oko kina

‘CRNA RUPA’ TRANZICIJSKOGA KINA

Tranzicijske godine u novoj državi nisu osobito pogodovale filmskoj kulturi. Distribucija i prikazivanje filma maksimalno su se okrenuli komercijalno isplativu i američkom populističkom filmu; video i neimaština odvukli su gledatelje iz kina, izazvavši zatvaranje mnogih dvorana diljem Hrvatske, koje su preko noći pretvorene u skladišta, restorane ili zabavne centre; recentna kulturalno vrijedna filmska djela postala su nam nedostupna, kao i svjetski klasici, za čije je prikazivanje malo tko više zainteresiran, sposoban, pa i mjerodavan…
Ta ‘crna rupa’ u kojoj se proteklih petnaestak tranzicijskih godina nalazila filmska kultura u ‘Lijepoj našoj’ bila je povod za organiziranje savjetovanja pod naslovom Programska / komunalna kina u tranziciji i tržišnoj utakmici – između filmske baštine i multipleksa, koje je 14. svibnja 2004. godine održano u dvorani art-kina KIC-a. Na inicijativu Tomislava Jageca, voditelja filmskoga programa u KIC-u, pripremljen je susret predstavnika gotovo svih domaćih kinoprikazivača (ima ih jedva desetak) usmjerenih na programe svjetske filmske baštine i nekomercijalnog / umjetničkog filma, s voditeljima berlinskoga kina Babylon, Berndom Buderom (programski voditelj) i Sabine Lenkart (poslovna ravnateljica). Nakon osnutka 1920. godine, Babylon isprva djeluje kao komercijalno kino, u novije doba programski se mahom orijentira na filmove iz arhiva i upoznavanje gledatelja s kinematografijama drugih zemalja, a 2002. nagrađen je kao najbolje programsko kino u Njemačkoj.
Prinos savjetovanju dali su i hrvatski predstavnik pri Eurimagesu Albert Kapović, voditelj Hrvatske kinoteke Mato Kukuljica, dugogodišnji djelatnik Goetheova instituta u Zagrebu Marko Prkačin te predstavnica Ministarstva kulture Matilda Nekić-Vodanović. Svrha savjetovanja bila je razmjena iskustava hrvatskih i njemačkih prikazivača, pronalaženje mogućeg modusa razmjene programa i suradnje, kao i modela za stvaranje mreže nekomercijalnih kina koja bi osigurala bolju suradnju među sadašnjim prikazivačima, odnosno življi protok programa i informacija.
Kao trenutačno najveći, premda i relativno novi domaći prikazivač kinotečnoga, nekomercijalnog i art-filma, te svojevrsno 'čvorište' hrvatske distribucije filmskih programa te vrste, Hrvatski filmski savez bio je prvi p(r)ozvan da iznese svoja iskustva u toj djelatnosti. Uvodna izlaganja Predsjednika HFS-a Hrvoja Turkovića o povijesti i ciljevima prikazivačkoga projekta HFS-a, koji se danas realizira u kinu Tuškanac, te voditeljice filmskog programa Agar Pata o trogodišnjim iskustvima organizacije filmskih projekcija, otvorila su niz poteškoća s kojima se susreću svi srodni hrvatski kinoprikazivači. Potvrdili su ih i ostali sudionici savjetovanja, pa i oni najiskusniji poput Jasne Pervan, dugogodišnje voditeljice filmskog programa u kinu Zlatna vrata pri splitskom Pučkom otvorenom učilištu, ujedno i jedinoj kinotečnoj dvorani koja nije prekidala djelatnost.
Osim diskontinuirana prikazivanja (određenim danima u tjednu ili povremeno), a to je iskustvo zajedničko svima od Zagreba i Splita, preko Rijeke i Pule, do Bjelovara i Čakovca, prikazivače najviše muče suženi kanali kojim se nabavljaju filmovi. Veleposlanstva i strani kulturni centri u Hrvatskoj za sada su im gotovo jedini partneri. Tek odnedavno u program se aktivnije uključila i Hrvatska kinoteka s restauriranim kopijama hrvatskoga i europskoga filma, dok bi za prikazivanje američkoga filma trebalo ishoditi posebne dozvole. Voditelj Kinoteke Mato Kukuljica upozorava da ni sukcesija fonda Jugoslavenske kinoteke, koja je trenutačno u toku, ne bi riješila taj problem, jer su beogradske kopije nakon dugogodišnje eksploatacije širom bivše Jugoslavije uglavnom istrošene i mogu se baciti. Rješenje bi bilo kupovanje filmskih kopija, po mogućnosti bez plaćanja licence. No, Hrvatska kinoteka prilično je ograničena svojim nesamostalnim statusom unutar Državnog arhiva: raspoloživi novac ide uglavnom na restauraciju i sakupljanje filmova, a ne i za njihov otkup i obnovu filmskoga fonda. To je problem, zaključak je savjetovanja, kojim bi se sustavnije trebala pozabaviti država, jer se filmska klasika ne može održati bez institucionalne potpore i državnih subvencija.
Sljedeći veliki problem osipanje je gledateljstva i vraćanje publike u kino. U velikim centrima (Zagrebu, Splitu, Rijeci), katkada su zadovoljni i sa tridesetak gledatelja po projekciji, dok se u manjim gradovima dovijaju raznim načinima kako bi pridobili gledatelje. Pozitivni su primjeri Čakovca, grada sa samo sedamnaest tisuća stanovnika i sto tisuća gledatelja u protekloj godini, te Bjelovara, gdje se zatvaranje kina pri Pučkom otvorenom učilištu za sada uspjelo spriječiti akcijom ‘kino za kunu’ te prikazivanjem i komercijalnih filmova, koji su dupkom punili dvoranu. Hrvatski kulturni dom u Rijeci, da bi došao do nove publike, priređuje programe za mlade: djeca se po potrebi dovoze autobusima, a programi se održavaju u terminima kada nemaju školskih i drugih obveza. Najlošija je situacija u Puli sa tek jednim aktivnim kinom u kojem se, osim redovitog repertoara, prikazuje i filmska klasika, ali s vrlo slabim ili nikakvim odazivom.
Iskustva kina Babylon uglavnom su bitno drukčija od hrvatskoga primjera, s obzirom na drukčiji (njemački i berlinski) kontekst u kojemu kino djeluje. Za usporedbu: u cijeloj Hrvatskoj danas radi osamdesetak kina, a tek pedesetak redovito prikazuje kinoprogram. Sam grad Berlin ima ih tri stotine (uključujući i multiplekse). Osim toga, na razini države postoji mreža, odnosno krovna udruga komunalnih kina, od kojih se neka orijentiraju isključivo na kinotečni program. Putem te krovne udruge povezano je i umreženo 1060 kina, uključujući i Babylon, koja tako lakše razmjenjuju i financiraju programe. Druga je pogodnost Babylona postojanje više super-opremljenih filmskih arhiva i privatnih distributera u Njemačkoj, iz kojih se posuđuju filmovi za prikazivanje, a sam grad Berlin ima čak dva takva arhiva. Unatoč tome, i berlinski se prikazivač bori za gledatelje (u dvjema dvoranama, od 390 i 70 mjesta), za novac (dotacije državne zaklade i članarine nisu dostatne), za kvalitetnije kopije i nove filmske naslove. U Njemačkoj ne postoji zakon koji obvezuje distributere da jednu kopiju pohrane u državnom arhivu, a vrlo se često događa da, nakon isteka licencije za pojedini film, distributer mora uništiti kopiju. Sabine Lenkart zato ističe da je važno formirati prikazivače koji otkupljuju prava na prikazivanje filmske klasike. Njemačka komunalna kina zato su dosta usmjerena na suradnju s veleposlanstvima i stranim kulturnim institutima, nastoje surađivati sa što više institucija i festivala, ugošćavati što više gostiju iz svijeta, jer tim putem redovito dobivaju i financijsku pomoć. K tome, krovna udruga bitno olakšava razmjenu informacija i filmova među svojim članicama.
Poučeni tim iskustvom, kao i novijim pozitivnim pomacima u Hrvatskoj (osobito dobrom suradnjom između HFS-a i kolega u drugim gradovima), hrvatski su prikazivači zaključili da je važno koordinirati rad svih centara te stvoriti mrežu nekomercijalnih kina. Povrh svega, potrebna je jasna vizija i strategija buduće suradnje te promjena odnosa države prema pitanju klasičnoga filmskog fonda i njegova prikazivanja.

Diana Nenadić