Mediji u nastavi

MEDIJI I RODITELJI (I)

Današnje dijete odrasta od najranije dobi uz medije. Njegovo je djetinjstvo medijsko djetinjstvo, sviđalo se to nama ili ne. S tom činjenicom moraju živjeti i roditelji. Oni moraju znati da nije isključivo njihov utjecaj onaj s kojim će se dijete susresti u medijskom svijetu. To određuje i društvena okolina: braća i sestre, prijatelji i rođaci, vrtić, škola…
Djeca uče u obitelji o životu s medijima jednako kao što se uče odijevati ili prati zube. Poglavito u pogledu televizije kasnije navike dosta odstupaju od načina kako na televiziju gledaju starija braća, odnosno roditelji. Pravilan odnos prema medijima mora se također vježbati, a ponekad to i nije baš jednostavno.
Brojna su pitanja, od onih: Koliko je preporučljivo da djeca mlađa od tri godine gledaju televiziju? do: Štete li crtići mom djetetu? Ili: Kada djetetu treba kupiti računalo? ili: Koje su računalne igre primjerene dobi mog djeteta? Odgovori na ta pitanja često su različiti. Dok jedni roditelji misle da djeca nikako ne bi smjela do četvrte godine gledati televizijski program, drugi pak tvrde da djeca mogu gledati televiziju zajedno s njima do kasno u noć, pa čak i programe koji su namijenjeni isključivo odraslima. Neki će kupiti računalo djetetu u dobi od tri godine kako bi ga što prije usvojio kao bitnu sastavnicu svog odrastanja. Drugi će pak u toj dobi preferirati knjigu.
Teško je tu bilo što savjetovati. Roditelji moraju sami odgovorno odlučiti koliko i kako će se u njihovoj obitelji rabiti mediji.
U tekstu koji slijedi nastojat ćemo objasniti kako na te probleme gledaju medijski pedagozi.
Roditelji trebaju ozbiljno shvatiti dijete kad je riječ o medijima. Djecu mediji privlače u prvom redu stoga što u njima pronalaze nešto zanimljivo, što se problemi prikazuju iz drukčijih motrišta, a uz to se mogu i identificirati s nekim od likova. Osim toga mediji najmlađe zabavljaju i opuštaju.
Nikako se ne bi smjelo dramatizirati, što nažalost mnogi roditelji (a i učitelji) čine, zbog učestala praćenja medija među djecom. Umjesto toga roditelji bi trebali djecu promatrati, pratiti (ne uhoditi!) kritički i odgovorno.
Kada se pojave neke dvojbe i roditeljska nesigurnost, najbolje je razmisliti o tome kako je sve to bilo u roditeljskom djetinjstvu, koji su onda likovi bili popularni, kakve priče i koji mediji. O tome se može govoriti i s djecom koja vole slušati kako je to nekad bilo.
Brojne su predrasude o medijima i osude medija. Danas su u središtu takvih osuda televizija, DVD, računalo i internet. Poznato je kako se govori da je nasilje na ekranu razlog agresivnosti u društvu, posebice u školi. Govori se i o tome kako je televizija najveći kradljivac vremena pa djeca zapostavljaju igru i druženje s prijateljima, uz to što se sve manje kreću i borave na svježem zraku. Čuje se i to kako računalo i internet otuđuju pojedinca, pri čemu se on udaljava od stvarnog, izvanjskog svijeta.
Nešto od tih napomena može se i prihvatiti, ali samo kad je riječ o pojedincima.
Generaliziranje ni u ovom slučaju ne donosi ništa korisno, osim gomilu pogrešnih paušalnih zaključaka o medijima i djeci.
Zapostavlja se bitna uloga roditelja i okoline, kao i činjenica koliko toga novog i korisnog djeca mogu naučiti upravo uz pomoć medija.
Točno je: televizija, odnosno TV-program, može zaglupljivati, ali istodobno može i obrazovati. Djeca spoznaju svjetove i narode o kojima inače ne bi ništa saznali. Oni danas znaju mnogo više nego njihovi vršnjaci prije desetak godina, a da ne govorimo o njihovim roditeljima kad su bili djeca te dobi.
Primjerice, Ivan, devetogodišnje dijete iz Petrinje, kaže: “Na televiziji sam gledao dokumentarni film o životu u džungli. Nisu bile prikazane samo životinje nego i stanovnici džungle. Vidio sam kako oni žive, s kojim se opasnostima sreću, kako teško dolaze do hrane. Saznao sam toliko toga o krokodilima i tigrovima, o mnogim životinjama…”
Naravno, ne zanima svu djecu jednako sve, ali zar to isto nije i s odraslima? Učiti uz pomoć medija, saznavati nove stvari, proširivati vidike, to su stvari koje su za današnje dijete nešto potpuno razumljivo. Da djeca imaju pravo na informiranje uz pomoć medija, potvrđuje i rezolucija Ujedinjenih naroda o pravima djece u članku 17 s opaskom da djeca moraju imati pristupa svim ponuđenim sadržajima u medijima, koji ne štete njihovu duhovnom zdravlju.
Osim što mediji informiraju, oni služe i da bi nas uveseljavali, opustili, zabavili. I to roditelji moraju imati na umu kad raspravljaju o djeci i medijima. Neki od njih, da bi se opustili, posežu za knjigom, drugi slušaju glazbu, treći slikaju, a neki uključuju televizijski prijamnik.
Serija filmova za djecu Teletubbies potaknula je brojne rasprave, često opterećene predrasudama. Postavljala su se pitanja šteti li serija dječjoj psihi i njihovu govornom izražavanju. Drugi su pak isticali dileme da serija zaglupljuje djecu i da ih čini televizijskim ovisnicima. Istraživanja su jasno pokazala da veselo, nesputano kretanje likova, njihov izgled i njihove polagane priče djecu zabavljaju i iz njih čine aktivna televizijskog gledatelja. Djeca se osjećaju pozvana na sudjelovanje i počinju skakati, plesati, pjevati, mahati i skrivati se. Bojazan kako će djeca gledajući seriju zaboraviti pravilno govoriti stručnjaci za jezik odbacili su. Važno je, a po nekima možda i loše, što se dijete uz tu seriju vrlo rano navikava na televiziju kao medij.
Kako bi se dijete snašlo u obilnoj televizijskoj programskoj ponudi, djeca trebaju u prvom redu roditelje kao putokaz i orijentir. Pritom je riječ o tome da se svijet medija nikako ne osuđuje, nego da se spoznaju njegove jake i slabe strane, mogućnosti i eventualne opasnosti koje se u medijima kriju.
Medijski odgoj, dobro shvaćen, treba pokazati kada je smisleno rabiti pojedini medij i kako on djeluje na korisnika. Roditelji u tom smislu mogu učiniti dvije bitne stvari: trebaju u djece stvoriti preduvjete da rabe medije i promatrati što djecu privlači. S druge strane oni su djeci uzor i u tom smislu. Roditeljski odnos prema medijima za njih je neposredna orijentacija. Kako se roditelji snalaze ili rabe pojedini medij, imat će svakako učinka i na djecu u pozitivnom ili negativnom smislu.
Primjerice roditelji koji ne ispuštaju daljinski upravljač cijeloga dana teško će djetetu uspjeti ukazati na štetnost cjelodnevnoga gledanja televizijskog programa. Za razliku od njih, oni roditelji koji će ponekad odustati od gledanja neke emisije stoga što se u obitelji vodi zanimljiv razgovor ili stoga što nisu završili sa zajedničkom obiteljskom večerom bit će uvjerljiviji i isto to mogu tražiti i od djece.
Dakle, i roditelji se moraju truditi i razmišljati o svojoj konzumaciji televizijskog programa i reducirati je kada je to nužno. To je umijeće, kako sebi, a tako i djeci reći ne, a to znači ponekad odustati od televizora, videa, računala ili računalne igre u korist druge aktivnosti.
Djetetu treba omogućiti da razvija osobnu odgovornost i da se tako ophodi i s medijima. Roditelji trebaju razgovarati s djetetom što bi on želio gledati i što ga posebice zanima. Promatrajući dijete uočit će se koju ulogu u njegovu životu imaju mediji, likovi iz medija ili medijske priče. Roditelji bi trebali ponekad zajedno s djecom pogledati njihovu omiljenu emisiju. Mnogim je roditeljima teško odabrati emisije koje bi željeli da gledaju njihova djeca jer ni sami nemaju dovoljno vremena da pogledaju sve emisije za djecu i da tada odluče koje bi od njih bile dobre i za njihovu djecu. I tada nastaju problemi, kad dijete dođe iz vrtića ili škole i postavi pitanje zašto on nešto ne smije gledati, a njegovi vršnjaci smiju. Roditelji tada ostaju bez pravog odgovora. Ako odgovore da to nije emisija za njegovu dob, slijedi pitanje: Zašto?.
Jedini izlaz iz te nezgodne situacije zajedničko je gledanje dvojbene emisije i poslije razgovor o viđenom. Ako zaista postoje prizori koji nisu za djecu, o tome treba razgovarati, a ako uvidimo da se emisija može gledati, to treba prihvatiti. Koliko god to može biti nepouzdano, dobro je o tim pitanjima razgovarati i s drugim roditeljima, pedagozima, učiteljima ili se detaljnije (ako je to moguće i ako to tamo piše) obavijestiti u časopisima, novinama... S vremenom će se jamačno i u nas pojaviti posebni časopisi za roditelje, katalozi filmova namijenjeni roditeljima, detaljniji pregledi televizijskih emisija, web-stranice o medijima namijenjene roditeljima.

U sljedećem nastavku govorit ćemo o nasilju u medijima, kako roditelji, a kako djeca danas vide prizore nasilja, o računalu, računalnim igrama, internetu i ostalim relevantnim temama, koje su itekako važne i za roditelje, a ne samo za odgajatelje i učitelje, kao što se često pogrešno misli.

(nastavlja se)

Krešimir Mikić