor svakom obliku agresije.
Laboratorijske studije Ronalda Salbyja, stručnjaka za medijsko nasilje, također potvrđuju da medijsko nasilje ima učinak buduće agresivnosti. U neke djece, ustanovio je taj znanstvenik, nasilno ponašanje javlja se odmah nakon gledanja neke emisije u kojoj je prikazan agresivni čin.
U američkoj nacionalnoj televizijskoj studiji o nasilju Mediascopa iz 1992. utvrđeno je da je nasilje često nagrađeno te da to ima negativne posljedice. Od svih nasilnih scena na američkoj televiziji koje su prikazane u vrijeme istraživanja, u 73 % slučajeva prijestupnici izlaze nekažnjeni. Time se želi reći da su možda štetnije poruke koje medijsko nasilje šalje od prikazanoga nasilja.
Salby kao ilustraciju rabi ovu priču: dječak saznaje za smrt prijateljeva oca. Pita: tko ga je ubio? Salby tvrdi da je takvo pitanje moglo uslijediti samo stoga što je zbog televizije i filma nasilje postalo normalan način smrti, umiranja. On tvrdi da se pritom nasilje i opravdava. ‘Dobri momci’ gotovo su uvijek nekažnjeni za svoja nasilnička djela, a ratni filmovi nasilje opravdavaju, po njemu, kao junački čin. Znanstvenik ujedno osuđuje kombinaciju komičnosti i nasilja, smatrajući da i to ima negativan učinak na ponašanje mladih.
Salby se bavio pitanjem koji su mladi ljudi najviše podožni utjecaju medijskog nasilja. Po njemu o tome poglavito odlučuju tri čimbenika, koji ujedno mogu biti faktor predviđanja:
- poistovjećivanje s jednim od likova (kako su u medijima najčešće agresori muškarci, a žene su žrtve, dječaci će odgovoriti agresijom, a djevojčice strahom);
- tumačenje po kojem je ono što je prikazano realistično, a time i bitno u njihovim osobnim životima (medijsko nasilje više utječe na djecu koja doživljavaju nasilje u svom okružju);
- osobno maštanje o likovima iz filma ili programa koji sadrži nasilne prizore (dnevno proživljavanje scena nasilja povećava njihov utjecaj na dijete. Salby kaže kako je, za razliku od televizije, primjerice u Shakespeareovim tragedijama, nasilje prikazano realistično s patničkim i tragičnim ishodom, dok je takva obrada teme nazočna, po njemu, u svega oko 4 % programa).
Salby međutim iznosi da većina mlade populacije ne postaje nasilna gledajući televizijsko ili filmsko nasilje. Po njemu postoje četiri učinka medijskog nasilja:
1. učinak agresivnosti – mediji potiču nasilno ponašanje,
2. učinak žrtve – povećanje osjećaja straha,
3. učinak nevina promatrača – dovodi do ravnodušnosti, prihvaćanja nasilja kao nečega normalnog,
4. učinak apetita – stvara se želja za što učestalijim gledanjem prizora nasilja.
O istraživanjima znanstvenika Gerbnera, Johnsona, Perasovića, Kremara, Feshbacha, Pollsa i drugih više u sljedećem nastavku.

(nastavlja se)

Krešimir Mikić