Amarcord

BUNARENJE PO SJEĆANJIMA IV. - JOŠ JEDAN VLADEK

Već sam u prvom zapisu ovih mojih ‘bunarenja’ spomenuo susret s dvojicom za stativom i kamerom, posljednjegA mojeg ljeta u rodnom mi Ogulinu, ne baš tako davne (meni se tako još čini) 1958. godine. Bio je to susret s prošarano sjedokosim Milošem Oreščaninom i dobrano mlađim Vladom Hoholačem. Dogovorili smo susret prvih dana te jeseni u Zagrebu, prvoga četvrtka nakon ljetne stanke u Kinoklubu na TŽF 14. Čim sam ušao u ‘kancelariju’ kluba, izvadio sam novAc, učlanio se, dobio člansku iskaznicu tadašnje Narodne tehnike sa ‘štemprlom’ (molim, paziti – ne štamprlom...) KKZ, koju sam pažljivo presavio po sugeriranim crticama i spremio u džepić majice – pri srcu... Sve je to s druge strane već ranije opisanog ‘šrajptiša’ obavio pedantni klobučarski obrtnik, vlasnik salona ‘Ruža’ u Marićevu prolazu, gdje se danas, po meni, ‘nezasluženo’, šepuri Benetton sa svojim, po meni, kičastim odjevnim programom, ali i ‘zasluženo’, zbog izvrsnih fotografija dječjih lica čije oči plijene – nadom, kako smo u ono doba zborili – u bolju budućnost...
Uz njega se uvijek, tu pri ruci, nalazio i Vladimir Hoholač, kako je pisalo na mnogim ‘špicama’ klupskih filmova koje je snimao. Bio je alfa i omega kluba na svoj način. Vrtio je projekcije svakoga četvrtka, a i u ostale dane kad je trebalo. Brinuo se o tehnici, o kojoj filmski autori, osim časnih iznimaka, a pomalo upoznati sa holivudskom podjelom rada na profesionalnom filmu, nisu imali ‘dume’, a kamoli – afiniteta ...
Film je inače spoj umjetničkih zamisli, ideja koje se mogu realizirati jedino s pomoću naprave zvane kamera, a prikazati opet jedino s pomoću teške kištre zvane – projektor. To je autore nerijetko dovodilo u očaj, pogotovo one, kako rekoh, koje je u isti očaj mogao baciti pregoreni osigurač u kućnom sustavu napajanja električnom energijom... No izlaz bi se uvijek našao u satima razgovora uz litre ‘turskih kava’ i punih, već zahrđanih, kutija za film čikova, što je davalo, na najjeftiniji način, ‘umjetnički štih’ amaterskoj filmskoj djelatnosti... Iako nepokolebljivi štovatelj klasičnoga filmskog izraza, vrlo strpljivo slušao bi nas mladce, koji smo ne znajući štošta laprdali o velikim životnim ‘temama’ i trudio se svim silama shvatiti te naše, kako mu se znalo omaknuti, ‘umjetničke proljeve’, kojima bi često nedostajala filmska nit poveznica kojom bi se uhvatila veza između sekvenci, nužna za priču. Nerijetko bi autor u oduševljenju svojim idejama, pretvarajući ih u kadrove, zaboravio na dio ‘zamišljenog materijala’, koji mu je u viziji bio jasan, ali bi u filmskom slijedu jednostavno izostao, tako da se baš i nije ‘kužilo’ što je htio reći. Reakcija je bila: zbunjeni pogledi gledatelja s jedne strane i ljutiti pogledi autora po ‘blesavom auditoriju’, čiji je spoznajni habitus tako nizak da (kreteni) nisu u stanju nešto i sami ‘skužiti’. I tako su, čini se, počeli nastajati klupski ‘eksperimentalni filmovi’. Naš bi se Vladek pri takvim zabunama smijao obrvama, ‘saugajući’ nemilice svoje cigarete. “Je dečki”, govorio bi, “posel treba znati...”
Vladek je Hoholač radio kao kemijski tehničar u Tvornici filmova i fotopapira Fotokemika. Nikada nismo podrobnije razgovarali o tom dijelu njegove ‘karijere’, osim što bi se pokatkad znao pritužiti na poslovnu neinventivnost tima koji je tvornicu vodio. Kao i sve u ta vremena, okovana partijskom logikom izbora rukovodećih ljudi, Fotokemika je pokušala, ali zahvaljujući tek tehničkom rukovodstvu, što se moglo slutiti po razvoju nekih asortimana proizvodnje, uletjeti u visine, ako ne baš one koje su zauzeli Kodak, Agfa, a ono barem pristići do češke Fome, a ako Bog i Partija dopuste i do istočnonjemačkog Orwa... No potpora ‘bitnih’ ljudi u politici bila je na razini obrtničkoga shvaćanja fotografije kao materijala od kojeg se rade sličice za osobne karte. To je, mnijem, našega Vladeka jako srdilo pa je u tome stanju i napustio tvornicu te otišao u mirovinu, koju i danas, Gazdi na nebu hvala, uredno – troši...
U ono vrijeme nije bilo svjetlomjera kojima bi se ispravno i bez poteškoća odredili elementi ekspozicije te uredno eksponirala filmska vrpca. Postojali su Sixtomat – svjetlomjeri za fotoaparate, koji su imali dodatak, skalu za ekspozicije pri filmskome snimanju i oni drugi – ‘pravi’ koji su se rabili na filmu, ali koji su amaterskoj sirotinji bili nedostupni. Kako se snimalo na crno-bijelom filmu, a čovjek sve oko sebe vidi u bojama (osim slijepih na boje), trebalo je imati iskustva pri shvaćanju crno-bijele slike. Svaka boja ima svoj crno-bijeli ekvivalent koji u negativu ‘zauzme’ određenu količinu emulzije osjetljive na svjetlo, koja po razvijanju u razvijaču do određene mjere u određenom vremenu i pri određenoj temperaturi – pocrni. Ako je sve dobro eksponirano, slika uredno predstavlja crno-bijelu varijantu svijeta u bojama. Sve spoznaje o gore ispisanom, autoru je, ukratko, u raznim prilikama ili bolje reći – neprilikama, kada su rezultati mojih snimateljskih ‘ranih radova’ bili blago rečeno – neprikladni, objašnjavao Vladek Hoholač. Tada sam prvi put čuo i o ortokromatskom i pankromatskom materijalu, o 18 posto sive zone koja kao osnovni kriterij uzima kožu bijeloga čovjeka pa stoga, kada se snima crnac, treba taj ‘standard’ – korigirati, o kontrasnom visokoosjetljivu materijalu i materijalu niske osjetljivosti, ali ‘fina’ zrna i još sijaset spoznaja koje je on znao, a ja o svemu – prvi put čuo ili tek – slutio... Imao je 16 mm filmsku kameru Zeiss-Ikon, istovjetnu kao i Orešćanin, kojom je Miloš snimao svoja putovanja, tada već uglavnom u bojama (na skupocjenom Kodakchromu), a Vlado filmove klupske produkcije. Kako je ta kamera bila konstruirana za filmsku vrpcu s perforacijama na obje strane slike, nije mogla primiti jednoperforirani materijal – koji je, zbog pojave svjetlotonskih kamera (čuvena kamera Auricon), koje su istovremeno snimale sliku i ton, bivalo sve više pa su morali svoje ‘cajsice’ dati meštrima za finu mehaniku da im skinu vijenac transportnih zupčanika kao i pripadajući zub hvataljke s one strane na kojoj filmske trake nisu više imale perforacije... Još je jedna i to veoma korisna tehnička ‘novotarija’ izbacila iz igre kamere poput opisanih. Bio je to refleksni uređaj ugrađen na rotirajućem sektoru koji je zatvarao pristup slici iz objektiva na film pri izmjeni sličice, ali bi zato tu istu sliku skrenuo u ‘zuher’, tražilo, tako da je snimatelj mogao točno vidjeti što se snima, da li je slika ‘oštra’, svijetla ili tamna, kompoziciju kadra, raspored svjetla u interijerima i mnogo što drugo. Švicarske kamere Bolex načinjene u Yverdonu imale su pak polupropusnu prizmu, ugrađenu između vratašca kroz koja se diskontinuirano kretala filmska traka i objektiva, a koja je nešto postotaka svjetla slike stalno skretala u tražilo pa je tako izbjegnuto treperenje slike u ‘zurilu’, što je mnogim snimateljima uklonilo teškoće pri gledanju...Vladek se tada, čini mi se, riješio svoje ‘cajsice’ kao što je to uspjelo, koliko se sjećam, i Milošu Orešćaninu, no dok je Miloš nabavio – ‘refleksnu boleksicu’, naš Vladek prešao je na – osmicu. Sjećam se da je jedne jeseni, na početku ‘društvene sezone’, donio u klub majstorski snimljen film, putopis u bojama, koji je pomaknuo naše poimanje o ‘osmičkama’ kao ‘neozbiljnu’ formatu... Vladeku Hoholaču imam zahvaliti i za svoj prvi snimateljski ‘nastup’ na zagrebačkoj Televiziji 1960. godine. Ne znam više kako, ali imao sam doma, u hladnjaku, koji je pokojna mati kupila zajedno sa ‘superheterodinskim’ radioaparatom Tesla s ‘ultrazvukom’ čehoslovačkoga porijekla i ‘simensicom’ nakon prodaje naše male, ali lijepe vilice u Ogulinu, 45 metara 16mm Superpana tada još istočnonjemačke Agfe. Traka je već bila premotana u petnaestmetarske kasete, koje su čekale – pametnu ideju. No kako je ideja koja me opsjela zahtijevala mnogo više trake, odlučio sam tu svoju filmsku imovinu utrošiti u ‘dokumentarističke’ svrhe. Na Radiju sam čuo da će se u nedjelju na prostoru oko Kazališta održati treće po redu, dakle već ‘tradicionalne’, trke naših najmlađih na biciklima, romobilima i koturaljkama, a u organizaciji tadašnjeg AMSH-a te uz svesrdnu pomoć prometne milicije... Bila je to zgoda na kojoj se moglo bez dozvole pojaviti s kamerom, a da te nitko ne pita: A za koga ti to, druže, snimaš?
Osvanuo je lijepi dan. Oko Kazališta skupio se pristojan broj uzbuđenih sudionika i njihovih još uznemirenijih roditelja. Kako sam već bio ‘napredni’ tečajac u KKZ pod palicom otorinića Pansinija, načinio sam na licu mjesta ‘koncepciju’ snimanja, procijenio putanju sunca, koje je svom snagom osvijetlilo zbivanje, postavio se u poziciju s koje ću snimiti total (da se odgovori na pitanje ‘gdje se događaj zbiva’) i pred sam početak snimio prvi kadar. ‘Simensica’ je poslušno roštala, a ja bih iza svakoga snimljenog kadra gledao na brojčanik s brigom koliko sam potrošio i koliko je još ostalo, naravno, filmske trake. Te sam se opsesije uspio osloboditi tek posljednjih godina, nakon pojave digitalnog videa i jednosatnih, jeftinih traka za snimanje. Na terenu se pojavio pored fotoreportera i sjedokosi snimatelj Filmskih novosti s velikom ‘pravom’ Arriflex 35 mm kamerom i ‘pravim’ sportski razvijenim asistentom sa šećerenom vodicom ukroćenom tarzanicom, čuvenom frizurom toga doba, koji je preko ramena ‘cimao’ ne baš lagan, a ni malen akumulator koji je kabelom napajao istosmjernom strujom glasnu kameru. Ubrzo se pojavio još jedan snimatelj, bez asistenta, no uz kojega je skakutala novinarka s blokićem gledajući ga sa strahopoštovanjem, a koji bi svako toliko na njezin upit ili prijedlog odgovorio: Nemaj brige, mala... i samopouzdano snimao. Sjedokosi s ‘arijem’ i crnokosi sa 16 mm Pentaflexsom ili kako smo kraće zvali ‘akom’, suvereno su vladali prostorom, smijali se, tu i tamo ‘režirali’ događaj, što sam ja smatrao svetogrđem. Ja sam se pak nježno šuljao zbivalištem ne bi li snimio što oni nisu a meni je baš to bilo – zgodno... Negdje oko druge ure iza topa s Griča natjecanje je završilo podjelom nagrada. Na posljednjem raspoloživom metru trake snimio sam pobjednike i otišao doma.
Za dva dana vraćam se kući iz grada, a susjeda toči vodu na crpki kod rampe na Zagrebačkoj (u ono doba, pa bome ni mnogo kasnije, taj dio Kustošije još nije imao vodovoda) i ugledavši me sa sto metara, viče: “Ivo, bila sam ti pri staroj na kavi kad su došli neki s Televizije iskati te...” Ništa mi nije bilo jasno. Pomislio sam najprije da nešto nije u redu s radio- pretplatom za naš ‘superheterodinski’, jer televizora onda ni u snu nismo imali. Uspnem se na naš kat, a mati me dočeka na vratima sa ceduljicom u ruci i ‘naredbom’ da se, čim stignem, bilo kako javim drugu Bjažiću u Okruglu dvoranu na Televiziji u Jurišićevoj, jer me – vidi ti njih – trebaju...
Odjurio sam na tramvaj. Došlo mi je da ga poguram koliko se sporo taljigao. Kao za napast na svakoj se postaji ukrcavalo mnoštvo onih koji jedva hodaju po ravnome, a kamoli uza stube. Usput se dosjetih prezimena Bjažić sa cedulje; da nije to onaj isti Bjažić iz Pionirske zastave, koju sam počeo čitati već u trećem osnovne i koji mi je objavio pjesmuljak u rubrici Naše nade ili tako nekako?
Projurio sam pokraj portira, a da me taj nije ni vidio, a onda se vratio sa štengi da ga priupitam gdje mogu pronaći druga Bjažića. I, da ne duljim, materijal koji je na utrci Brzina ali oprez snimio drug Miloš Radivojević u laboratoriju je nekom greškom uništen, pa su oni, saznavši u Kinoklubu da neki Hripko iz Kustošije, Zrinjskoga 39, ima ‘simensicu’ i da se vjerojatno vrzmao oko istoga događaja, stigli do mene... Pitaju kako je ispao materijal, a ja: “Šta ispao ... još nije niti razvijen...” I da opet ne duljim, nazovem ja Vladeka Hoholača doma u Cesarčevu odmah iza Gradske kavane te dogovorim s njim sve što je trebalo. Došao sam s tri kasete u njegov, za moje navike, golem stan i nakon upoznavanja s njegovom majkom povukli smo se u – kupaonicu. Vladek ju je već bio zamračio, upalio je jedva vidljivo zeleno svjetlo, koje je služilo da su se u potpunome mraku, kada se na njega akomodiraju oči, ipak mogle razabrati obrisi boca s razvijačem i fiksirom. Vladek ih je ‘skuhao’ prije tri sata, procijedio i ostavio da se u bocama ‘secaju’, što će reći da se krupnije sastojine ‘entviklera’ i fiksira spuste na dno boce i tu ostanu. Izvadio je odnekuda tri tacne za razvijanje fotografija, a u jednoj je bila položena jednostavna ploča od debljega plastičnog materijala s dva stupića na sredini svake trećine na kojima su se mogli okretati ‘kernovi’ s filmskom trakom. Svaki kern imao je svoju ručicu, i to je bila sva mudrost toga jednostavnog stroja za razvijanje manjih količina filmske trake. Izvadili smo snimljenu traku iz kasete, Vlado ju je pažljivo premotao na jedan kern pa sve skupa nataknuo na lijevu osovinicu na ploči. Završetak tako premotane trake ‘zahaklao’ je čvrsto na desni kernić, koji je već bio na osovinici, iskušao da li sve radi besprijekorno, a onda pozvao tiho u pomoć sve svece pometane po fasadama susjedne mu katedrale i ukošeno postavio ploču u srednju tacnu u koju je protočno curila voda. Nisam shvatio i, baš kad sam htio upitati, reče. “Idemo najprije film okupati u vodi da emulzija nabubri, pa će lakše i ravnomjerno upiti razvijač...” Potom je premotao četiri puta film u vodi slijeva nadesno i natrag pa to isto izveo u tacni s razvijačem. Na trenutak je čitavu tacnu malo približio slabu zelenom svijetlu, a ja ugledah niz sličica. Pumpa mi se uskucala, Vladek je promrmljao: “to bu dosta...”, prebacio čitav uređaj u tacnu sa vodom. Oglasila se i ura za ekspozicije pri povećavanju fotografija, a Vladek je moje prvo dokumentarno djelo za javnost kupao u fiksiru: “Gricko, dobro si to skopal”, rekao je ostavivši film da se ‘paca’ u vodi. Ne sjećam se više zakaj me zvao Gricko, ali tako bi i kaj ja tu mogu. Na isti način razvio je i ostalih dva puta po petnaest metara trake, a onda sve skupa objesio poput veša ‘šlingajući’ traku da visi o klamericama provučenim kroz perforaciju na štriku za sušenje veša, pazeći pritom da se emulzija, ne daj Bože, međusobno spoji...
Sutradan, nakon posla, otkopirao je negativ na kopirki koju je sam načinio, pozitiv razvio i nakon što se ‘veš’ osušio sve smotao u rolicu, stavio i veliku kutiju (manju nismo imali) i otpratio me do vrata sa smiješkom čovjeka koji dobro poznaje tu radost stvaranja... Otrčao sam preko Trga, pored hrpice ljudi koji su u izlogu današnje Turističke zajednice zurili u Phillipsov crno bijeli televizor do Jurišićeve, projurio pored portira i uletio u Okruglu do stola već tada brkatoga Mladena Bjažića. Odmah je ustao i dok su ostali gledali isti program kao i publikum na Trgu, otišli smo u potkrovlje gdje su bile montaže, filmske montaže ozbiljne televizije u kištricama poput pisaćih strojeva.
Drugarica Živka upalila je prekidač svjetla, uložila traku u strojić, ja sam cupkao s noge na nogu i osjećao se gore nego na maturi, a onda je na ekraniću krenuo total, pa red publike, pa red uzbuđene djece pa krupnjak klinca koji je izgledao kao i ja u ovome trenutku i, ukratko, padne osuda: “Mali izvadio si nas”. Živka doda: “Ovo je pristojno...” Bjažić pruži ruku i kaže: “Dođi sutra da te zadužimo za nešto filma...”
I tako je – počelo…

Ivica Hripko