(ljetne) RADIONICE

Vunderkindi na 'vojnoj obuci’!

Zapisi s koprivnieke radionice igranoga filma

Koji poeetak?
Martina je dobro rekla, poeetak je definitivno najteži! Ali koji? Pripreme, otvaranje ili pak prvo predavanje? (Sad si mislim k'o da je to važno, ionako je sve iza nas.) Uglavnom, prvo predavanje prošlo je jako dobro i s naše, voditeljske, strane i sa strane naših eetrnaestero ueenika. Nakon naših predavanja, njihovih pitanja i (ponovno) naših odgovora te rueka formirala se i naša mala radionica igranoga filma.

Obuka
Vani je bilo suneano, a nas malo (polaznici: Dominik, 11 g., Lea, 9 g., Lidija, 12 g. i Una, 12 g.; voditelji Josip i Maida). Iznijeli smo stol i stolce u park i poeeli. Prvo smo se zabavljali teorijom (opet) igranog filma, vrlo kratko, jer su oni htjeli što prije snimati, glumiti i vidjeti svoj film. Objasnili smo im da to ne funkcionira tako i usput shvatili da smo i mi krivo poeeli. Odlueili smo raditi paralelno, dakle stvarat aemo film i ueiti. Vjerovali ili ne, oko ideje je bilo najviše muka. Nikak' da se dogovorimo! Lidija je htjela snimati film o sva?i oko dvorišta, Una o nevidljivom eovjeku, a Lea se dvoumila izme?u pizzerije i uzgoja životinja. Dominik je sve vrijeme nešto mislio i mislio i onda je zapoeeo pravi brainstorming. Ideje su dolazile sa svih strana, i odlazile! Napokon, Josip je spomenuo nekog tajnog agenta, da bi na kraju ispalo da snimamo film o vojnoj obuci. Teren koji smo imali, a to je gradski park, bio je savršen. Imali smo sve, od vojne baze i šatora preko sprava za vježbanje do blata, poslije jezera. Iskreno, nismo imali ništa od toga, ali film nam je stvorio sve to (pametno smo iskoristili planove i sve preobrazili, zakamuflirali:). Na pisanje scenarija jako smo brzo došli i isto ga tako prošli. Djeca su imala toenu sliku onoga što žele i scenarij je za pola sata bio gotov! Predložili smo im malu stanku, ali ništa od toga. Htjeli su završiti što prije pa da krenemo sa snimanjem. Pisanje knjige snimanja išlo ja kao podmazano, vea su imali svaki kadar u glavi! Josipovi i moji prijedlozi nisu bili uzeti ni na razmatranje. Stvarno su znali što žele! I s krajem prvoga dana u našoj radionici privedena je kraju i knjiga snimanja za naš igrani film koji smo nazvali Vojna obuka. Prije negoli smo se razišli imali smo još završna dogovaranja oko kostimografije i scenografije. Netko je na odlasku spomenuo da bi baš bilo super kad bi bilo oblaeno – prava vojna atmosfera! Itekako je bilo oblaeno! Cijelu je noa padala kiša, sreaom je ujutro prestala. Ono što me ujutro najviše zaeudilo bilo je to da su prvo htjeli obiai teren na kojem aemo snimati i odglumiti svoj dio za probu (da spomenem, svi su glumili i bili jako sretni:). Navukli su kostime, Josip ih je našminkao, a scena je vea odavno bila postavljena. Posudili smo Ivana iz radionice kamere, snimanja i montaže, da bi na kraju ispalo da smo s njim posudili svih desetero polaznika njegove i Martinine radionice.

Kamera! Akcija!
Snimanje je završeno u jedno prijepodne. Ta su djeca vunderkindi, nema drugog objašnjenja! Istina je da su bili iscrpljeni svi redom, ali naš glavni glumac Dominik (Armagedon:) bio je iscrpljen poput pravoga vojnika. Žuljevi od mojih, njemu prevelikih marti, mokre noge od treanja kroz blato koje se do jutra zbog kiše preobrazilo u pravo jezero, ogrebotine na licu od Josipova ‘struenog’ uklanjanja make-upa... Jadnik! Nije dobio tretman kakav glavni glumac zaslužuje. Predahnuli smo, pregledali snimljenu gra?u i napravili plan montaže. Bili smo zadovoljni obavljenim poslom. Još samo montaža i gotovi smo!!!

Hasta la vista, Casablanca!
Uzeli smo kameru, kasetu s materijalom i sve moguae, potrebne i nepotrebne kabele te se našli s Karmen. Poeela je djeci objašnjavati, dok je spajala kameru na Casablancu kak' se sirovi materijal mora prvo prebaciti u stroj za montažu a.k.a. Casablanca, ali nije joj nikak' uspijevalo. Martinina kamera s kojom smo snimali Vojnu obuku nije imala potrebne izlaze i prebacivanje je otpalo. Djeca su otišla kuai, a mi smo opet imali brainstorming. Kak' prebaciti materijal u Casablancu? To pitanje ostalo je otvoreno sve do sljedeaeg jutra. Dok su Dominik, Lea, Lidija i Una otišli s drugom radionicom na snimanje njihova dokumentarnog filma, Josip i ja sjeli smo na bicikle i pravac do g?ice Sande Sever, koja nam je bila posljednja nada i uspjela je prebaciti materijal na VHS (hvala, hvala, hvala!!!). Tek sad je montaža mogla poeeti. Casablanca nas je zeznula još na poeetku i upropastila nam kadar koji onda nismo mogli iskoristiti. Montaža slike bila je prava milina, osim tog jednog kadra, ali kad je na red došla montaža zvuka, sve je poeelo iai krivim tokom. Svi smo umirali, a Casablanca pogotovo! Stalno se resetirala... Karmen joj je tepala, Josip ju je masirao, ali nije išlo na bolje. Pustili smo je na miru do jutra. Sutradan smo isto onoliko vremena koliko nam je trebalo za snimanje materijala potrošili na montažu zvuka. Kad smo i to uspjeli, bili smo i više nego sretni – naš film, naša Vojna obuka bila je gotova! Napokon je iza naših oblaka zasjalo sunce!
Vunderkindi
Koliko god naši vunderkindi bili daroviti, radišni, poslušni i divni dok radiš s njima, toliko to sve nisu kad ih pet minuta, ma minutu, ostaviš same! Rastree se u svim smjerovima, naprave buku, sakriju se – ma kaos, jednom rijeeju! Nije mi bilo jasno što im se desilo, eak sam mislila da mi se osveauju jer im nisam dala da gledaju Mrak film... Još sam na kraju ostala sama s njima (Karmen i Martina su montirale, a Josipu i Ivanu popustili su živci) i do 23 h radila vježbe opuštanja (Maida, duboko udahni i broji do deset! 1, 2, 3, 4...). U 23 h djeeica su se razišla, a ja sam ostala opet sama, s metlom u ruci, jer za sveeanost podjele diploma i zatvaranje sve je trebalo biti eisto... i bilo je!

Maida Srabovia