Revije i festivali

Osječka rez/volucija

36. revija hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva, Osijek, 26-28. studenoga 2004.

Meni je bilo najbolje kad je prof. dr. Zlatko Kramarić, osječki gradonačelnik, na svečanosti dodjele nagrada 36. revije proglašen gradonačelnikom Požege. Ima li boljeg i jačeg dokaza o moći sedme umjetnosti? Kakvi izbori, kakvi bakrači, filmski i videoumjetnici odlučuju tko će gdje drmati na vlasti! Iako je bila riječ o običnu lapsus linguae, za trenutak je zazvučalo baš onako, snažno.
Ne, meni je bilo najbolje četiri dana prije, kad smo se okupili u atelijeru Ivana Faktora, duboko u dvorištu jedne od zgrada na Europskoj aveniji, okruženi čistom secesijom najljepše osječke ulice. Ispred prozora čeka nas kotlić prepun šarana, soma i štuke, uskoro se pali i vatrica pa sve to obilje počinje krčkati i širiti zamamne mirise, a nakon izvrsne šljivovice (neki nisu bili sigurni da li je zaista tako dobra, pa su kušali i više puta), bacamo se na slavonsku krvavicu, sir i kruh i punih usta razmjenjujemo informacije o razlikama između slavonske, zagorske i dalmatinske krvavice i sličnim filozofskim temama. Zoran se uglavnom vani grije uz vatru (valjda istodobno prikuplja korisne podatke o tajnama priprave fiša, kako bi danas-sutra kulinarskim umijećima zadivio Tenu i Tadiju), Nikica lagano šmrca između dva zalogaja (njegova će prehlada buknuti taman na vrijeme, kad bude obavio sve dužnosti člana žirija i dok jurimo kroz maglu natrag, putem Zagreba), Damir i Željko stalno izlaze i vraćaju se, obavljajući neke svoje poslove (kino Urania, u kojem će se održati projekcije 36. revije odmah je tu, preko puta, pa istovaraju dijelove opreme), Vesna sjedi na istome mjestu gdje sam ja prije nekoliko godina sjedio razgovarajući za Zapis s Faktorom, o Langu i drugim temama, a Pierre me začuđeno gleda kako se bahatim u košulji, dok svi drugi uredno sjede u kaputima, jer je u veliku Faktorovu atelijeru, kako već i jest red kad je riječ o stvaralačkim prostorima hrvatskih umjetnika, prilično prohladno. Vera u maloj kuhinji pomaže Blanki da narežu kruh i ostalo (gladna umjetničkoputnička usta u stanju su progutati goleme količine hrane), a razgovor se sve više ubrzava pa nam je svima i ugodnije i toplije. Ubrzo i ostali svlače jakne i kapute i sve se više osjećaju kao kod kuće. Još kad stignu široki rezanci (moram se svađati sa svojim Dalmatincima, Turopoljcima i ostalima koji nemaju pojma kako se jede slavonski fiš pa u prvi mah odbijaju rezance) i uzavrelo jelo pa se sve zalije iločkim chardonayem, mogli bismo ostati ovdje i iduća tri-četiri dana. No, čeka nas još važna posla: poslije fiša (za moj ukus mogao je biti malo ljući, no domaćini su vodili računa i o onim gostima koji nisu s Drave i Dunava), nudi nam se golemi smuđ pod pekom, okružen lukom, krumpirom, mrkvom i mnogim začinima te obilno preliven smjesnom vrhnja i crvene papirike (na kraju će, pečen, izgledati kao da je prekriven marcipanom). Eh, Slavonijo moja!
U hotelu Mursa griju sve u šesnaest pa se idućega jutra svi žalimo kako nam je bilo vuće, da nismo mogli spavati (neki od vrućine, neki od sinoćnje gozbe) i što smo sve morali poduzimati ne bismo li se malo rashladili.
Zapravo, meni je nekako bilo najbolje kad smo krenuli u obilazak Vukovara. Vera ima neke sastanke, a mi se ostali švercamo uz nju pa idemo razgledati moj rodni grad. Ja ću, razumljivo, poslužiti kao cicerone. Obilazimo odavno isušeni estuarij rijeke Vuke, penjemo se na uzvišenje na kojem se danas koče crkva sv. Filipa i Jakova i vukovarska gimnazija, saznajemo kako je od tijela svetoga Bone, zaštitnika Vukovara, sačuvan tek jedan prst, pričamo o nekadašnjoj zgradi diližanse i prvom sjedištu vukovarskog muzeja i pogledom mjerimo debele barokne stupove u bivšem središtu grada. Vesna i Pierre pridružuju nam se nakon što su obišli grob junakinje jednog od njihovih dokumentaraca posvećenih vukovarskim ratnim događanjima, a stiže i moj brat, sa svojim pričama o ljepotama poratnoga suživota u gradu koji je, ipak, sve življi, uređeniji i sa sve manje tragova ratnih razaranja.
Popodne sačekujemo ostale goste i sudionike 36. revije, a navečer smo svi u kinu Urania i gledamo najprije retrospektivu filmova Videokluba Mursa, Osijek, pa prve tri projekcije ovogodišnje revije. Istodobno se u Belom Manastiru odvija projekcija odabranih filmova 36. revije, a tamošnji se gradonačelnik žesti što se nisu na vrijeme sjetili pa cijelu reviju organizirali u Baranji. Ima dana, stići ćemo i tamo!
Na svečanu otvaranju Revije nema ni gradonačelnika ni župana (nešto su opet u specifičnim odnosima pa to lome preko naših leđa), a nema ni predsjednika HFS-a Hrvoja Turkovića, jer je bolestan ostao u Zagrebu. Njega zamjenjuje i sve nazočne pozdravlja dopredsjednik HFS-a Željko Balog, a 36. reviju službeno otvara Branko Hrpka, tajnik Videokluba Mursa i za sve krivi i odgovorni čovjek ovogodišnjeg susreta. Uoči svega toga branim se rukama i nogama jer mi organizatori uvaljuju službeni materijal člana žirija Simona Bogojevića. Nisam ja Narath, uvjeravam ih neko vrijeme, pa konačno i uspijevam. Mislim, nemam ništa protiv čovjeka, dapače, ali ne bih se želio lažno predstavljati.
Kad malo razmislim, meni je bilo najbolje kad su počele projekcije. Najprije, zbog toga smo i došli, da vidimo što su domaći autori napravili protekle godine, a zatim, svojim me raskošnim altom decentne i informirane voditeljice programa 36. revije razgaljuje stara prijateljica Ksenija Zelenić. Sad, moram odmah reći, ono stara prijateljica odnosi se isključivo na dugotrajnost našega poznanstva. Mislim, da ne bi bilo…
E sad, što se filmova tiče, ne bi' se štel mešat. Ali, zatvori ti usta jednom lajavom novinaru: moram reći, pa kud puklo – bilo je i boljih sezona. Berba ove godine, da ostanemo u tonu vukovarsko-iločkog vinogorja, neće se baš čuvati kao iznimna i posebno pitka. Iako je bilo i dobrih filmova.
Vera me u subotu poziva na sjednicu Izvršnog odbora, koja se održava u Tvrđi, na obali Drave. Raspravlja se o budućnosti revije dječjega filmskog i videostvaralaštva i revije odraslih, a temelj je rasprave tekst Damira Jelića, naslovljen Promišljanje filmskoga stvaralaštva djece i mladeži i tekst koji je Hrvoje Turković, nadajući se do posljednjega časa da će uspjeti osobno biti prisutan i braniti svoje teze, poslao dan prije. Ne vodim zapisnik (Vanja to radi mnogo bolje od mene i neizrecivo ljepšim rukopisom), ali pokušavam zapamtiti temeljne naglaske: sve veća filmska i videoprodukcija djece i mladeži čini njihovu zajedničku reviju glomaznom, a sustav izbora najboljih problematičnim. Valjalo bi pri nagrađivanju radova djece mnogo više isticati pedagoške aspekte. Prioritet u dječjem filmskom i videostvaralaštvu trebao bi biti dijete i njegovo promišljanje zbilje te funkcionalni i obrazovni ciljevi rada, a ne film kao konačni proizvod ili, još gore, isključivo nagrađeni film.
U raspravi se razrješuje dilema (ili, možda, trilema), o razdvajanju dosadašnje dvije revije. Jedni su za tri revije, djece, mladeži te odraslih, a drugi za dvije, s pomakom, tj. diobom djece i mladeži, koja bi se ubuduće pridružila odraslima. Tu su još neke dileme o dodatnom dijeljenju na radove mladeži, studentske filmove i video te ostvarenja odraslih (da ne kažemo baš veterana), o dva ili tri dana održavanja i drugim tehničkim pitanjima (među kojima sustav financiranja nije uopće zanemarljiv, dapače), a na kraju se usvaja odluka o samostalnoj dječjoj reviji, od proljeća iduće godine, te zajedničkoj reviji mladeži i odraslih. Formiraju se i dvije radne grupe, koje će idućih mjeseci raditi na definiranju detalja obiju revija.
Glasno se pitam kako ću sada nasloviti tekst, je li riječ o Osječkoj rezoluciji (dokumentu na kojem će ubuduće počivati organizacijske osnove obje revije i drugih aktivnosti Hrvatskog filmskog saveza) ili o Osječkoj revoluciji (jer se nakon desetak godina ovakvih odnosa bitno mijenjaju veoma važne odluke o ustroju pregleda godišnjih aktivnosti Hrvatskoga filmskog saveza i učlanjenih klubova), a Mira mi učas rješava dilemu: stavite kosu crtu između z i v, kaže, pa nek' svatko čita što hoće!
36. revija održana je u znaku obilježavanja tridesete godišnjice Vidokluba Mursa (koji je prvi put bio organizator Revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva), te s izraženom nadom i spremnošću da se u dogledno vrijeme Osijek opet pojavi kao organizator godišnjeg okupljanja hrvatskih filmskih i videostvaralaca. Od 134 prijavljena rada u službenoj selekciji Revije našlo se 55 ostvarenja, a Ocjenjivački je sud među njima odabrao osamnaest najboljih. Diplome su dobili Kruno Heidler za Stari grad, Fran Sokolić za Lascaux, Mladen Burić za Memory box, Maja Mišković, Sanora Lovrinović i Ivana Mlikota za Ni kn, Kristijan Jenko za Memorijska satisfakcija, Irena Škorić za Ribanje, Aleksandar Muharemović za Kroz noć i Damir Jurčić za Orfej (seoba duše u tri čina). Trećom nagradom ovjenčani su Tigrica Sanje Zanki, Poseban dan Zorana Zekanovića, La cantina di ferro Matije Debeljuha, Rano jutro Aleksandra Muharemovića i Povratak Jadranka Lopatića, a drugom Vrata Vjekoslava Živkovića, Teza Elvisa lenića i Ja sada živim ovdje Zorana Pisačića.
Pobjednici 36. revije hrvatskog filmskog i videostvaralaštva su Mojsije Jadranka Lopatića i Prije kiše Marija Papića.
Meni je, zapravo, sve bilo najbolje. I filmovi i druženje i klopa i to što sam bio blizu rodnoga grada i sva ona sitna nesnalaženja i propusti organizatora (dobro, 'ajd', bilo im je prvi put, samo jednom prva zora sviće…) pa sad čekam iduću, 37. reviju, koja će se za godinu dana održati kod starog lisca Krune Heidlera, u Đurđevcu. Sad to samo treba dočekati!

Duško Popović