Amarcord

BUNARENJE PO SJEAANJIMA V: GONZALES

Uz 75. godišnjicu Kinokluba Zagreb

Rano toga zimskog popodneva, tek što sam se vratio doma s posla i potrpao nešto u svoj s godinama sve pohlepniji kljun – zvonce na vratima. Otvorim, a u kadru vratnica – Gonzales. Usnimim pokret rukom kojom je sastrugao francusku kapu koja se vea navikla na oblinu gazdine glave. U drugoj je držao – brocak, mornarsku vreau, napravu od plavoga trapera, na eijem se okruglastom dnu od kože i špagi kojom se zatvarao gornji otvor vidjela – starost…
«Oprostite što dolazim u ovo nepristojno vrijeme, paaa vi rueate, oprostite», i htjedne otiai, ali ga zgrabih za rukav balonera;
«…Ma hajte, gospon Gonzales, kaj vam je, pa došli ste kak smo se dogovorili…»
Konaeno je ušao. Zatvorim vrata da ne zbriše, a on se ukopao u hodniku sve dok ga moja Vanja ne pozove u sobu. Sjedne onako u baloneru, s brocakom obješenim o ruku, me?u nogama…
«Pa, skinite se, Gonzi, prijatelju, bit ae vam ‘šljiva’ kad iza?ete na ovu smrzavicu, napolje!
Vidjevši da ispod tanašne tkanine ogrtaea svijetlosme?e boje ima samo košulju, upitah: «Zar vam nije zima u baloneru?»
«Ma dajte, da me nije sram, najradije bi i po vani hodao u košulji, tako mi je vruae, znate, živci….pregorjela lampa u pojaealu» – nasmije se i lupne po glavi rukom u kojoj je još držao prastaru fracuzericu – statusni simbol svih koji su petljali oko filma šezdesetih, sedamdesetih…
Dadoh mu obeaanih šest tridesetmetarskih rolica 16 milimetarskoga filma iz ‘dubokog’ u frižideru, koje sam dobio za probe iz vremena kada sam s Kauzlariaem iz Fotokemike nastojao da ostatak, ‘abfal’, od rezanja fotofilma iz velikih rola na format od 35 mm za fotoaparate perforiraju na vea odbaeenoj perforirci u 16 milimetarski kinofilm, i tako ‘osvoje’ novi proizvod, koji je zbog ekonomske krize sve teže bilo kupiti na tržištu. Bio je sretan kao malo dijete. Gledao sam ga i prisjetio se ljudi iz Zastave filma koji su mi, znajuai za ‘moje tendencije’, na sam dan mature poslali šezdeset metara obeaanog Superpana. Znao sam da ae danima snimati na Vrsaru, gdje je posljednjih godina držao ‘parkiranu’ barku, a supruga mu od ranije imala nekakvo stanište pa se moglo s mirovinama i do tri mjeseca razvuai. Možete li zamisliti eovjeka koji ae zbog tih šest rolica (a našlo se kod prijatelja s televizije i još koja ‘pride’) biti sretan jer ae imati debelog razloga po cijele dane vuai sa sobom tek nabavljenu Admiru 16 mm koju su ganjale prve, nama znane, punive baterije i vrebati ‘krasne’ kadrove za gledanje zimi, iz kreveta na velikom ekranu zaeavlanom na zidu, visoko, do plafona, nasuprot uzglavlju.
Eitave ae mu zime projektor, smješten na uzvišenom ‘nahtkastlu’ roštati kraj uha, a ventilator, koji ima zadatak hladiti moanu projekcijsku sijalicu, kroz ispuh, s druge strane, grijati ‘navek promrzlu’ suprugu, zatrpanu poplunima, koja bi nakon nekoliko prvih kadrova tko zna koliko puta vi?ena filma – zaaorila, a tek bi ‘dežurna automatika’ u vrlo narušenu slušnom aparatu, na Viktorovo ushiaenje vi?enim na ekranu, uzviknula ‘aha’ i nastavila snivati neki svoj film….
Nekoa, danas vea davno, Viktor je Gonzi bio euvar života – spasilac na plaži, euvenoj zagrebaekoj gradskoj plaži na Savi, onoj sa još euvenijim ‘babinjakom’ u koji su pogledom nastojali prodrijeti svi muški koji su držali do sebe. Izvlaeio je i vraaao u život presmione, a nedovoljno vješte iz tada još bistre Save, kada bi se suncem pregrijani naglo uvalili u hladnu vodu pa bi ih gre naglo smandrljao, a oni, napivši se vodurine, ostali bez zraka pa, mlatarajuai rukama, nošeni maticom, krenuli na plov ka savskim mostovima, onom cestovnom i do njega – željezniekom…
Svi smo euli za euveni eamac na Kupi kojim su 1942. hrvatski književnici Vladimir Nazor i Ivan Goran Kovaeia prešli partizanima. Taj je prijelaz vea tada ostarjeli Nazor opisao u euvenoj pjesmi zahvalnici krhkome eamcu na Kupi kojim su on i Goran prešli na ‘drugu stranu’, no nitko desecima godina nije niti rijeei rekao o tome kako su iz Zagreba došli do – eamca na Kupi. Ueinio je to domobran Viktor Gonzi koji je odlieno poznavao savske sprudove, meandre, prijelaze, ceste i puteljke pa je mogao vojnim automobilom obaviti taj ‘partijski zadatak’. Za hvalu je dobio jednosobni stan u jednoj od prvih limenki u Zapru?u. Svojim ‘ratnim’ pothvatom – nije se hvalio. Nije volio taj tip stjecanja zasluga. Zaposlio se kao fini mehaniear u tek ro?enoj Televiziji, bio je sretan me?u ‘šraufima’, i patio od viška topline – usred zime. Danas bismo rekli, patio je od PTSP-a, a on bi govorio: ‘pregorjela je lampa’.
Kako kazuje monografija koja je izdana iz istog razloga zbog kojega ja pišem ova Bunarenja, Viktor Gonzi poeeo je snimati svoje filmove potkraj pedesetih. Do kraja života (prema popisu) naeinio je 68 naslova. I gotovo svi snimljeni su na moru. Od te iste 1959. godine bio je, eini se, i elan KKZ. Nije mi znano kako se pojavio u klubu, ali znam da je pripadao onomu soju ljudi koji su do kraja života, pa i usprkos pojavi novih tehnologija, žarko ljubili – film. Ne samo kao moguanost izražajnih potreba nego su prije svega bili zadivljeni tehnologijom pomicanja filmske slike u projektoru i dakako – kameri. Gonzi je bio darovit kinomehaniear, ali ne onoga tipa koji bi znao otkriti kvar, izvaditi ‘bolesni’ dio i zamijeniti istim takvim novim dijelom iz skladišta, nego bi tehnologijom ‘štapa i kanapa’ popravio kvar domišljatošau, kombiniranjima, prepravljanjima, a u zrelijim godinama života i izradom polomljenih dijelova na tokarskom stroju koji je sam naeinio, i to od dijelova koje je napabireio od svakuda i svakoga. Snimao me na svemu do eega je došao. Nerijetko su to bile filmske trake kojima je iscurila – ‘skadenca’ to jest – rok uporabe, rok nakon kojega nitko nije više htio staviti takvu traku u kameru i nešto ozbiljno raditi, no Gonzi se nije dao smesti. Snimio bi dva do tri metra iz rolice filma pa odnio u laboratorij na Televiziju da mu to uz neki ‘normalni’ materijal ‘provuku’ kroz razvijae i sve druge ‘juhice’ pa bi onda vidio na eemu je. Nerijetko smo se konzultirali – što einiti, ali znam da ni metra nije – bacio. Snimao je i na ton-filmu, traci ortokromatskih karakteristika, namijenjenoj snimanju tonskih zapisa, neosjetljiva na crveni dio spektra, pa stoga i veoma kontrasnog ocrtavanja, ili na pozitiv traci, namijenjenoj crno/bijelim kopijama za eksploataciju, što ae reai – projekciju i uvijek dobio – vrlo vidljive rezultate. Bio je optereaen – projekcijskim sijalicama. Stalno je iskao moguanost da poboljša svjetloau projicirane slike tražeai najbolja rješenja u sfernom zrcalu koje fokusira svjetlo lampe na kondenzor koji pak ravnomjerno osvjetljava filmsku slieicu u prozoreiau kojim se traka kreae izme?u svjetla, sektora i objektiva, kojim se projicira na ekran…
Prvu kameru koju je zvao svojom nije kupio u duaanu iz nekoliko razloga. Prvo, u to doba filmskih 16 milimetarskih kamera nije bilo na tržištu, drugo, ono što je i bilo iz ostavštine Drugoga svjetskog rata i me?uraaa bilo je teško naai jer su vlasnici naprave euvali kao kintu za starost i, treae, da je sve to i našao, nije imao eime – kupiti. Ipak, kada sam ga upoznao, imao je kameru koja ga je dugo služila, a koju je svojim tehniearskim genijem ‘išearobirao’ u kuanoj radinosti od jedne Nizzo 8 milimetarske kamere kojoj je promijenio svu utrobu, korigirao postojeau optieku os te prilagodio navoj za 16 mm objektiv, izradio novi sustav za transport filmske trake sa dvostruko dužim korakom hvataljke iliti ‘grajfera’, naeinio novi ‘gehajz’ – kuaište u koje su stale dvije rolice za film od 30 metara. Ozbiljnost zahvata odavao je i eetverouglasti kompendij koji je štitio objektiv od neželjenih refleksa, a i od, ne daj Bože, ošteaenja. Cjelokupno to snimajuae eudo bilo je ‘prešpricano’ svijetloplavim lakom tako da se sve doimalo eak i bolje nego za istu svrhu izra?eni ure?aji iz SSSR-a, koji su se poslije mogli kupiti u duaanima foto- i kinoopreme. Za tu je svoju napravu izradio i boks za snimanje pod vodom, koji je – ‘držao vodu’ do dubine od nekoliko metara.
Ton je, vea sam napomenuo u ranijim elancima bio za nas u kinoklubovima veliki problem. Maksimilijan Paspa naznaeio je ‘smjer putokaza’ koji bi mogao riješiti taj problem, a to je bio – magnetski ton ili pojednostavnjeno reeeno nalijepljena magnetofonska vrpca na dijelu takozvanoga ‘ton špura’. Neimaština nas je tjerala na tada euvenu i vrlo popularnu uzreeicu: Sna?i se druže. I snašli smo se. Otkrili smo da jednu vrst magnetofonskih traka s acetatnim nosaeem možemo ljepilom kojim se pri montaži ili puknuau filmske vrpce lijepe takozvane ‘pikštele’ nalijepiti na kratku stranu filmske vrpce, i problem je bio riješen. Od staroga magnetofona s pouzdanim pogonom naeinio sam rezae magnetske vrpce na širinu od 2,5 milimetara, a Gonzi mi je na svom ‘drebanku’ naeinio ure?aj kojim smo tu traeicu polako lijepili na snimljen i vea montiran film. Projektorom bismo usnimili pripadajuau glazbu (za veae tonske zahvate nismo imali ni moguanosti) i – otpalo je ono od nekad, kad se projicirala odvojeno slika s projektora, a ton iz magnetofona: «…ton za film taj i taj, pazi: tri, dva, jedan, SAD…» pa bi se pustile istovremeno obje naprave u pogon sa silnim eudesima koja bi nastala ako koja sitnica nije bila OK. U Kinoklubu Zagreb postojali su, kao i uvijek, ‘oni stari’ i ‘oni mladi’. Stariji su još bili fascinirani ‘lijepom slikom koja se miee’, pogotovo ako je sve bilo u prirodnim bojama, a mla?i su vea htjeli takvom slikom i – misliti.
I jedni i drugi bili su kralješnica kluba, jer je i filmska misao trebala – filmsku kameru. Ipak, sve veaom popularnošau pokreta GEFF-a, ta druga, nekad cijenjena filmska djelatnost me?u amaterima, gubila je tlo pod nogama i ljudi uglavnom starijih godišta povlaeili su se u ‘samodjelatnost’, otvarajuai male prijateljske kinoklubove u ‘špajzcimerima’ svojih stanova, gdje bi obavezno na jednom zidu bio obješen veliki ekran (za projekciju filmova u tehnici cinemascopa), a nasuprot, iznad klupske garniture, gledališta, dominirao je stalak s projektorom, prekrivenim poveaom plahtom koja je u prvobitnoj ulozi, na krevetu, vea dala svoje… Seanse bi poeinjale kasnijih datuma u rujnu kada bi se materijali, snimljeni na ‘urlaubima’, vratili s ‘entviklanja’ u Njemaekoj ili iz Milana (jeste li euli za Ferraniu, a supruge dale svoj pristanak za – filmsku veselicu svoje odrasle muške ‘djece’ ….Jurica Pajnia, Gonzi, Hubek, Osman Kuspia, a i moja filmska osrednjost, koja se vea tada utopila u svakodnevno televizijsko kruhoboreenje, osnovali smo ‘potklub’ u okviru kinokluba na TŽF 14. pod imenom – DELTA.
Imali smo i svoj dan u klubu kada bismo se nalazili, svaki sa svojim filmskim programom. Nije nas to dugo ‘držalo’. Odvrtjeli bismo svaki svoj izbor i nakon toga – stali, jer nije bilo ‘friške robe’ za gledanje. Za razliku od matienog Kinokluba, koji je gajio produkciju kratkih, igranih i eksperimentalnih formi (pri eijoj su proizvodnje bile potrebne usluge više ljudi – snimatelja, asistenta snimatelja, ‘glumaca’, vlasnika automobila za prijevoz ekipa na udaljenije terene), naš oblik produkcije vlastitih filmova nije trebao nikoga ‘iz kluba’ osim supruge koja je takvim filmovima bila producent, što ae reai, vadila je iz torbe ‘kintu za filmsku fintu’, igrala ulogu logistieara sa sendvieima, ‘cimala’ stativ i nerijetko glumila glavnu ulogu…
Gonzi je, na tim našim projekcijama, bio kinooperater osim kada bi Milivoj Hubek donio svoje filmove pa ih sam vrtio, što iz gušta koji eini zvuk projektora, što zbog ‘statusa’ – Milivoj je imao diplomu za kinooperatersko zvanje pa je koso gledao na Viktora i njegovu ‘amatersku’ ljubav prema filmu. Tu treba reai da su obojica bili strastveni sakupljaei 16 mm kopija igranih i ostalih filmova. Imali su doma male kinoteke i ne bi me eudilo da se u ostavštinama nije ‘sakrilo’ i rijetkoga filmskog ‘blaga’. Bile su to kopije filmova koje su distribuirale (a i proizvodile) Filmoteka 16, prije Zora film, a i ostale produkcije u tadašnjoj Jugoslaviji, jer su se filmovi snimani za ‘kina’ kopirali i na 16 mm vrpcu pa projicirali u školama, narodnim sveueilištima, vojnim garnizonima. U tu je svrhu Iskra, euveni slovenski kombinat iz Kranja, proizvodio projektore kvalitetne, evrste i teške te «sa slabim svjetlom i mutnim tonom», rekao bi Gonzi. Te su filmove dobivali od distributera s pomoau veza i poznanstava, a nerijetko i kao plaau za izvršene popravke ‘na tehnici’, ali tek nakon ‘otpisa’ – diskvalifikacije za projekciju, jer su bili izgrebani, sa previše ‘pikštela’, uništenih perforacija itd. Izvor ‘dobivenih’ filmova bili su i tadašnji konzulati, eiji su ‘promidžbeni’ odjeli raspolagali zavidnim fundusom kako filmova tako i projektora, koji su ‘nakon otpisa’, bilo stvarnog ili po onoj ‘ma daj im’, završavali u kinoklubovima ili pri Hubeku ili Gonziju. Svaki novo nabavljeni film gledao bi se rijetko u klubu, a eešae po sustavu: Deeki, dojdite veeeras k meni doma, imam nekaj novoga. I tako smo se družili. Projekcija je imala obieno predigru – posljednji film Juriaa ili Gonzalesa, pa bi se nakon nje ‘vrtjela’ poslastica – recimo Blago Sierra Madre Johna Hustona u vrijeme kada više nigdje u kinima nije igrao jer je licencija istekla.
S vremenom je naša mladost postala – bivša. Lampe su u ‘pojaealima’ sve eešae pucale, a filmovima se sve eešae prijetio – video. Pri Juriau vidio sam prvi VHS-rekorder kako se ušuljao pored televizora u regal. Na golemu balkonu u svemir je gledao veliki pladanj – dio analognog prijemnika signala sa satelita. Došlo je vrijeme kada više nisu trebale ‘lampe’ vea su zavladali nekakvi plastieni žohari – tranzistori, koji su sveli tonska pojaeala na ploeicu poput kutije cigareta…
Jedne su noai i Gonzija otpelali, a da on to uopae nije ni znao, a kamoli htio do obale, gdje je eekao za prijelaz Aheronta. Na ovoj, zasad našoj strani, ostali su – filmovi. Mnogi se ne bi ni smjeli zvati – filmovima, iako imaju napisanu špicu, pa total, pa polutotal, i na kraju ispisano: «Snimio: Gonzales.» Nekoliko je puta pokušao doprijeti do festivala, ali tamo ta roba nije išla. Koga briga za eamac koji G. veslima gura prema kuaici u starome Vrsaru. Koga briga za prekrasan odlazak sunca na noano kupanje. Na festivalima se gledaju novi štosovi, nove priee, pa i iznova nove priee starih priea. Me?utim, što sam i sam sve bliže eamcu na obali Aheronta, pitam se, gdje se to može vidjeti Zagreb naše mladosti, bez novogradnji, krovovi bez televizijskih antena, milicajac Meho s Trga Republike kako ljubi opaticu koja mu je s kombijem, za Novu godinu, donijela kutiju darova ‘za njega i njegove deeke’, i gdje mogu vidjeti kadrove žestokih pijaea po klijetima bez straha od puhanja i kaznenih bodova, mirne ljude koji za rueicu vode vas, dragi eitatelji, a vi se bezbrižno (i naivno) smještate prema – sretnoj buduanosti…
Nije moja gospodo, nigdje, osim u prijašnjim škatulama Filmskih djela pokojnog Hubeka, pokojnog Gonzalesa, ra?enih bez radnih naloga, urednika, dramaturga, savjetnika partijskih sekretara, ocjenjivaekih odbora, snimljena ‘iz ruke’ plejade zaljubljenika u kamerice koje su tako milozvueno zujkale u uho bilježeai svoju zbilju, okolinu i svoje drage – za gušt, za dušu i oko…

Ivica Hripko