12. Hrvatska revija jednominutnoga filma

SLATKE MINUTE

12. hrvatska revija jednominutnog filma, Požega, 28-29. svibnja 2004.

Od jednominutnoga filma, među hrvatskim amaterima, a i šire, popularniji je još samo 'matični' festival te minijaturne kategorije, Hrvatska revija jednominutnih filmova u Požegi, iliti 'mali festival za veliko uživanje'. Kada bi se oba slučaja mogla izmjeriti dionizijevskim mjerilima (litrama ispijena vina i metrima pojedena kulena), moglo bi se reći i obratno. Jer, jednominutni film toliko je preplavio produkciju neprofesijskoga filma da domaći amateri više teško misle izvan njegovih reduciranih gabarita, kao da se to obilato i doživotno plaća gurmanskom hranom, pićem i 'slatkim zaboravom' na obroncima Papuka. Kada pak misle, ne misle uvijek i najprimjerenije (ili pritom uglavnom zamišljaju izlet u Požegu). U malom formatu kriju se velike formalne zamke, a to je nakon dvanaest godina vidljive prisutnosti jedne minute na našemu tlu već trebalo postati jasno svima koji se u nju upuštaju. Ali, i nije baš tako.
Srećom, požeški festival ima i toliko dugu tradiciju, a sve veći broj prijavljenih radova (207 ove godine) i sve većeg broja zemalja (dvadeset sedam) jamči i strožu selekciju. Čak i prigodni 'kritičari' i članovi žirija izvan filmskoga kruga naučili su razlučiti 'ozbiljan' posao od ad hoc zafrkancije, te znaju procijeniti o čemu je riječ. Je li upravo viđeni film tek spretno sročena dosjetka ili suvisla priča? Krije li se iza ispeglanih kadrova dizajnirana (reklamna) poruka ili funkcionalno vizualno oblikovana minijatura s nekom svojom dramaturgijom i dramatikom? Koliko se uopće jedna minuta razlikuje od primijenjenih (namjenskih) izvedenica pokretne slike ekstrakratka metra (reklame, glazbenoga spota)? Razmišljanja publike češće idu drugim putem: gledatelji se žele prije svega zabaviti, makar i hotimičnim besmislicama.
Ta dva smjera sretno su se sastala u završnici ovogodišnje Požege. Malo koji od četrdeset i osam prethodno izabranih filmova mogao je iživcirati i 'uvrijediti', a u priličnom šarenilu nije se mogla zapaziti nikakva 'nastranost' selektora (pojedinačni autori već su posve druga priča). Statistika kaže da je bilo najviše igranih filmova (18), potom animiranih (15), eksperimentalnih (11) i tek četiri (deklarirana) dokumentarca, što je, čini se, očekivani omjer. Filmaši ipak najviše vole pripovijedati (najčešće viceve i anegdote), jedna minuta pokazuje se zgodnom formom za geg crtić, pa i konceptualni eksperiment; a dokumentirati nešto u najviše šezdeset sekundi već je malo teže, makar ima i takvih vještaka. U dokumentarnoj vrsti sve se na kraju svodi na angažirano podcrtane dnevnopolitičke crtice s televizije i novinskih stranica, usmjerene na ilustracije posljedica globalizacije, nasilja i ratova, ideoloških sukoba, razlika između siromašnih i bogatih itd. Sama činjenica da je na Reviji toliko bila zastupljena animacija svjedoči da se protekle godine nije radilo na brzinu, nego polako i studiozno. Žiri je to ovaj put znao i prepoznati. Nije se dao zavarati zavodljivim prvoloptaškim štosovima (bilo je na Reviji i takvih), pustivši među 'top ten' doista najuspjelije minute.
Krenemo li od prvonagrađenoga, lako ćemo ustvrditi kako navodni rodonačelnici te popularne kategorije, Šveđani, nisu spremni tek tako prepustiti svoj kinematografski izum drugima. Frustration On an Ordinary Day Malina Orvika, dramatizirajući živčanost koju može izazvati nekontrolirano kapanje vode eksperimentalno-igranim pristupom, plijeni svakim svojim kadrom. Napeto stanje osobe izložene toj vrsti banalna 'maltretiranja' oslikava nizom 'povišeno' predočenih detalja (čaše, vode, slavine, lica). Ekstremni rakursi stvaraju začudne likovne kompozicije pune nijansi žućkasto-narančastih tonova, a udružene sa sugestivnim zvukovima potkrepljuju fokusiranu napetost. Dakako, Šveđanima to nije i prvi, a vjerojatno ni posljednji požeški trijumf. Od njih se i do sada moglo mnogo naučiti, osobito kada je riječ o jezgrovitosti kazivanja i estetizaciji.
Drugonagrađeni film Ruke dolazi pak iz trenutačne hrvatske prijestolnice jedne minute. Godinama uvježbavajući (računalnu) animaciju, FKVK Zaprešić našao se doma u jednominutnim varijacijama. Uigrani voditelji kluba, Jadranko Lopatić i Miroslav Klarić, na novom zadatku piksilacijom 'skraćuju' put nastanka jedne skulpture, bilježeći razne etape oblikovanja portreta od sirove glinene mase. U njihovu radu, doduše, nedostaje atraktivnije poentirani svršetak. No, kako bi se poentom mogla proglasiti sama dovršena skulptura, možemo zaključiti da su članovi žirija visoko ocijenili neporecivu medijsku vještinu (i glazbeni izbor) autorskoga para, koji svojim dojmljivim djelcem upravo sugestivno slavi vještinu ruku i stvaranje!
Treća nagrada animirano-igranom filmu Dva lica varaju autora u privatnoj produkciji autora Jurice Starešinčića na prvi pogled iznenađuje, ali samo na prvi pogled. Priča o nacrtanim likovima koji su ljubakanjem prevarili svojega 'živoga' tvorca možda je klimava u svojoj ključnoj zvučnoj komponenti – off-ispovijedi razočarana pripovjedača, ali je vizualno slojevita zbog miješanja dvaju 'svjetova' i dviju filmskih vrsta. Žiri je, dakle, nagradio kompleksnu zamisao i kreativni potencijal, a ne toliko rezultat, što u kontekstu svega prikazanoga nije nimalo neutemeljena odluka.
U užem izboru našao se i apsolutni miljenik publike, austrijski filmić Sonntagsfahrer (Nedjeljni vozači) Bernharda Husbergera i Richarda Hechenblaiknera, koji kao da je skinut sa sarajevske 'top-liste nadrealista'. Film se zasniva na grotesknoj anegdoti o vragolastoj suvozačici (muškarac prerušen u ženu), koja uživljeno glumeći vozača uspijeva skrenuti s ceste drugo vozilo. U prvom gledanju film je apsurdno smiješan; u drugom, postaju vidljive sve njegove izlagačke nezgrapnosti i slabosti.
Mnogo čišći i ne toliko groteskan primjer apsurda njemačka je igrana minuta Abfahrt 10:10 (Polazak 10:10), film o starici koja pokušava sići s vlaka na stanici, ali biva prisiljena nastaviti putovanje: njezina je pomagačica, shvativši pogrešno njezinu namjeru da siđe, vrati u vlak. Film u početku djeluje kao slučajno ulovljena zgoda, no kada dobijemo signale da je ta zgoda zapravo 'odigrana', zažalimo što nije i dojmljivije razrađena (raskadrirana i ritmizirana). Slično je i s minijaturnom burleskom u čaplinovskom stilu Kad policija trenira Martina Birača, koji se 'fakinski' bezazleno (zločestim podmetanjem noge slučajnog prolaznika) našalio s policijom, progonjenim 'kriminalcima' i ishodom ufilmljene potjere, da bi film postao i ostao velika 'fakinarija'.
To se nikako ne može reći za vjerojatno najtjeskobniji film Revije Nikad više, bosanskohercegovačkih autora Zorana Krezića i Senadina Begtaševića. Zbog njegove sirove (patinirane) fakture, ratom opustošena ambijenta i portretirana lika 'sa sjećanjima', film bi trebalo zvati dokumentarcem, iako nismo sigurni da li je doista i riječ o dokumentarcu. Ma kako bilo, šezdesetak dosljedno depresivnih sekundi dojmljiv su podsjetnik na patnje i ožiljke iz susjedstva.
Iz užeg izbora preostaju još tri animacije. Politikom i smiješnom figurom Georgea Busha mlađeg na londonskom izletu nadahnuli su se Talijani Armando i Claudio Alberti u Posljednjoj minuti (Last Minute), no privlačnijima su se pokazale minimalističke varijacije sukcesivnih pokušaja skoka u bazen u Flofu Saše Zeca te kružna potjera različitih 'uniformi' u francuskom crtiću Pakleni progon (La Pursuite Infernale) autora Guya Flaujaca. U posljednjem spomenutom crtiću 'vic' je u tome što lančanu ljudsku potjeru izaziva običan mišić. Najcrtaniji životinjski lik dobro je iskorišten za podcrtavanje apsurda situacije i vrtnje u krug koja suvislo strukturira cijeli film. Uz malo brži ritam (smjenu likova), vjerojatno bi bio još djelotvorniji i uspješniji.
Uspoređujući uži izbor žirija i svoje kratke bilješke pisane u mraku požeškoga kazališta, nalazim još nekoliko zanimljivih, premda ne i osobitih akvizicija 12. revije jednominutnih filmova. Neki su očigledno označeni zbog općeg dojma ili dosljedne atmosfere, poput akromatske meditacije o rukama i osjetilima Organ of Sense Vedrana Šuvara ili južnokorejske Cigarete (u potpisu stoji: Tae Soo Yeo) sa skupinom pušačica u mraku. Pored jednog naslova (Homoplastic Le, Velimira Kovačića) piše, primjerice, 'dobra fotografija', pored drugoga (Thru the Wall) 'zgodno napravljen s bedastim horor-svršetkom'; treći (norveški The Film) izazvao je pitanje 'čemu sve može poslužiti found footage?', a četvrti (Tekma) primjedbu 'zgodan crnjak!' i tako dalje... Očigledno, u svim tim minijaturama ima nečega dobra, vrijedna pamćenja i zapamtljiva, kao i nečeg slaba, nezanimljiva ili obična, zbog čega cijeli film ne pamtimo najbolje. No, ona prva desetka ili veći njezin dio zadržat će se mnogo dulje. Čini se da je to, uz one druge 'slasne' stvari, zbog kojih i strani gosti zaborave da im se ništa izgovoreno s pozornice nije prevelo, pristojan memento gostoljubive dvanaeste požeške revije.

Diana Nenadić