MM izlog

Oearavajuaa sinestezija

Neka razmišljanja o specijalnoj projekciji na napuštenoj ljetnoj pozornici u Tuškancu kao elementu dogradnje Endarta Ivana Ladislava Galete

Smještanje projekcije eksperimentalnog filma ili videa u toeno odre?eni prostor, odnosno stvaranje i režiranje scene u kojoj ae se projekcija odigrati kao sastavnoga dijela kontekstualne umjetnieke cjeline, nije neobieno, a ni rijetko. Svaka instalacija unutar koje je predvi?ena i videoprojekcija takav je primjer koji možemo analizirati kao ‘proširenu projekciju’.
Einjenica je pak da je Galeta najeešae sklon eistom filmskom izrazu, odnosno zna i može vrlo kompleksne asocijativne strukture proizvesti i predoeiti publici svjesno ogranieen na tehnieke i umjetnieke moguanosti filma i videozapisa. Naravno, filmskoj vizualnoj i auditivnoj izražajnosti granice postavlja imaginacija i vještina autora, filmske su moguanosti po sebi praktieno neogranieene.
I tu se Galeta zaista odlieno snalazi.
Kako je ovaj prikaz ogranieen na toeno odre?enu projekciju, koja je vea poznati autorov rad Endart prikazala u iznimnim okolnostima, na ovom mjestu podsjetimo se samo najosnovnijeg.
Endart je višegodišnji rad u nastajanju, koji je u sebe apsorbirao autorova životna iskustva i njegovu filozofiju života, a istodobno vjerujem da je i itekako utjecao na autora, upuaujuai ga prema otkrivanju osobnih spoznajnih životnih i umjetniekih sklonosti.
Nekoliko je najvažnijih Galetinih pravaca kretanja našlo svoje sjecište upravo u ovom dijelu. Navedimo ih kao natuknice:
- jedinstvo umjetnosti i prirode koje Galeta poistovjeauje – od prepoznavanja jednakih elementarnih zakona do vrlo suptilnih podudarnosti koje pronalazi u književnosti ili glazbi (odnosno prostorima rijeei ili zvuka), a onda ih ponovno prispodobljuje oblicima i procesima života prirode;
- trajno istraživanje Joyceova djela koje inventivno ukljueuje u svoj rad u nizu rastuaih nivoa: od slova prve intonirane reeenice Uliksa «Introibo ad altare Dei» koja ae smjestiti izme?u sastavnih ‘epizoda’ Endarta, preko poglavljâ istog romana kojima je imenovao dijelove filma, pa sve do pokušaja da univerzum livade i ljudskom rukom obra?ene zemlje usporedi s univerzumom eovjekove svijesti, koju je Joyce tako magistralno razotkrio u Uliksu.
I svakako treba spomenuti (na ovom mjestu ne i poimenieno) upravo nevjerojatan broj detalja koje Galeta ubacuje u film i ne raeunajuai da ih gledatelj može sve zapaziti, ali se zato nada da ae djelovati ispod linije spoznajne razumljivosti, upravo onako kako na nas djeluje najveai dio neprimjetnih prirodnih procesa. Naša ih osjetila ne interpretiraju svjesno, ali ih naše tijelo živi svakodnevno.
Tko dakle i površno poznaje projekt Endarta (do sada u nastajanju prikazan više puta, a u naizgled dovršenoj cjelini konaeno predstavljen 29. veljaee ove godine) nije bio iznena?en najavom projekcije istoga filma u okviru obilježavanja Bloomova dana 16. lipnja ove godine. Stota godišnjica (Joyceov Bloom svoj dan proživljava u Dublinu 16. lipnja 1904) okupila je brojne Joyceove štovatelje u Dublinu, a Galeta nas je u srcu Zagreba razveselio zaista vrlo uspjelim multimedijskim doga?ajem, koji je doslovno oduševio raskošnom ambijentalnom nadopunom filmskog projekta Endarta. Izabravši napuštenu pozornicu ljetnoga kina u Tuškancu za mjesto prikazivanja, dobio je moguanost sadržajnog i prostornog proširenja filmske radnje u realni prostor – i iskoristio je do kraja.
Oearavajuaa sinestezija i potpuno prožimanje proširilo se ljetnom pozornicom. Elementi prirode – one koja se dotaknuta Galetinom intervencijom razlijevala po ekranu – potpuno su utonuli u gustu šumu koja je s godinama zagušila i osvojila ljetnu pozornicu.
Ono što je bio Galetin cilj – postizanje sklada prirode i eovjekove intervencije u njoj (bilo da je doslovce rijee o poljodjeljstvu, bilo da je rijee o generalnom uvažavanju svih živih i neživih dijelova univerzuma), projekcija je uspjela doearati u prolaznom trenutku svojega trajanja.
Odvijajuai se u nizu komplementarnih krajnosti, projekcija je dosegnula iznimnu zaokruženost i umjetnieku uvjerljivost. Izdvojimo nekoliko najvažnijih parova elemenata koji su u potpunosti ujedinili film i prostor prikazivanja.
Dan/Svjetlost/Sunce - Noa/Tama/Kiša
Dan/Noa. Svih je devetnaest Galetinih scena koje sastavljene slovima Joyceove uvodne reeenice (Introibo ad altare Dei) zatvaraju krug Endarta snimljena po danu, u njegovu središnjem dijelu, vjerojatno oko podneva – dakle u doba kada je veaina prirodne dnevne aktivnosti na vrhuncu rasta i svakovrsnih procesa. Sve su karakteristike dana na livadi, imanju, u visokoj travi... suprotstavljene trenutku veeernjega smiraja koji se protegnuo kroz projekciju u duboku i mirnu noa.
Svjetlost/Tama. Snažna energija suneeva svjetla, koja pokreae sva zbivanja Galetinog filmskog isjeeka prirode (pojedinaene zrake kreiraju likovnost kadra zajedno sa živim biljkama, kretanjem životinja, krupnim planovima ruku koje eiste grašak...) bliješti pršteaom snagom, a oko velikog ekrana šuma i pozornica djeluju u potpunoj tami – jednako važnom elementu dnevnoga ciklusa.
Eak je i sasvim sitna, gotovo nezamjetna kiša (koju autor sigurno nije predvidio, a još manje mogao poželjeti), zapravo neoeekivano nadopunila taj kompleks komplementarnih suprotnosti Dan/Svjetlost/Sunce – Noa/Tama/Kiša.

Mikrosvijet i makrosvijet
Možda je najljepša usporedna toeka filmskog svijeta na ekranu i stvarnog svijeta koji okružuje ekran i zarasle kaskade ljetne pozornice odnos mikro- i makroprirode, koje su isto.
Me?u goleme hrastove, koji u mraku potpuno ispunjavaju prostor, postavljen je ekran, ali on je zapravo osvijetljeno poveaalo kroz koje promatramo život u parteru šume, me?u vlatima trave. Iz noane šume izranjaju žarkim suncem osvijetljeni puževi, sjenice, uginula ptica koja se vraaa u tlo, rajeica, grašak, trava...
A živi je svijet izvan ekrana i u njemu istoga tipa, jer Galeta je Endart snimao na svojem imanju jedva dvadesetak kilometara udaljenu od Tuškanca.
Spomenimo na ovome mjestu i prožimanje ošteaenoga betonskog ekrana ljetne pozornice s projiciranom slikom na njemu. Žalosna ruševina od betonske plohe, koja je u posljednjim trenucima dnevne svjetlosti prije poeetka projekcije izgledala beznadno, eudesno je oživjela spajanjem strukture ošteaenja s kožom rajeica ili dubokim rasterom šuštava sijena koji su izlazili iz projektora i lijepili se za oguljeni ekran.
Dio projekcije pratio je tonski zapis Joyceova glasa, koji je na taj naein bio na Bloomsday u Zagrebu.
Tu aemo se zaustaviti u nabrajanju detalja, podudarnosti, namjernih ili eak slueajnih (?) elemenata koji su se tako sretno okupili na projekciji Bloomsday Endart na ljetnoj pozornici u Tuškancu.

Tatjana Vrhovec Škalamera