Amarcord

BUNARENJE PO SJEĆANJIMA III:

VLADIMIR, VLADO I VLADEK

Vlado i Vladek skraćene su izvedenice u našem narodu popularna imena Vladimir. Kada razmisliš što to ime govori, prva asocijacija odvuče te na glagol – vladati, pa je dakle riječ o nekome koji voli u miru vladati, a što i bi istina u ono naše vrijeme šezdesetih, kada je Hrvatskom tiho drmao Vladimir Bakarić… Usput rečeno, bio je veoma stručan u znanju – fotografije, a negdje mi je u ćošku mozga ostala anegdota da su ga prigodom jednog od prvih kinoamaterskih festivala u nas pozvali na projekciju, više reda radi nego iz uvjerenja da ga to zanima, pa su računajući da neće doći to uzeli zdravo za gotovo. Kako je festivalska dvorana bila napunjena toliko da nije bilo mjesta ni za stajanje, organizatori su se našli u sto čuda, a neki i napunili gaće, kada su na ulazu ugledali debeljuškasti lik Vladimira Bakarića kako se gura ka ulaznim vratima dvorane… Naravno sve je dobro završilo, drug Vladek Bakarić nije imao ništa protiv idejnih postavki ondašnjih autora Oktija Miletića, Maksimilijana Paspe i drugih, međutim ovu kolumnicu nisam htio posvetiti ovome Vladeku (koji je inače s mojim ocem u Ogulinu išao u isti razred, i jednom prigodom, kada smo se susreli, ja kao snimatelj Televizije Zagreb, a on kao glavna uloga informativnih emisija, saznavši za moje prezime – pričao mi je o mojem ocu iz gimnazijskih dana kao o fakinu koji je zimi, da ne bi imali sat matematike strogoga profesora Surovceva, malo promijenio tehničke osobine razredne peći tako da je ona nepodnošljivo dimila naopačke u – razred, a nastava zbog toga – odgođena, dok školski podvornik – i onda su podvornici znali više o praktičnim stvarima nego učeni profesori – nije peć ponovno obzidao i sredio za uporabu…
Toliko o Vladeku iz sfere vladanja, a sada evo prisjećanja na dva Vladeka iz Kinokluba. Jednog, mlađeg, zvali smo Vlado, Vlado jer mu s obzirom na prezime nismo mogli govoriti Vladek jer to ne bi ‘išlo’ uz Petek. Vladek Petek nije tonski nikako zvučalo pa je on u svakodnevnoj komunikaciji ostao Vlado ili Vlap. Volio je kratice toga tipa, a Vlap je, zna se, Vlado Petek. Smisao za zvučnost svojih projekata pokazivao je cijelog života izmišljajući odlične i pamtljive nazive: FAVIT, ZAGFIDA i tome slično…
Tih kasnih pedesetih najviše je radio sa dr. Pansinijem te stjecao iskustva uz tog barda amaterske kinematografije, koji je sveobuhvatnim znanjem fascinirao i sve nas koji smo tek zagrebli u život školovanjem u Zagrebu… U to ubrzano doba mnoga su znanja (i poluznanja) stjecana putem tečajeva pa su ih svi novopridošli članovi kluba morali odslušati, da bi tek nakon položena ispita stekli pravo da se, projektom za prvi film, prijave komisiji za odobravanje troška za dragocjenu filmsku traku, njezinu laboratorijsku obradu i uporabu filmske ‘tehnike’… Teret ‘glavnog’ predavača podnio je sam doktor otorinolaringolog Mihovil Pansini, koji je u tu svrhu napisao i mali udžbenik, a kojega su ‘više vlasti’ tadašnje Narodne tehnike i tiskale u obliku – prave knjige. Taj je knjižuljak, meni provincijalcu, značio bibliju, enciklopediju, ishodišnu točku i često sam žalio što nešto slično nisam imao uza se u gimnazijskim danima u Ogulinu. Vrijednost tog udžbenika pokazala se i u doba početka mojega rada na Zagrebačkoj televiziji, kada sam je posuđivao odasvud pridošlim ‘kadrovima’ da vide čime se to imaju – baviti…
I Vlado Petek išao je na tečajeve, ali s prednošću iskustava koje mu je nudio grad u kojem se rodio. Stanovao je tada u kući na Knežiji, kod crkve, ali su mu roditelji morali odseliti u Črnomerec jer se stara Knežija rušila kako bi dala mjesta za višekatnu izgradnju. Jednoć me dopeljao doma na Knežiju da mi pokaže ‘svoj raj’ koji je, mislim, bio smješten u potkrovlju, a sastojao se od ‘osmičke’ – filmske kamere i fotolaboratorija čijeg se aparata za povećavanje fotografija živo sjećam jer je dominirao prostorom. U kući na Črnomercu, na adresi Dražice 1, zbog koje smo se, dolazeći mu, mi tada mladi ‘junci’ znali smješuljiti, imao je također svoje potkrovlje, ali sada već bogatije za filmsku tehnologiju koja se u to doba već mogla nabaviti u dućanima (čuveni i vrlo skupi trgovački lanac Foto u Praškoj, Ilici, Masarykovoj i Prolazu kina Balkan), ali i privatno od starijih kojima je žena za filmski hobby svoga muža izgubila zanimanje, a strojčeki su zauzimali mjesto u ormaru… Nakon položena tečaja pri ‘strogome’ doktoru (ja sam ‘prošao’ u drugoj rundi jer nisam znao zašto je ručica za namatanje ‘federa’ na boleksici načinjena od dva dijela – jedan uvučen u drugi – kako bi se kamera mogla ‘navijati’, a da ne smeta ‘tureli’ s objektivima, koja se može okretati tako da željeni objektiv ‘sjedne’ točno pred pozorčić s filmskom vrpcom) ‘dobio’ sam filmsku traku za svoj prvi film, a u klubu se već počela kuhati ideja koja je iznjedrila GEFF. Vlado Petek sav se zagnjurio u izradu filmova koji bi odgovarali koncepciji te, poslije se vidjelo, zahvalne i ‘oslobađajuće’ ideje…
Tih se mjeseci o koncepciji ‘slobodnoga’ filma, pa i ‘antifilma’, mnogo razgovaralo. Nisu tu bili samo članovi kluba; doktor je znao dovesti mnoge slobodnomisleće ljude iz područja književnosti, njemu osobito draga slikarstva, filozofije, novinare koji su se bavili filmom kao ‘životnom’ preokupacijom… Klub je tih mjeseci živio kao košnica. Kobija, pokojni doktor Tomislav Kobija, radio je svoj film Autoriteti i kičme, koji me ponio. Dolaze i novi autori. Snimaju se filmovi i svaki četvrtak – prikazuju… Grad, sluteći da se u podrumu na TŽF 14 zbiva nešto drukčije, hrli na projekcije, a Petek, taj mladić, proizvodi, radi, snima, montira, kontaktira, počeo je i pisati, surađivati s listovima, časopisima; kao hobotnica širi sfere interesa, a rezultate svega toga svaki četvrtak prikazuje u klubu. Rađao se Petek, fenomen kluba. Ta navala ‘antifilmskih’ ideja nije baš svima odgovarala, ali je potresla uvriježeni način razmišljanja filmskom slikom i proširila kulturu razmišljanja o filmu. Film je prestao biti jasno ispričana priča, dokumentarac ili crtani film. Film je tada postao ono što danas nazivamo multimedijom, spotom, a što je Vlado Petek jasno slutio i tomu posvetio svoju buduću djelatnost… Kako sam i ja tada stanovao u Kustošiji, nerijetko smo se nakon ‘večernjica’ u klubu posljednjim tramvajem vukli kroz Ilicu, on do svojih Dražica, a ja do rampe na Zagrebačkoj, nastavljajući započete razgovore. Slušao sam ga; pričao je o svojim ‘štepanjima’ po filmskoj traci, o djelovanju fotokemikalija na izražajni efekt o filmu, o odbačenom materijalu, restlovima koji u mozaiku slijepljenu ‘meoptinom klebe presom’, uz odgovarajuću tonsku pratnju, moraju dati određeni efekt. Pričali smo i o Televiziji, za čije službenike sakupljene partijskim metodama nismo imali mnogo razumijevanja, osim za časne iznimke koji su znali iz našeg entuzijazma izvući ‘društveno koristan kapital’. Obojica smo se uhljebili u toj ustanovi od ‘višeg interesa’ nastojeći nešto od svoga poleta iz kinokluba uvaliti ‘za opću stvar’. Rad na Televiziji smanjio je svakotjedne posjete kinoklubu na one… daj da vidim kaj tamo delaju… i to onda kada bi se dogodilo da nije bilo ‘snimanja’. Kratko vrijeme držao sam kao ‘iskusni’ kadar tečejeve, a onda, kada sam osjetio miris politike i u toj podrumskoj kapelici filmskoga duha – ‘izblendao’ sam se dolazeći tek tu i tamo na koju projekciju uspomena. Vlado je to učinio davno prije mene, a umjesto kluba sagradio je svoj ‘oltarić vizualnih umjetnosti’ na novoj lokaciji na Medveščaku kamo bih ja hodočastio svaki put kada mi nešto iz područja ‘elektronskíh’ medija nije bilo bistro…
S pojavom pohrane televizijskog signala na kasetama jednom mi je zgodom rekao… "E, stari moj, ma koliko volio svoju boleksicu i filmsku traku, miris razvijača i fiksira, doći će dan kada će sve to u tehnološku ropotarnicu. Video dolazi…" U sebi sam slutio promjene, ali velika lova koju sam uložio u 16 mm filmsku tehniku nije mi tada dopuštala da drukčije mislim. Često smo telefonski o tome razglabali. Ipak – imao je pravo. To sam mu jednoć priznao, ali tek onda kada je došla ova digitalna tehnologija kojom za četrdeset kuna snimaš cijeli sat slike i tona, sve to provučeš kroz računalo i dobiješ film o kakvu smo nekada mogli samo sanjati…
Dan prije njegove smrti u automobilu, koji usput rečeno nikada nije volio, sreli smo se u Praškoj. Po običaju:… kaj delaš, delam film za bivšu moju Inu, preko koga to delaš, preko ‘Kino’ Vere u Dalmatinskoj, znaš odlični su mi uvjeti delaju sve kaj ja ne volim delati, a ja samo nosim čokoladne bonbončeke i izigravam penzića iz prošlog stoljeća, ma i ja bih trebao nešto takvo idem baš sutra delati nekakav filmek o turopoljskim drvenim crkvicama, nego kak si zadovoljan sa svojom novom kanonicom, ma, izvrsna je, istina postupam s njom kak s jajcima da se kaj ne desi, ali pikčer je savršen nigdje farbštiha sve je kak na njemačkom satelitu, daj bum te nazval pa da dođeš vidjeti kak sam si skockal svoj digitalni raj, baš me interesira bumo se pospikali sada žurim ajd bok stari, ajd bok Vlado…
I ode zauvijek.
Kada sam došao treći dan s ‘Kino’ Verom izraziti majci i kćerima sućut penjući se uza stube na Dražicama broj 1, u kutu na odmorištu stajao je potrgani kinostativ, a u nekakvu brocaku razlomljeni dijelovi video kamere. Smrzo mi se čip u tijelu i pukla pikštela. Još ne mogu prekrižiti telefonski broj uz ime VLAP u svojem telefonskom imeniku…
Mislio sam ovom zgodom pisati o još jednom Vladimiru iz Kinokluba, ali je očito da sam prekardašio, pa bu Vladek Hoholač mogao pročitati kak se ja to njega sjećam – idući put…

Ivica Hripko