Amarcord

BUNARENJE PO SJEĆANJIMA VI: DRAGEC

Gledam te, Dragec, digitalno, spremljena u dvije mini DV-kasete danas, nekoliko godina nakon Tvojeg definitivnog odlaska iz ove, kako su u naše doba volili divaniti, ‘suzne doline’, a mi to nismo tako zvali, nego smo govorili o – filmskom vremenu. Mjesec dana prije mojega kratkog oproštaja od Tebe – curriculum vitae na ovom čudu digitalne tehnologije, u Tvome domu na Pionircu u Granešini, na kauču, na kojem si se smjestio oslonivši se na laktove, da te manje boli, pa tako neometan od užasa nesmiljene bolešćine uzmogneš ispričati svome dugogodišnjem zagrebačkom prijatelju sve o filmskom – sebi. Dva puta po četrdeset i pet minuta iliti točno dva školska sata pričao si o svom susretu s magičnom napravom – kamerom u rodnoj Virovitici, odakle se lavina počela kotrljati sve do – ‘posljednjeg daha’ s nadom da i tamo ‘gore’, nakon upisa u knjigu vječnih stanovnika, sretneš nekoga koji bi se bavio sličicama u pokretu. Pa nije, dođavola, sve što smo stvorili na ‘ovome svijetu’ uzalud. Mora taj fundus spoznaja, tehničkih dosega, umjetničkih nastojanja otploviti nekamo u visine svemira pa makar u obliku energije sa 360 000 kilometara u sekundu ili možda čak brže, ka postajama udaljenim godinama svjetlosti, kao snopovi projiciranih zraka u mračnoj dvorani iz projektora u podrumu KKZ na TŽF 14.
Pričali smo o tome kako smo se Tvojim ‘fićom’ , kupljenim ušteđevinom (nikada nisi volio kredite) kotrljali Podravskom magistralom Laušu, u Pitomaču, na jednu od njegovih silnih filmskih seansi koje je kao lokomotiva vezana uz Kinoklub Slavica najmanje dva puta godišnje organizirano, stvarao, htio i mogao…
U predahu između svemirskih snoviđenja improvizirali bismo, ja fućkajući, a Ti oponašajući glasom trubu, Gershwina; melodije iz Rapsodije u plavom i Amerikanca u Parizu ‘potrubljujući’ sirenom na praznom dijelu ceste u ritmu zapamćenu pri slušanju Jugotonovih ploča, ‘vinila’ kako to danas mladost sebi tumači… Ipak bismo ‘magistralni’ koncert, obvezno, počeli s Glennom Millerom i njegovom Američkom patrolom pa Mjesečevom serenadom i Chattanooga choo choo – melodijama koje su odgovarale i fićinima šest stotina kubika u trećoj…
U ono ‘davno’ doba, tamo sredinom 1962. godinice, moje ‘izvanstvaralačke’ aktivnosti u KKZ na TŽF 14. bile su ‘iznajmljene’ organiziranju pionirskih kinoklubova. Ispravno se pretpostavljalo (u NT – Narodnoj tehnici) da bi bavljenje amaterskim filmom u školama moglo apsorbirati mnoštvo energije učenika i na taj način stvoriti duhovnu platformu u odgoju mladih, pa oni ne bi bili samo potrošači filmskih uradaka u kinima od 4, 6 i 8 sati, nego i stvaratelji malih filmskih djelaca na ‘šmalfilm’ traci. Polazilo se od pomalo obrnute premise da onaj koji znade film raditi, znade film i – gledati. Takvo je stajalište pustilo duboko korijenje u tadašnjem školskom sustavu. Tehnologija ‘dva puta osam’ bila je idealna za razvijanje takvih djelatnosti, jer je bila smiješno jeftina, a istodobno nudila široku lepezu poslova uz koje se mladež, već prema slućenim afinitetima – vezala. Snimanje filmića u školskim kino- klubovima postalo je, danas bismo rekli – hit. Nije bilo učenika koji sebe u besanim mladalačkim noćima nije vidio u ulogama film makera. Sredstva za takvu djelatnost relativno su se lako nalazila bilo u kasi sustava obrazovanja, bilo s pomoću fondova Narodne tehnike, a bit je bila u tome da ‘se zna gdje su i što rade najmlađi’. Završavao sam Višu pedagošku školu i kao student morao sam odraditi mjesec dana pokusnoga rada u školi Kustošija, koja mi je bila ‘po mjestu stanovanja’ najbliža. No kako mi vrag nije dao mira, na moj prijedlog (a znali su da nešto petljam po televiziji) direktor škole prihvatio je ideju da stvorimo školski kinoklub. Rečeno – učinjeno. Dovukao sam iz KKZ-a nešto tehnike i počeli smo, najprije o teoriji, a potom i praktično ‘izvoditi radove’ na prvome filmu. Da ne duljim, biljčica se primila, ja otišao, a posao je nastavio direktor, glavom i bradom, danas uvaženi dr. Stjepko Težak. Našao sam se i s Ljerkom Smrček, koja je isti posao obavljala u Pionircu. Tamo su nabavili gotovo profesionalnu opremu za 16 mm traku, a usluge im je davao laboratorij filmskoga grada Jadran film. Uočivši da Pionirski grad ne može biti isto što i druge škole, obrazovne vlasti odlučile su da Grad bude neke vrsti tabora za izvanškolske djelatnosti, pa su se dale u potragu za ‘netipičnim’ kadrovima. Stare učitelje, klasičare, raštrkali su po drugim školama, a Pionirac pretvorili u mjesto kamo se rado dolazilo na – dopunsko obrazovanje. I tako je jedan od novopridošlih ‘kadrova’ stigao iz Virovitice, imenom i prezimenom Drago, Dragec, Dopler. Onizak rastom, golem moralnim profilom, nastavnik likovnog i tehničkog odgoja, svom se energijom bacio na fotografski i filmski posao.
Filmom ga je zarazio Branko Cimerman, sin vlasnika virovitičkoga kina, školovani fotograf, koji je prije rata snimao i u vlastitom kinu prikazivao kratke filmove o Virovitici kao ‘žurnale’. Dragec kaže da je upijao svaki pokret kamere, svaki korak gospodina Branka kada bi gradom snimatao i tako se nepovratno – zarazio. No dalje školovanje bacilo je Drageca u ‘ozbiljnije’ vode. Postaje nastavnikom likovnog odgoja, odrađuje obvezne satove predavanja na terenu u Suhopolju, ali kad se vratio u rodnu Viroviticu ‘zgrabili ga’ kaže, za rad u Gradskom muzeju u osnivanju. Upisuje se u fotoklub, uči ‘novu’ struku, ali i druge uči o onom što je već dobro znao. Ženi se i dolazak na svijet prve kćeri Nede iskorištava za ‘samoupravni sporazum’ sa suprugom Verom za investiciju bez koje se, istina, može, ali će u nepovrat otići najljepši trenuci obiteljskoga života. Mudra Vera složila se, i kada su izvadili ušteđevinu na hrpu, našlo se ‘taman’ za nabavku češke Admire, osmičke s dvama objektivima i nešto filmske trake. I što kazati? Dragec je postao ‘filmaš’. «Savjestan pa stoga i temeljit, brzo je svladao kompletna znanja o stvaranju filmskih uradaka. I to ne samo ‘zujkanje’ kamerom, nego i što i kako snimiti.
Snimljeni ‘materijal’ trebalo je razviti, pa je načinio bubanj od ukrštenih impregniranih drvenih letvica s graničnicima od nehrđajućih ‘špenadli’ i na tome je obradio svoje filmove. Kada je došao red da vidi učinjeno, nastao je problem jer nigdje nije bilo – osammilimetarskog projektora, no zato je postojao – šesnaestmilimetarac, kojemu je Dragec sa sebi svojstvenom upornošću promijenio tehničke karakteristike pa ugradnjom umetaka u vratašca za projekciju vrtio svoja filmska ostvarenja, istina ubrzano sa 24 sličice u sekundi, ali se – vidjelo… S pojavom kompleta za razvijanje preobratnih color filmova za sve formate (čuvena Ferrania) bi mu omogućeno da se uhvati ukoštac i sa zamršenom obradom filma u boji. Montaža na ručnim češkim i ruskim stolnim ‘vrtilicama’ omogućavala je – slaganje filmskoga smisla i sa tim se ‘kapitalnim’ iskustvima i znanjima nakon natječaja zagrebačkog Pionirskog grada u novinama našao u Zagrebu.
Već uvedeni pristojni uvjeti ‘produkcije’, koji su ostali iza inicijalne djelatnosti profesorice Ljerke Smrček (koja je premještena na direktorsko mjesto u Tehničkoj školi Končar) i uz pomoć prve režiserske ‘zvijezde’ takve produkcije – Milana Šameca koji je svojim filmom snimljenim na negativu, sa licht tonom i čitanim svjetlom – Kurir pete čete, kao učenik nerijetko znao više filmskih finesa, Dragec je ušao u čaroliju filmskoga posla. Nastavio je žešće no inače, što mogu danas potvrditi generacije obuhvaćenih filmskom zarazom, s tim da je shvatio da će više učiniti s ‘osmičkama’ nego sa skupom 16 milimetarskom trakom. Dolazi i u KKZ na TŽF 14 i u Dalmatinsku 12, kao logična mjesta gdje može širiti ‘vidike’, ali i ‘lobirati’ za svoju djelatnost. Susreti s ljudima istih ‘performansi’, žestoka filmska djelatnost u KKZ (bila su to vremena GEFF-a, počeci filmskih stvaranja Peteka, Gotovca, Lukasa, Hodaka, lucidnog Habazina, ambicioznog Panića, mladoga Mikuljana, Đure Crnobrnje, pa iza njih Rajka Grlića, sve «mladih lavova» koji su nastavljali na solidnim temeljima Pansinija, Kobije i Ljubiše Grlića. I u Kinosavezu Hrvatske shvaćaju važnost filmskog ‘punkta’ na Pionircu, pa u interakcijama nastaju tečajevi, produkcije, festivali koji su zaokružili smisao djelatnosti, otvorili stvaraocima put javnosti, tisku, radiju i televiziji, što pak više nije bilo daleko od prodora preko granica, u Europu, u UNICAL-u. Naš Dragec preselio se u ‘nastavničko naselje’ – nekoliko koraka nizbrdo od ‘radnoga mjesta’. To njegovo radno mjesto bilo je širok pojam koji nije obuhvaćao samo predavaonice i praktikume u školi nego i kupaonicu i drvarnicu u vlastitom stanu. U ‘gornjem domu’ predavao je, radio s učenicima i njihovim nastavnicima, u labosu razvijao snimljenu građu, a cijeli pak Pionirac pretvorio u – filmski grad za 8 milimetarsku proizvodnju. Nesebično je sijao znanje, zvao zagrebačke autore na ‘gostovanja’ i razvijao sam ili uz asistenciju tečajaca goleme količine filmske građe. Svaku razvijenu rolicu trake prokomentirao bi s autorima, usmeno ili pisano, upozoravajući na greške, nudeći način da se više ne ponove. Drago je Dopler cijelim svojim bićem bio svojevrsna ‘pedagoška poema’ amaterskoga, danas bismo rekli ‘alternativnog’ filmskog života. Pritom je i sâm snimao sa svojom osmičkom izrastanja svojih cura i uspomene s ljetovanja na koja je obitelj išla u ‘kampici’ okvačenoj o ‘stojadina’. Nikada nažalost nisam vidio ni jedan film jer nije bilo vremena da ih dotjera, sredi ‘kak se šika’ za malo javnije projekcije, iako, preskromno priznaje «…da bi se tu moglo naći i dobrih stvari…» Znalac koji je mnogima pretočio gomilu svojih znanja i vještina i iz njih napravio filmske ljude nije, eto, imao vremena za sebe. S odlaskom u mirovinu i dolaskom plina, pretvorio je svoju drvarnicu u labos za alternativnu kinematografiju Hrvatske i susjednih republika. O svemu urađenom vodio je pedantne zapisnike s ‘primjedbama’. Kada je Fotokemika izbacila svoju šesnaesticu u tridesetmetarskim rolicama, provodi sveobuhvatne pokuse i otkriva bolje karakteristike toga inače nagativskoga materijala, koji je preobratno obrađivao, nego što su toga u tvornici bili svjesni. Mnogo velikih rolica (i do 700 godišnje) stvorio je problem vremena obrade, pa se Dragec u svojoj uz stan parkiranoj kampici prihvatio – konstrukcije pravoga stroja za kontinuirano razvijanje filmske trake i kada je bio gotov i stroj proradio (osobno sam tomu prusustvovao) – došao je video…
«Eto, Ivo, to je se što sam uspio iščeprkati iz svjećanja», reče Dragec sa sjetom među borama i od bola umornim smiješkom na kraju druge digitalne kasete. Odjednom se trgne i usprkos bolovima načini iz šaka trubu i ‘zasvira’ glasom, kao nakad, Summertime. Prihvatih u terci, kao u doba ‘magistralnih’ putovanja fićom Laušu u Pitomaču, a glavu zabijem u kovčeg kamere petljajući s kabelima, tek da sakrijem suze, svjestan boli koju taj dobri čovjek zaista nije zaslužio…

Ivica Hripko