Mali filmski razgovori

Boris Poljak: tamna strana Mediterana

Mobitel mi zvoni u rano, lipanjsko, subotnje jutro, negdje na pola puta između Punte Skale i Zadra, u drndavom lokalnom autobusu u kojem smo samo vozač i ja. Jer, naravno, Dalmacija u to doba još spava. Osim Borisa Poljaka, koji javlja (malo složenim putem, uz pomoć Jasne i Vere, odnosno preko Zagreba i Zadra, jer je u međuvremenu zagubio moj broj) da naš dogovor od jučer više ne vrijedi. Noćas je doznao da mora biti u Metkoviću, na nekom snimanju, baš u vrijeme koje smo dogovorili za susret u Splitu. U prvi se mah čini kako od razgovora (ionako dugo dogovarana i uvijek zbog nekog razloga odgođena, Borisovi najbliži prijatelji uopće sumnjaju da će se ikada dogoditi) neće biti ništa, no onda se Boris valjda sažalio, zbog činjenice da sam već na putu, da sam potegao iz Zagreba kako bih ga sreo, pa se na brzinu dogovaramo kako ćemo se ipak vidjeti, sa dva sata zakašnjenja. On juri ka Metkoviću (da zaradi svakodnevni kruh i putar, ili, možda, primjerenije, kruh i srdele s gradela), a ja šetam neplaniranih sat i pol po Zadru, snimajući usput Donata i Stošiju i Trg tri bunara. Do onoga s pet nisam stigao.
Sad sam u drugom autobusu, kojem trebaju gotovo četiri sata da bi od Zadra stigao do Splita. Doduše, obilazi sva moguća mjesta u kojima po dvoje-troje uđu ili izađu, a vozač još u Biogradu stane nasred ulice pa se, kroz prozor autobusa, mirno i opširno dogovara s nekim o iznajmljivanju apartmana, dok mu pet minuta i s jedne i s druge strane bijesno trube i spominju bližu žensku rodbinu oni kojima se žuri i nemaju razumijevanja za njegovo ljudsko i radničko pravo na zasluženi ljetni odmor. Dvoje sredovječnih Francuza koji sjede iza mene, a putuju u Dubrovnik, tiho komentiraju, ali se ne ljute. Baš ih briga. Valjda ih je život naučio kako valja biti strpljiv i spašen, uostalom, i sami su Mediteranci. Ja se (makar sam, Slavonac, a mi smo navodno također strašno mirni i puni strpljenja), malo živciram, jer vidim kako ću zakasniti i tek me pogled na splitske nebodere, koji u daljini izviruju iza Marjana, i jurnjava autobusa kroz Kaštela, cestom uokvirenom tezgama s rumenim trešnjama, donekle smiruje. Još da iz ovih crnih, tmastih oblaka, zlokobno navaljanih iznad zaljeva, ne počne lijevati prije nego što sretnem Borisa na rivi.
Imali smo sreće, i riva je još pod suncem. Boris se javlja mobitelom, usplahiren spoznajom da se možda nećemo prepoznati, ali ga smirujem izjavom da njegovu dugu kosu, obično skupljenu u konjski rep, neću nikada zaboraviti. Nakon susreta, a obojica stigosmo na vrijeme i prepoznasmo se bez problema, Boris me spušta na zemlju u toj mojoj samouvjerenosti: dosta mu je, kaže, tog njegova repa i već ga je htio odsjeći, no (srećom) nedavno se oženio, a njegova žena baš voli taj image, pa se, eto, zahvaljujem gospođi Poljak, jer da ne bje njezine upornosti, ja bih možda lutao Splitom gradom i zaustavljao sve dugokose muškarce, a promašio bih baš onoga kojega trebam.
Nakon nekoliko protokolarnih rečenica Boris predlaže da prijeđemo na ti i vodi me odmah “u Fife”, na ručak. Usput pričamo o Matejuški, o Varošu, a oko nas sjede sve same legende: u dnu sobe Andrija Pivčević, sa svojom sijedom bradom, od koga pokušavam izmamiti obećanje kako ćemo i s njim napraviti razgovor, a on osmjehujući se odgovara da kako da ne, jednog lijepog dana, a dva metra od mene i Lepa Smoje, sijeda, glasna, kovrčava, s metaliziranim naočalama i čašom crnog u ruci.
Na brzi i baš onako, po spli'sku, upit konobara: "Šta ćete?", ostajem bez riječi. Prepuštam Borisu izbor jela, pa na njegovu preporuku (hvala mu i na Fifi i na jelu, bilo je izvrsno) uzimamo trilje i blitvu. Ja ću i malo vina, no Boris se drži mineralne? "Znao sam nekada popiti i malo više", odgovora na moj upitni pogled, "ali sam onda jednoga dana odlučio da neću uopće pa se te odluke i držim". 'Ajd, svaka čast! Šjor Pivčević nazdravlja s drugog stola čašom punom tekućine boje rubina, ja odzdravljam bojom na boju, a Boris sve to gleda kroz mjehuriće. Glavno da smo svi zadovoljni.
U Kinoklubu Split Boris Poljak već je dvadesetak godina. Stigao je kada se slavna generacija Martinca, Zafranovića, Pivčevića i drugih pomalo umorila ili prešla u profesionalne vode, pa je klub valjalo oživljavati, usmjeravati i puniti novim članovima. "U postojanju svakog neprofesijskog kluba učestalo se ponavljaju ta razdoblja uspona i padova, pa je tako nekoliko puta bilo i u Kinoklubu Split, ali svakako je bolje obnoviti aktivnosti nego dopustiti gašenje, pa nekon nekog vremena stvarati iznova novi-stari klub", uvjeren je, "i ja sam nastojao dati koliko sam mogao, i to se ponovilo već u dva navrata, ali isto je tako potrebno imati ljude koji su interesom, godinama i znanjem prilagođeni zahtjevima, jer bi bez toga moja ili bilo čija nastojanja bila unaprijed osuđena na propast, i volio bih da se nađe netko novi, tko bi sada preuzeo klub i vodio ga dalje."
To nas usmjerava duljem razgovoru o potrebi, ali i brojnim opasnostima zbog profesionalizacije voditelja kino- i videoklubova. Boris Poljak smatra da ne bi trebalo profesionalizirati tajnike klubova, koji će se baviti administriranjem i financijama, a takvih je inicijativa u prošlosti bilo u nizu klubova, nego baš voditelje, stručnjake koji mogu i znaju pronalaziti buduće autore, prenositi im stečena, i osobna i klupska znanja, jačati tu tradiciju, u koju se često zaklinjemo, kako bi razdoblja smanjenih aktivnosti, kojih bi, u to obojica ne sumnjamo, ipak i dalje bilo, bila što kraća, a rezultati se i uspjesi povećavali. Jer, kaže Poljak uvjerljivo, ovako se događa da ljudi, nakon te svoje neprofesijske karijere, s mnogo entuzijazma, vremena, truda i volje, shvate kako su ostali bez profesije, bez karijere, bez egzistencije, pa odlaze, iako često i nemaju kamo. A klubovi ostaju obezglavljeni, nastaju višegodišnje pauze u radu i to nikomu nije od koristi.
Iako danas većina članova neprofesijskih klubova posjeduje vlastitu opremu i ne ovisi o klupskoj tehnici (s uzajamnim razumijevanjem prisjećamo se dana kada bi nabavka deset rola osmice unijela opće oduševljenje u klub, jednako Split ili Zagreb, o čemu danas, srećom, mlađi klubaši znaju koliko i o spolnim navikama afričkih skakavaca), smisao je postojanja klubova podjednako velik. Ove je sezone u KK Split upisano čak sedamdeset polaznika tečaja, što je, i za jedan Split, golem broj. Dio ih neće ostati u klubu, neki među njima spremaju se za upis na akademiju (Boris se slaže s uočenom procjenom da je završeni tečaj u neprofesijskom klubu, pa još i ostvarena karijera autora s manjim ili većim brojem neprofesijskih filmova, otežavajuća okolnost pri upisu na akademiju, jer profesori ne vole formirane autore, postojeće opuse, stajališta i mišljenja, nego žele ‘neiskvareni materijal’ koji će oblikovati prema vlastitim uvjerenjima, ali, s druge strane, smatra da u klubovima budući akademci mogu zaista mnogo toga naučiti, a rizik je upisa ionako velik), no nekolicina će ostati godinama, kao obični članovi kluba, manje ili više uspješni autori, a možda i kao budući voditelji. "Još kad bi se među njima našao netko tko bi htio preuzeti vođenje kluba", opet će Boris, potvrđujući kako mu je taj posao sve veći i ozbiljniji problem.
Ispekavši snimateljski zanat uz Andriju Pivčevića i još neke kvalitetne snimatelje ponikle u Kinoklubu Split, Boris Poljak i sam se sve više okretao snimanju, najprije u klupskim uvjetima i pomažući kolegama, a zatim i profesionalno, prije i poslije rata u kojem je aktivno djelovao kao snimatelj. Danas je vlasnik tvrtke koja se bavi profesionalnim snimanjem, za potrebe televizije, pojedinaca i poduzeća, svih onih koji takve usluge trebaju. Živi se nekako, treba dosta vremena potrošiti na potragu za korisnicima usluga, premda se dobar glas daleko čuje (vidim tračak ponosa u Borisovim očima), pa ga barem podjenako često sami traže i ne mora se nuditi okolo.
Nastavljajući neprofesijsku djelatnost snima i sve filmove nekih drugih, istaknutih neprofesijskih autora (no, tu stižemo do terminoloških pitanja: "Moj je snimateljski rad uvijek profesionalan", kaže Boris nešto povišenim glasom, iako je sve vrijeme razgovora prilično miran i staložen (tek će na kraju priznati da se malo užasavao cijele ideje i da se pribojavao što ću ga sve pitati), "pa ja ne prihvaćam tu podjelu na neprofesijske i druge filmove, autori uvijek rade najbolje što mogu i znaju, a tek je pitanje financija i tehnike koje može to svesti na ovaj ili onaj oblik stvaralaštva, ako nam je ta podjela uopće bitna i važna?") i namjerava tako i nastaviti. Boris je odavno odlučio autorstvo filmova pokazivati snimanjem i prepustiti režiju drugima, koje to više zanima, i posve je uvjeren kako je donio dobru odluku.
Novinarski nemilosrdno pokušavam otkriti što više, pa čeprkam po Borisovu djetinjstvu (možda se tu krije kakav događaj koji ga je usmjerio kao čovjeka i autora, mislim, pa pitam svašta), no tu nailazim na nepremostivu prepreku: tople Poljakove oči ovdje dobivaju čelični odbljesak i kratko, ali posve jasno odbija pričati o tome. Odavno sam se odrekao mramorne ploče na kojoj bi pisalo da sam bio superprodoran i nesavladiv novinar, spreman na svaku žrtvu (posebno tuđu) kako bih stigao do onoga što želim, pa se miroljubivo povlačim.
Boris Poljak proteklih dvadesetak godina veoma uspješno vodi Kinoklub Split (a i dalje će, nekako mi se čini, ako ne nađe dostojna nasljednika i ako opet bude kakve krize, koja zahtijeva njegovo znanje, odlučnost, smirenost i uporan rad) te podjednako uspješno pronalazi mlade talente, zaljubljenike u film i video (ili one koje će takvima učiniti, radeći s njima), bavi se snimateljskim poslom, i onim koji donosi novac i onim koji je utemeljen na zadovoljstvu i prijateljstvu, stigne se družiti s ljudima (srećom, u tome uživa i gospođa Poljak, pa nema prigovora ni razmirica), njegovati taj rep koji mu je odavno postao zaštitnim znakom i razmišljati o filmovima koje je već snimio i o onima koji se vrte u njegovoj glavi ili u zamislima njegovih prijatelja. Boris Poljak je, nekako mi se čini pri kraju našega razgovora, sretan čovjek.
Rastajemo se na rivi, ja jurim na autobus (od jutros sam na putu oko pet sati, s onih sat i pol neplaniranih u Zadru to je gotovo sedam, još me četiri-pet čeka na povratku, a s Borisom sam bio tek dva sata i sad se od mene očekuje da u ta dva sata otkrijem sve o njemu, ma nemoj), on odlazi na neki novi sastanak, poslovni, koji će donijeti neko novo snimanje i novu potrebu za organiziranjem, pripremom opreme, putovanjem, a oni crni oblaci koje sam vidio na dolasku sada mi ostaju za leđima i, čim smo izašli iz Splita, počinje oluja. Kaštelanske trešnje nestale su s mokrih tezgi, jedan avion uzlijeće iz splitske zračne luke, bježeći pred vjetrom i kišom, a plavi Jadran sve više poprima sivkaste tonove i pjeni se pod udarima bure.
"Baš mi je drago što si došao po ovakvu danu", kaže mi Boris na rastanku, "vi s kontinenta uvijek doživljavate more i ljude koji tu žive onako, turistički, sve je puno sunca, zabave, sve je vedro i veselo. Treba vidjeti i ovakve dane, buru ili još gore, jugo, razdoblje od jeseni do proljeća, sivilo, tamnu stranu Mediterana. Nije čudo da su najbolji filmovi snimljeni u KK Split oni koji govore o tomu, o beznađu, o traženju smisla, kontemplativni, tužni, nervozni. Tih dana nismo baš najsretniji, ali možda zaista tada najviše razmišljamo o životu."
Kad opet dođem u Split, svakako ću otići “u Fife”. Možda za nekim stolom i dalje budu sjedili i Pivčević i Lepa i, ako nije na kakvu poslu, što mu od svega srca želim, i Boris Poljak, sa svojom čašom mineralne vode u ruci, nasmijan i vedar, razgovarajući s njima i drugima o vremenu, ribi, suncu, ljudima… Ima li ljepšega načina da se provede jedan miran, tih, a opet silno uzbudljiv i sadržajima prepun život?

Duško Popović