Mediji i odgoj

MEDIJI I RODITELJI (II)

Roditelji nakon nekoga vremena prihvaaaju einjenicu da oni nisu jedini koji u obitelji utjeeu na medijski odgoj djeteta. Tu su i njihova starija braaa, koju, kad je o medijskim sadržajima rijee, zanima nešto drugo.

Postavlja se opravdano pitanje: kako se ponašati u takvoj situaciji? Praksa pokazuje da ponekad pomaže i razgovor sa starijom djecom, popraaen strogim upozorenjima. U slueajevima kad ishod nije pozitivan mora se uteai manje popularnim rješenjima, a to su zabrane gledanja televizije, videa ili DVD-a kako bi se zaštitili najmla?i ukuaani. Prije toga treba iskušati sve moguae alternativne putove. Primjerice: može li se željena televizijska emisije gledati dok mla?i brat nije kod kuae ili možda snimiti? Najdraža raeunalna igra možda se može odigrati i izvan doma?

Bitno je, me?utim, da se takve situacije ne doga?aju uvijek na raeun starijih, jer bi se moglo stvoriti rivalstvo, što nikako nije dobro. Najmla?ima u domu tijekom vremena mora biti objašnjeno da oni ne mogu gledati baš sve sadržaje koje gledaju stariji i da se ponekad moraju igrati i sami. Pri svemu tome ne smije se pretjeravati u strogoai, nego treba biti fleksibilan i senzibiliziran za medijske potrebe najmla?ih.
Dok trinaestogodišnje dijete sjedi pred televizorom i gleda svoju seriju, roditelji mogu, primjerice, osmogodišnjaku eitati prieu.

Kad se raspravlja o djeci i medijima, odnosno o negativnostima koje donose mediji, na prvom ae mjestu biti širenje nasilja i agresivnosti.

U televizijskim se serijama, a poglavito u crtanim filmovima, izmjenjuju komieni prizori i prizori nasilja, pri eemu se postavlja pitanje koliko djeca i kada mogu razlikovati što je nasilje, a što su smiješni prizori.

Neka istraživanja provedena u Austriji i Njemaekoj na uzorku od petsto ueenika izme?u šest i trinaest godina pokazuju da djeca jasno razlikuju ono što oni najeešae zovu ‘strašno’ i ‘manje strašno’ nasilje. Kad kažu ‘strašno’, pod tim misle na one prizore u kojima se pojavljuje oružje ili kada dvije osobe poeine neko nasilje. ‘Manje strašno’ nasilje slueajevi su psihiekog maltretiranja i uništavanje predmeta. Mla?i se smiju situacijskoj komici, dok starija djeca razumiju i igru rijeei, odnosno komiku koja iz njih proizlazi.

Pri razumijevanju ‘smiješnog’ nasilja, dakle oblika nasilja koje se javlja u smiješnom obliku, možemo govoriti o prvom važnom koraku kad se u djece poeinje razlikovati zbilja i fikcija. Mladi gledatelji naime još vjeruju da junake u crtanom filmu bole udarci ili rane. Odraslija djeca nemaju tih problema pri doživljaju filma. Oni jasno prepoznaju fiktivne junake u crtiaima, ali se manje poteškoae ipak javljaju u slueaju igranoga filma sa stvarnim likovima, glumcima. Kad na ekranu vide snažnoga junaka, mnogi od njih vjeruju da je on i u zbilji tako moaan i snažan kao u filmu. To je posebice izraženo u onim slueajevima kad je prizor realistieno prikazan, pa se teško otkriva iluzija.

Pojedini psiholozi tvrde da komienost u prizorima nasilja u one djece koja ne razlikuju stvarni svijet od filmskoga mnogo ne pomaže u ublažavanju doživljaja nasilja. Naravno da to ipak ovisi o stupnju poistovjeaivanja s likovima u filmu, ali i o tome kako su i jesu li uopae prikazane posljedice nasilnoga eina.

Upravo se mediji najviše optužuju za nasilno ponašanje djece, pri eemu se zapostavlja einjenica da je nasilje svuda oko nas i da su mladi na stanovit naein vea postali tupi na njegove manifestacije. Kad gledaju crtia, oni gledaju kako se mijenja oblik tijela, uživaju u dinamici kretanja, brzoj izmjeni kadrova. Kako gotovo nikada ne vide kako teee krv ili odrezanu ruku žrtve, dakle posljedice nasilja, jer junaci opet ožive i kreau se kao da se ništa nije dogodilo, za njih sve to znaei vrstu dobre zabave. Stoga se cijela rasprava oko nasilja u medijima i djeejega doživljaja tog nasilja ne bi trebala odvea dramatizirati, posebice ako roditelji s djecom razgovaraju o tome što su gledali i na taj naein uvode u dom bitan dio medijskog odgoja. Djeca se razvijaju, misle sve slojevitije i uskoro ae spoznati svu složenost medijskog sadržaja. Bitno je da roditelji pomognu djetetu kako bi se mogao samostalno ophoditi s medijima.

Odrasli moraju biti svjesni einjenice da djeca gledaju i doživljavaju medije na drukeiji naein nego što je to bio slueaj s njima u njihovu djetinjstvu.

Ako primjerice roditelji proeitaju ili euju kako je film Kralj lavova odliean film za djecu i odlaze sa sedmogodišnjim djetetom u kino, bivaju iznena?eni kad njihov sin ili djevojeica zaplaeu u prizoru kad junak filma Simba izgubi oca i ostaje sam. Kako tada postupiti? Dijete želi napustiti kinodvoranu. Roditelji popuštaju želji djeteta i izlaze. Pritom je za njih i dalje velika nepoznanica kako je moguaa takva reakcija, kad su proeitali da je to film namijenjen djeci.

Za mlada gledatelja u razvoju potpuno je nebitno strada li neka životinja u mediju crtiaa ili u dokumentarnom filmu, odnosno u igranom. Taj prizor predškolsko dijete i dijete koje poha?a razrednu nastavu emocionalno uzbu?uje na isti naein i istim intenzitetom. To se posebice odnosi na teme ‘ostati sam’ ili ‘smrt roditelja’.
Ovdje je roditeljska pomoa iznimno bitna i nikako ne bi smjela izostati. O vi?enom se mora razgovarati.

U navedenom primjeru roditelji su možda pogriješili što nisu film odgledali do kraja, jer bi tada njihovo dijete uoeilo da filmska priea ima dobru, sretnu završnicu. Djeca naime vole kad se radnja tako razvija da je njezin svršetak bez dvojbi – jasan. Primjerice, ako u nekom filmu strada zloeesti lik, oni su zadovoljni jer je pobijedio moral. Ako je završnica oko sudbine toga negativnog lika nejasna, to ae mlada gledatelja zbuniti i dulje vremena optereaivati. Roditelji moraju sami odlueiti hoae li djetetu ispuniti želju i napustiti dvoranu ili ae radije saeekati kraj film i poslije o svemu poprieati. Razgovor je potreban i u jednom i u drugom slueaju, posebice o prizorima iz filma koji su dijete uznemirili.

Novi mediji (svi oni koji su povezani s raeunalom) donose u domove nove probleme, a to se posebice odnosi na raeunalne igre i internet. Raeunalne su igre u djece posebno popularne. Mnogi roditelji strepe koliko su te igre po njihovu mišljenju opasne za djecu, a djeca uz njih provode sate i sate. Medijski su pedagozi koji se bave tim problemom zakljueili da kod raeunalnih igrica valja ogranieiti vrijeme igre i uopae boravak pred monitorom raeunala. Djeca slobodno vrijeme moraju dijelom provoditi i u društvu vršnjaka igrajuai se, ili s roditeljima. No i u tom slueaju valja biti prilagodljiv. Ako je dijete bolesno ili je iznimno loše vrijeme, treba dopustiti da se dulje igra raeunalnim igricama, odnosno da više vremena provodi uz raeunalo. I u tom slueaju roditeljska je suradnja dobrodošla, posebice ako je moguaa igra u paru.

Dileme oko primjene i nazoenosti raeunala posebice su, napose u nas, velike kad se govori o raeunalu u vrtiau, odnosno u djece predškolske dobi. Za njih raeunalo ponajprije treba biti izvor zabave, a manje ueenja. Tu se rabe takozvani kreativni programi, gdje se dijete, crtajuai i oblikujuai predmete, dakle igrajuai se, susreae s novim pojavama. Programi uz pomoa kojih se uei trebaju se u vrtiau rabiti selektivno jer eesto preoptereauju djecu, a to nikako nije preporueljivo. Odgojno-obrazovni programi dobro su došli jer se eesto (u nas nažalost na stranim jezicima, što je veliki problem, ali ueenjem stranoga jezika u predškolskoj dobi i on ae nestati) nastavljaju na djeci poznate sadržaje iz televizijskih emisija.

Glede raeunala u predškolskim ustanovama postoje razlieita mišljenja. U onim slueajevima gdje se tomu pristupilo osmišljeno, planirano, ostvareni su vrlo dobri rezultati s naglaskom na to da se nikako ne smije pretjerivati, nego da raeunalo treba biti samo jedno od edukacijskih sredstava u radu s djecom predškolske dobi.

Kad god je to moguae valja povezivati raeunalne sadržaje sa stvarnim životom. Kad se nešto prona?e na internetu, to se traži i u prirodi, eime ae se barem u nekim slueajevima smanjiti potencijalna opasnost otu?enja, o kojoj se danas toliko govori.

Za djecu je internet novo, neistraženo, zanimljivo podrueje puno novih informacija i novih moguanosti komunikacije. Kako bi pak sve donekle bilo pod nadzorom, nužna je roditeljska kontrola, bolje reai diskretno praaenje onoga što dijete na internetu traži. Zabrane kojima su skloni neki roditelji ne dovode ni do kakva rješenja, ueinak im je upravo suprotan. Ponovo je potreban razgovor, a možda i zajednieko druženje uz internet. Djetetu treba objasniti da ne treba sate i sate provoditi uz monitor raeunala, nego da postoje i drugi zanimljivi sadržaji u njegovoj okolini koje ne treba zanemariti.

Internet otvara i temu anonimnosti, odnosno zaštite osobnih podataka, što u današnje vrijeme djeci treba objasniti što je prije moguae.
U to podrueje pripada i zaštita maloljetnika, posebice glede nepoaudnih sadržaja na internetu (pornografija, nasilje, rasizam), o eemu svakako roditelji trebaju porazgovarati s djecom. U slueajevima kad se zapostavljaju takve teme slobodno možemo govoriti o roditeljskoj neodgovornosti i egoizmu.

Roditelji skloni pretjerivanju spremni su govoriti o tome kako mediji eine njihovu djecu bolesnima, što nikako nije toeno. Pretjerano gledanje televizije, videa, igranja raeunalnih igara i slieno nikako nije tako dramatieno. Roditelji poglavito moraju voditi raeuna o tome da djeca žive u suglasju izme?u vremena koje provode uz medije i vremena ostalih aktivnosti u slobodnom vremenu. Mediji su važan dio svakodnevice ne samo djece nego i roditelja, ali uz njih postoje i mnoge druge važne i korisne aktivnosti.

Ne smije se zaboraviti ni da su, primjerice televizijski junaci, za djecu idoli samo u nekoj, prolaznoj, fazi odrastanja. Djeca ae se u buduaem životu morati suoeiti s mnogo složenijim stvarima i situacijama nego što ih prezentiraju mediji. Upravo je stoga potreban razgovor o tome kako djeca doživljavaju sadržaje koje im nude mediji. Nužno je od rana djetinjstva razvijati medijsku kompetenciju mladih.

Umjesto zakljueka treba reai da je za današnje mlade ljude televizija nešto što pripada svakodnevnom životu, poput jela, piaa i spavanja. U vrijeme njihovih roditelja ipak nije bilo tako. Roditelji današnjih roditelja živjeli su u svijetu knjiga i eventualno radija i sve zlo dolazilo je samo od tih medija. Sami mediji sigurno nisu loši, ali može biti loša njihova uporaba, naein kako se medijima i s kojom svrhom pristupa. Mediji sami po sebi neae stvoriti nemoralne, agresivne osobe i zloeince.

Roditelji trebaju razmišljati o tome da pretjerano konzumiranje medijskih sadržaja u djece može biti i signal da djeca bježe od nekih osobnih svakodnevnih problema.
Stoga ponovimo još jednom. O medijima valja razgovarati!

Krešimir Mikić