portreti

DAMIR JELIĆ - MLIJEKOM DO FILMA

Damir Jelić otišao je iz Karlovačke gimnazije kao aktivni sportaš (neko je vrijeme čak i profesionalno igrao rukomet), dobar učenik i pokretač ili barem sudionik mnogih događanja na školi. Vratio se kao profesor hrvatskoga jezika i sigurno je u tom povratku bilo uzbuđenja i ugode, jer nije mala stvar u istoj školi biti učenik pa profesor, i kada je prvoga jutra sjeo u zbornicu i stao razgovarati sa svojim bivšim profesorima kao sa sebi ravnopravnim kolegama bilo je sigurno onih žmaraca u trbuhu, one pozitivne treme i spoznaje da je to – to, da valja zaboraviti svojevremene, one uobičajene i dobroćudne, mladićke ispade i nestašluke i ozbiljno se okrenuti nastavničkom poslu i svakodnevnim problemima.
A problemi su se u tih nekoliko godina odsutnosti u doba studiranja (premda je Damir i tada često bio u Gimnaziji i oko nje, osjećajući je uvijek kao neraskidiv dio sebe, kao svoju prošlost i budućnost, kao svoj drugi dom) znatno promijenili. Uz one uobičajene, koji su i u vrijeme njegovih učeničkih dana pratili djevojke i mladiće, njihove roditelje i nastavnike, sve se više u gimnazijske hodnike uvlačila droga.
Nešto je trebalo poduzeti pa se sportašu Damiru učinilo da je najlogičnije rješenje više angažirati učenike u raznim sportskim aktivnostima i učinio je i tu određene pomake. Tijekom školovanja i prvih godina nastavničkoga zvanja, osim gledateljskih, nije imao gotovo nikakve veze s filmom, posebno ne s neprofesijskim. No, imao je u 1c razredu Gimnazije učenika koji se zvao Vjekoslav Živković. U jednom od brojnih razgovora koje su njih dvojica vodili tako je nastala ideja o pokretanju videodružine u školi. Vjekoslav se naprosto htio baviti filmom, a Damir je, baš onako, profesorski, imao i neke više ciljeve. Htio se iznad svega i tim oblikom radne aktivnosti u školskoj okolini neizravno boriti protiv poroka, ponajprije protiv droge, dodatno educirati svoje učenike o komunikacijskim normama u kontekstu ekipnoga rada na filmskim i drugim projektima pa tek onda pronalaziti i spajati umjetnički i tehnički motivirane učenike pri stvaranju, gledanju i učenju filma. Od tako teorijski i pomalo utopijski zamišljene ideje sada je trebalo ići na praktičnu realizaciju.
Tako je tim lipanjskim razgovorom 1999. udaren temelj Videodružini Gimnazije Karlovac, s osnovnim motivom organiziranja izborne nastave tijekom koje bi članovi Videodružine, učenici karlovačke gimnazije, raspravljali, komentirali i učili o filmu te radili vlastita ostvarenja. Profesor Jelić pedagoški je cijelu ideju razradio kao seriju brainstorminga, pozitivne i negativne oluje mozgova, simulacija situacija i anketnih pristupa nakon kojih slijedi rad na projektima. U međuvremenu je, u tih gotovo pet godina, oko takve ideje okupljeno mnoštvo djevojaka i mladića, a sada je u Videodružini sedamdesetak gimnazijalaca koji djeluju unutar jedanaest ekipa i s petnaestak vodećih autora u svim filmskim rodovima. Oduvijek različiti, članovi Videodružine nedavno su pokrenuli ekipu koju većina drugih kino i videoklubova nema: s profesorom Gordanom Beglerbegovićem osnovali su ekipu od pet članova koja se bavi filmskom glazbom, odnosno proučavanjem značenja filmske glazbe, njezinom poviješću i dosadašnjim rezultatima, ali i stvaranjem nove, originalne filmske glazbe koja će pratiti i obogatiti neprofesijske filmove nastale u Karlovcu.
Koncepcijski je Videodružina organizirana tako da je voditelj jednak drugim članovima, a uz ista prava ima i dužnost više – organizator je rada i odgovoran za osiguranje financijske i druge potpore. Na početku, kada je sve bila tek ideja, valjalo je osigurati temeljne uvjete, prostor (tu je Gimnazija Karlovac odmah prepoznala važnost projekta i odvojila dio svoga prostora za aktivnosti buduće Videodružine) i opremu (to je išlo teže, pa su se članovi družine odmah postavili marketinški i stali tražiti sponzore i donatore, što i danas čine).
Među prvima su oslonac našli u Karlovačkoj industriji mlijeka. Mljekari su im darovali kamion pun mlijeka koji su, opet uz pomoć lokalnih medija koji su najavili akciju, uspješno prodali u istome danu. Tako je prikupljen novac za nabavku prve kamere i druge opreme, a KIM-u su se odužili snimanjem propagandnoga spota. Mlijeko se pokazalo ne samo zdravim napitkom nego i izvrsnim modusom za financiranje tehničkog opremanja Videodružine.
Iako je stvaranje i rad Videodružine Gimnazije Karlovac, barem u očima Damira Jelića, bilo ponajprije posvećeno navedenim ciljevima, dok su nagrade i priznanja na smotrama i festivalima i taj oblik prepoznatljivosti bili u drugom ili trećem planu, ni takav uspjeh nije izostao. Na Festivalu djece i mladeži održanu 2001. Videodružina Gimnazije Karlovac osvaja prvu (Selo moje malo), drugu (Bulimija) i treću nagradu (Čemu žurba? i Recite to kravama), a filmom Čemu žurba? i drugu nagradu publike. Slijedi treća nagrada za film Anomija na Reviji hrvatskog filmskog i videostvaralaštva 2001. i druga nagrada za isti film na Međunarodnom festivalu Prozor prema istoku u Berlinu 2002, pa prva nagrada na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Varšavi 2002. i treća nagrada iste godine na Međunarodnom festivalu kratkog filma u Ebenseeu, Austrija. Anomija osvaja i prvu nagradu u kategoriji autora do 25 godina te drugu nagradu u općoj kategoriji na Međunarodnom filmskom festivalu u Luxembourgu, a uz filmove dvojice oskarovaca prikazana je na 15. Animafestu, kao jedini film iz Hrvatske. Taj je film prikazan i na 11. danima hrvatskog filma (gdje je dobio prosječnu ocjenu 3,5) kao prvi film nepunoljetnih autora prikazan u konkurenciji s hrvatskim profesionalnim filmskim autorima.
Danas je Videodružina Gimnazije Karlovac među najjačim sličnim udrugama u Hrvatskoj, veoma je aktivna, a unatrag dvije godine dodatno osnažena opet neobičnom i posebnom situacijom. Prva generacija Videodružine Gimnazije Karlovac osnovala je 1. ožujka 2002. Kinoklub Karlovac, pa od tada djeluju kao dvije udruge u simbiozi, dijeleći prostor i opremu i zajedno ostvarajući novi niz filmskih uspješnica. Maturanti karlovačke gimnazije, među kojima su bili Dražen Horvatić, Hrvoje Tutek, Zrinka Vrane, Vjekoslav Vrbetić i nezaobilazni Vjekoslav Živković, željeli su ostati članovima Videodružine iako se približavao njihov odlazak iz gimnazijskih klupa. Tu su sad nastale određene administrativne ili birokratske komplikacije. Videodružina je zamišljena i organizirana kao udruga učenika gimnazije, a spomenuta i druge grupe to više nisu. S njihovim odlaskom, uglavnom na studij u Zagreb, pretpostavljalo se ili uključenje i nastavak aktivnosti u zagrebačkim kino- i videoklubovima (s Kinoklubom Zagreb u proteklih je pet godina ostvarena vrlo kvalitetna suradnja) ili, kao lošija varijanta, odlazak iz filmskog i video neprofesijskoga stvaralaštva. No, oni su vidjeli i tu, treću mogućnost, a profesor Jelić u svemu ih je podupro. Zaista, zašto ne bi ostali aktivni u sredini u kojoj su se i počeli baviti neprofesijskim filmom i videom?
S temeljnom idejom vlastita angažmana na širenju filmske kulture među učenike srednjih, ali i osnovnih karlovačkih škola, kao nastavka aktivna prinosa studenata koji su četiri godine prolazili svojevrsnu školu i ostvarili prve uspjehe Videodružine, Kinoklub Karlovac započeo je jednako uspješno. U klubu je danas desetak učenika osnovnih škola i podjednak broj studenata, bivših članova Videodružine. Osnovna je želja omasovljenje članstva, veći broj učenika osnovnih škola kojima bi studenti bili mentori, prenoseći im svoja stečena iskustva i radeći s njima, uz istodobni angažman starijih autora na novim, vlastitim projektima. Iako je stvarni raspon godina između najmlađih i najstarijih članova Kinokluba Karlovac tek desetak godina (i manje), ipak je riječ o međugeneracijskom projektu, koji okuplja starije pučkoškolce i studente, a putem vrlo uske suradnje s Videodružinom i srednjoškolce.
Tako se željelo osigurati skladan prijelaz učenika osnovnih škola koji se bave neprofesijskim filmskim i videostvaralaštvom u srednjoškolske aktivnosti, a zatim i nastavak djelovanja, nakon što maturiraju i odu u studente ili se nastave baviti drugim sadržajima.
Među konkretnim su planovima ovoga svojevrsnog karlovačkog neprofesijskog filmskog centra i otvaranje mikrokina te ljetnoga kina, koji bi privukli novo članstvo, a pripomogli micanju djece s ceste, otvaranjem novih sadržaja i pružanjem prostornih, tehničkih i organizacijskih uvjeta za bavljenje filmom i videom.
Damir Jelić posebno naglašava misiju Videodružine, koju su definirali njezini osnivači. "Baveći se filmom i videom u svojoj Gimnaziji, osjećamo se kao kod kuće", rekli su, "konkurencija među nama ne postoji i naglasak je na ekipnom radu koji moramo strpljivo provoditi, jer razvoj filma prati mirno djelovanje."
Uz ta tri osnovna postulata koja su definirali kao svoju misiju, prva generacija Videodružine odredila je i bitne vrijednosti koje žele postići. Ponajprije poštenje i odanost, zatim posvećenost prijatelju koji radi, pa uvažavanje idejnih i osobnih različitosti i, naposljetku stvaranje skupine koja uči i istodobno se zabavlja. Od sama su početka odabrali ponašanje koje će im omogućiti ostvarenja zamišljenoga: neposrednost komuniciranja s potpunim prijenosom informacija, odbacujući njihovo blokiranje; radnu motivaciju koja se lako mjeri količinom vremena provedena u skupini i prinosom svakoga člana; slobodu ideja i težnju stručnom ostvarenju filma; pravovremenost i odgovornost prema skupini i tehnici; uspješnost uz racionalno trošenje nikada dostatnoga novca i opreme; odbacivanje posredna komuniciranja, prikrivanja i zanemarivanja pogrešaka i nedostataka, statičnost i nesklonost promjenama i diktate bilo kojeg pojedinca; zadržavanje otvorenosti grupe unutar nje i prema drugima te njezine prepoznatljivosti.
Pet godina trajanja Videodružine Gimnazije Karlovac dokazalo je kako je moguće u relativno kratku vremenu stvoriti uspješnu školsku grupu koja stvara velik broj filmova, pa među njima i na državnoj i međunarodnoj razini brojne nagrađene radove, a sve to isključivo zbog postignute izvrsne komunikacije i razumijevanja članova. Ili, kako bi oni sami rekli, riječima jednog voditelja: "Cijela grupa diše jednim plućima, a ja sam tek jedna karika u lancu". Videodružina Gimnazije Karlovac želi se, na neki način, smatrati svjetionikom koji mladim ljudima pokazuje da pojedinac najbolje djeluje i ostvaruje najbolje rezultate u zajednici, pogotovu ako je takva da razumije i potiče takve aktivnosti.
Koliko je Damir Jelić duboko u cijeloj priči, najbolje osjeća konobarica u Francuskoj (o la la!) pekarnici na zagrebačkom Autobusnom kolodvoru, gdje u polumračnoj atmosferi ispunjenoj dimom, jedne zimske večeri, poput kakvih zavjerenika, pričamo o svemu. Ponesen raspravom, Damir širokim zamahom ruke (a ruke su mu duge do beskraja, što je vrlo važno za dobra rukometaša, znam to čak i ja koji se od svih sportova bavim jedino šahom, pa i to rijetko) ruši svoju čašu voćnoga soka, a konobarica jamrajući (začudo, ne na francuskom!?) briše stol i pod. Kad je riječ o njegovim učenicima, o svemu što ih može odvući od droge i drugih poroka, o njegovoj družini i klubu, Damir Jelić ponekad se teško može kontrolirati. Poslije mu bude žao, no…
Osnivanjem Kinokluba nastavljen je niz uspjeha i nagrada. Snimljen je Zločin bez kazne, kao prvi neprofesijski film snimljen u Hrvatskoj u sklopu nastavnoga programa (za predmet filmska umjetnost u Republici Hrvatskoj), pa Prometna policija, koja osvaja prvu nagradu te drugu nagradu publike na Festivalu djece i mladeži 2002. (Videodružininih je četrdeset posto svih prikazanih filmova u kategoriji mladeži te osvajaju pet prvih i šest drugih nagrada, odnosno deset od 24 nagrade u kategoriji mladeži), Komarac, Preobražaj, Obitelj, Divlji zahod i niz drugih. Vjekoslav Živković primio je 2003. Zlatnu plaketu grada Karlovca za posebne doprinose u kulturi, a iste je godine Divlji zahod u HRT-ovoj emisiji Kokice proglašen najboljim filmom djece i mladeži, dok je Videodružina Gimnazije Karlovac proglašena najboljom videoskupinom te godine u Hrvatskoj.
Kinoklub Karlovac, sačinjen i pokrenut od bivših (i najboljih) članova Videodružine Gimnazije Karlovac, na najboljim iskustvima i rezultatima Družine, kaže Damir Jelić, nastao je kao prirodni pomak i pokušaj osiguranja kontinuiteta, uzevši za svoj klupski slogan (ali i viziju i razlog postojanja) krilaticu: Učimo od mladih učeći ih! i u potpunosti je posvećen baš toj zadaći. Zbog toga je profesoru Jeliću posve nerazumljiva odbojnost ili barem neshvaćanje plemenite ideje, na što sve učestalije nailaze i u Gimnaziji Karlovac i u Gradskom poglavarstvu. Oni administrativni i birokratski pragovi o kojima smo već govorili sve se češće ubacuju u kotače Videodružine i Kinokluba, najavljuje se iseljenje Kluba iz gimnazijskih prostora ("…što je posve nebulozno", kaže Jelić, "jer je oprema zajednička, niz projekata je u fazi planiranja, organizacije ili provedbe i takva bi odluka blokirala ili upropastila cijeli program…"), sve je teže osigurati potrebna sredstva za realizaciju, iako još ima sponzora i jedino zahvaljujući tomu priča ide dalje.
Pedesetak snimljenih filmova, obilje osvojenih nagrada i priznanja, desetine djevojaka i mladića koji su u pet godina prošli kroz Družinu i Klub, a iznad svega nemjerljiva korist od sadržaja koji istovremeno uči i oplemenjuje mlade, odvlačeći ih od brojnih opasnosti kojima su inače izloženi, po mišljenju profesora Damira Jelića najbolji su argumenti za nastavak priče, njezino širenje i još izraženiju obuhvaćenost tim aktivnostima mladih u Karlovcu. Iako bi najbolje rješenje bilo zadržavanje Videodružine Gimnazije Karlovac i Kinokluba Karlovac pod istim krovom, u istoj organizaciji i provođenju zajedničkih aktivnosti, mogući su i neki drugi putovi. Nekako mi se čini da će sportsko srce i duh profesora Jelića opet pobijediti. Ovako ili onako.

Duško Popović