Povodi

BEOGRADSKI 'GLASOVI'

Uz Međunarodni festival kratkog i dokumentarnog filma, Beograd, 30. ožujka – 4. travnja 2004.

sin.
Mladi prijatelju kada si mi telefonirao
glas ti tako jasan
kao da si bio u prizemlju
ovog hotela u Milanu
a ne preko tri niza planina
i trideset rijeka
ne preko tri ideologije
i tri jezika
ne preko različitih zavjesa
nepomičnih i od teškog metala.

Kako je jasan tvoj glas iz Beograda... naslov je pjesme američkog pjesnika Lawrencea Ferlinghettija, vjerojatno upućena mladom obožavatelju. Ja obožavatelja nemam, a obožavatelj jesam.
Hodočastim u Dom sindikata vidjeti sedamdesetak filmskih naslova iz petnaest zemalja. Međunarodni festival kratkog i dokumentarnog filma.
Putujem vlakom, odnosno vagon-restoranom iz kojeg sam prisiljen izaći prije prelaska granice. Nakon što su službeno utvrdili da mogu, vraćam se šanku. Krećemo se pravocrtno, a ja zatvaram krug. Za razliku od generacije naših očeva, mi nismo na rukama tetovirali skraćenicu JNA, ali to ne znači da smo pokoru uspjeli izbjeći. Prije četrnaest godina, službeno i po protokolu, poznavao sam i najmanje uličice u Beogradu, po čitav smo dan kao taksi-služba gradom razvozili glavonje. Noći su bile pune svjetlosti, krali smo aute iz garaže i tutnjili gradom. Otac i djed mislili su da ću od silnih para koje mi šalju nakon povratka kupiti polovni automobil. Pare za bijeg posudio sam i vratio se kući kao vojni bjegunac.
Željeznička postaja. Djevojka s mojim prezimenom u zraku. Voze me Beogradom. Amnezija, uopće ne prepoznajem grad. Negdje između recepcije i šanka odlučim poviriti u restoran. Dodir, zagrljaj, poljubac. Moja dobra vila Radmila Šešić. Izabrala je dobar dio međunarodnoga festivalskog programa.
Još se nekoliko ljudi potrudilo oko selekcije i eto ti vraže! Postoji mjesto gdje se u nekoliko dana može vidjeti pedeset dokumentarnih, eksperimentalnih, igranih i animiranih filmova iz petnaest zemalja. Već godinama priželjkujem takvu manifestaciju. Istina, zamišljao sam je tristo kilometara zapadnije, ali.
Gledalište veliko. Prosječno popunjeno. Slika izvrsna. Zvuk bajan. Mrak. Neka me satru slike.
Pobjednik festivala Noina arka, iranski film redateljice Saudabeh Babagap. Solidan uradak, žiri ga je definitivno precijenio.
Film je, kako redateljica kaže, istraživanje posljedica rata putem sudbine olupina brodova stradalih u bombadiranjima. Autorica je desetak godina pokušavala snimiti poratno područje, a kada joj je to napokon uspjelo, izgubila se između poetske i socijalne linije filma. Dobra kamera u filmu ustrajava na autorskom, subjektivnom, a redateljica nam ispod slike uvlači kratke zvučne zapise razgovora s vlasnicima brodovlja. Najveći se nedostatak tog dokumentarca nedovršenost. Najbolji je dokumentarac bio My Body Margreth Olin. Skandinavka je ispričala priču o ženskom (svom) tijelu. Od rođenja je dave izgledom. Te krive noge, te izvrnuti prsti, podbradak, škemba… Sve je te egocentrične boleštine Margreth spakirala u film i lansirala u ... Nisam ljubitelj Ich-forme, odnosno nisam baš vidio previše dojmljivih filmova u Ichu, ali ovaj me fakat razvalio.
U konačnici je riječ o 35 mm filmu, no ima tu raznih zahvata i drugih filmskih formata.
Samo da spomenem, gotovo pola filmova je zabljesnulo na 35 milimetara.
Rusi su nekada 16 mm vrpcu tretirali kao amaterski format, nekada. Danas u tu zemljetinu ulaze stranci pa ‘krkaju’ Betu SP i DV ‘pod normalno’. Tako su u formatima, koje Rusi smatraju ilegalnima, snimljena dva filma, Putin's Mama i Noble Virgins.
U stilu Joška Martinovića, redateljica je pronašla ženu koja tvrdi da je majka nekakva šefa države. Martinović ne prelazi 6 minuta i ima stotine takvih priča. Ineke Smits iz Rotterdama poželjela je otići u Rusiju i napraviti priču od 52 minute. Sve se vrti oko pretpostavke: ‘Možda je, a ne, ne ipak nije, možda kad čovjek bolje razmisli, ipak... ne, nije.’ Pokoja suza na staričinu licu, nešto socijale, sve upakirano da bude zvučno.
Drugi pak ‘majstor’, Jerzy Sladkowoski, snima Noble Virgins, koji podupiru ZDF, SVT, TVP, YLE i TV2, ode Poljak u ruski internat za djevojčice. Tamo curke uče kako biti fina dama. Sve bi to i išlo da škola nije pod zapovjedništvom ruske vojske. Svako malo djevojčice imaju recitale za tipove u šinjelima. Usput, kroz prozor na katu puca pogled na poligon časničke škole. Nova, plemenita Rusija svoj uzlet vidi u oficirčićima, a djevojčice bi poudavali za njih. Tako se stvara superklasa!
Autor kemija nešto o tome kao su djevojčice pune života i pokušavaju otkriti svoj unutarnji svijet, činjenica je da bi mu namjere dobrano trebalo preispitati s obzirom da su ga generalčine pustile da snima i da film sigurno nije prikazivan bez njihova odobrenja, čitaj cenzure. Kako surađivati s vojskom, a ne činiti kompromise, to ti meni reci, Jerzy! Pošizim od uniforme, zato sam grub prema ovom filmu. Djevojke su fenomenalne, ali su im ugrožena ljudska prava.
Najbolji je eksperimentalni (alternativni) film In Whitest Solitude naše Rade Šešić. Film je 2003. dobio Oktavijana na DHF. Ta opaka vizualizacija zaboravljene pjesme R. M. Rilkea veliča sliku, glazbu i ples. Baš fino što taj film vidim svako malo, prije svega produkcijski je savršen, a svaki put otkrijem i novi detalj. Radin film bio je i jedan od rijetkih koji me nisu trovali riječima.
Animaciju ne pratim koliko bih trebao. Možda je to razlog što mi se izbor animacije najviše dopao. Bog Konstantina Bronzita zatječe Njega kako se nakon silna stvaranja odmara. Da sve ne bi bilo kako treba, postoji muha koja dosađuje Njemu na odmoru. On prvo smiren, a zatim vidno ‘raznjupan’ pokušava sa sva tri para ruku ‘safatat’ muhu. Na kraju Ga muha ful izbaci iz ravnoteže.
Koreanac Jun Ki Kim vizualizira apstraktni pojam. Naslov filma je Život. Istočnjački jednostavno: otac i sin penju se na beskonačno velik totem. Otac ostari, umre, sin nastavlja sam. Totem ipak nije beskonačan te sin uspijeva stići do vrha... Zaboravio sam spomenuti: sinu je otac u nasljeđe ostavio kameni blok koji je na jednom kraju užeta, drugi kraj svezan je oko prsa onomu koji blok vuče na vrh totema. Uz Jun Ki Kima bilo je još gostiju s Dalekog istoka, a Europu su predstavljali odlični našijenci: Svaki dan za sebe, svi zajedno nikada Gorana Trbuljaka i Priča prva Darka Bakliže. U popratnom programu festivala gostovali su Bogdan Žižić i Hrvoje Juvančić.

Riječ-dvije o domaćicama. Masa produženih TV-reportaža u bezrazložno pretrpanom programu. Realno prolazni filmovi mogu biti prikazani u upola manje projekcija. Ne mislim na Dane hrvatskog filma, nego na domaći program beogradskoga festivala. Izdvajam film Želimir Žilnik, prilozi za istoriju YU filma i politpornografiju. Ponajprije edukativan film, prepun važnih i manje važnih filmaša. Žilnik zanimljiv, pristupačan, vječno mlad. Uradak kao producent potpisuje RTS, a spominjem ga zato što mu je produkcija vrlo loša. Film o Žilniku zaslužuje bolji ‘pakung’, više vremena i sredstava. Redatelj Dragomir Zupanac pristao je u lošim televizijskim uvjetima realizirati portret, kojemu ponajprije nedostaje orginalniji pristup. O Žilniku će sigurno biti još filmova, a do tada preporučam ovaj.
Iz putovanja po Kini nastala je Simfonija nebeskoga grada, Zafranovićeva posveta Šangaju, Ruttmanu i Splitskoj filmskoj školi. Šangaj je veličanstven, Ruttman genijalan, a Lordan Zafranović nastoji se vratiti korijenima, iako nisam siguran da on to priznaje. Sjaj megagrada, animacija, pornografija i gomila arhivskog materijala elementi su kojima Zafranović gradi cikličku strukturu dokumentarnoga filma. Zanimljiva je autorova zamisao da se film gleda sa stankom, u dva dijela, kako bi se građa lakše ‘upila’. Bojim se da bi gledatelj tada mislio kako je u kino ponovno ušao gledati prvi dio filma, pošto su i prvi i drugi gotovo identični. Film ima problema s vremenskom strukturom, ali je riječ o filmu majstora i svakako ga treba vidjeti. Upravo je Split mjesto gdje bi Zafranović trebao prikazati svoj film, dakako ako prođe festivalsku selekciju. Zafranović je bio i najveća zvijezda vrlo žive press-konferencije.
U Srbiji vole i znaju govoriti o filmu, oduševio me Sava Trifković, stvarno vrhunski govornik i poznavatelj filma.
Beograd je s međunarodnim programom napravio važan korak, potreban ponajprije za orijentaciju autora i za edukaciju mladih filmofila. Pozdravljam tu ideju i realizaciju te se veselim novom susretu.
Što se Zagreba tiče, i mi sve to imamao, osim međunarodnih dragulja. Nismo valjda svi ni lijeni ni glupi, imamo dovoljan broj poznavatelja filma da možemo svake godine napraviti zanimljiv međunarodni program. Taj program treba prikazivati u terminu DHF, i uopće ne vidim potrebe da bude natjecateljski. Znam ljude koji mogu skupiti zanimljive filmove, ali očigledno ih iz uprave DHF nitko ne zove. Kao sin iz animiranoga filma hrvatska kinematografija iz godine u godinu nasljeđuje kamen. Svatko tko ga pokuša dignuti kaže: Stvarno je težak, daj ti pokušaj. Nikako da shvatimo ili možda ne želimo shvatiti: kamenje se skupa nosi. Otac i

Damir Čučić