Mali filmski razgovori

Branko Bubenik - raketa gonjena filmom

Katedrala duha svojim se metalnosivim plohama savršeno stapa s upornom maglom koja već danima, potkraj studenoga i početkom prosinca, prekriva Zagreb, iako meteorolozi još upornije najavljuju sunčana razdoblja sredinom dana. Ma, samo što nisu! Tek se zvonik, tj. onaj toranj s brojnim antenama, uspijeva probiti iznad sivila Prisavlja na kojem me čeka dr.sc. Branko Bubenik, šef televizijskog Indoka, zaslužni član Kinokluba Zagreb (jedan od devetnaest u 75 godina postojanja kluba) i njegov predsjednik od 1977. do 1981, član Predsjedništva KKZ sredinom kriznih osamdesetih, dugogodišnji logističar, menadžer, financijaš, snimatelj u projektima niza kolega, predstavnik Kinokluba Zagreb i Kino saveza Hrvatske na različitim festivalima i smotrama i u međunarodnim asocijacijama.
Do sive televizijske zgrade i njezina glavna ulaza stiže se uskim, blatom obrubljenim prilazom za automobile i još užom pješačkom stazom, zaraslom u travu i šiblje (uostalom, tko se normalan tamo upućuje pješice, pitam se dok preskačem tragove prošlosti i slične zamkice na putu ka najjačem od svih medija?), a onda valja savladati još neke prepreke: u bijeloj kućici na jednom od šest ulaza prvo legitimiranje i uputa da idem do mramorne porte, tamo još jedna provjera mojeg lika i djela (strpljivo vadim osobnu), pa hodnikom desno, do sobe 605, gdje mi je konačno odredište.
Branko Bubenik čeka me u hodniku, ležerno odjeven u flanelsku košulju i crvenu vestu. Zatekao sam ga dok pretražuje stranice svojeg e-maila, s fotografijama iz Rige, odakle se vratio prije dva dana. Oduševljen je putovanjem, susretima s brojnim poznanicima, obnovljenim kontaktima s kolegama koji se bave arhiviranjem televizijskih uradaka (u Latviji im je plaća oko 100 eura, no svejedno srčano rade) i s kinoljubiteljima, tj. neprofesijskim filmskim i videoautorima, kako im tepamo tu kod nas. Pomalo gorko kaže da ga u svijetu daleko više cijene nego kod kuće, a ja se prisjećam nauka mojega profesora latinskog jezika iz vukovarske gimnazije pa uzvraćam onom: Nemo profeta in patria sua! Možda nije utješno, ali barem učeno zvuči.
Ima jedan san o rođenju, koji Branko često sanja: provlači se sve užim hodnicima nekog tornja, penje se stubištem i dolazi do posve uska prolaza kojim mora proći (jer ga, naravno, netko ili nešto progoni u tom snu), a silno se pri tomu namuči svaki put. Bio je krupno dijete koje se dugo i mučno rađalo u projekcijskoj kabini bivšeg kina u Ivanić-Gradu, koji su njegovi roditelji pretvorili u stan. Bila je tu i neka babica, ali ipak je mama Bubenik morala praktično sama obaviti taj složeni i višesatni posao. Konačno se mali Branko pojavio na ovomu svijetu, posve plav i polumrtav, pa se poslije pričalo kako je sve moglo i drukčije završiti, da je čista sreća što je rođen živ i da se, eto, gotovo pa rodio dva puta. No, kako se nesreće i problemi u ljudskomu rodu ipak relativno brzo zaboravljaju jer ih prekrivaju sretniji trenuci, i obitelj Bubenik nastavila je nakon te traume normalno živjeti, samo je, misli Branko i danas, to mukotrpno rađanje ostalo negdje u njegovoj podsvijesti pa ga i danas muči i tjera da se kroza san ponovno rađa.
Uz projekcijsku dvoranu bilo je naravno i gledalište bivša ivanićgradskoga kina, a u njemu je tata Bubenik imao umjetničku fotografsku radnju. Svoje bi klijente snimio na staklene ploče veličine 10 puta 15 centimetara (tek je poslije stigao, doduše zapaljivi, film), a onda bi uzeo posebnu, tanku, olovku i pažljivo brisao sve ono čime je priroda obdarila njihova lica: bore, prišteve, staračke mrljice, ispucale vinopijske kapilare…postupak se zvao retuširanje, a mušterije bi baš uvijek bile silno sretne jer su ispale mlađe i ljepše nego su stvarno bile. Nakon Drugog svjetskog rata, kada su umjetničkom fotografu Bubeniku nacionalizirali radnju, pa ga pustili da u uredovnu vremenu radi svoj posao kao zadrugar, a popodne, ipak, za svoj račun, imao je pravo na razne tarife: jednu za obične fotografije, a drugu, upola višu, za umjetničke, retuširane. I, za divno čudo, baš svi su htjeli te, skuplje ali eto, ljepše.
Tu je negdje, godinu ili dvije iza rata, Branko opet pogledao smrti u oči: imao je šest ili sedam godina kad se razbolio od hripavca. Gušio se danima, gorio u temperaturi, bio na rubu (čak je dobio posljednju pomast i smrtna mu je svijeća gorjela na uzglavlju), a onda je njegova mama uspjela izmoliti od lokalna ljekarnika spasonosni lijek (koji je ovaj imao tajno, spremljen u neku skrovištu i dao ga je nakon silna moljakanja i nagovaranja). Branko je preživio, ali je nastavio propadati, izgubio kilažu, bezvoljno ležao danima u polumračnoj sobi i svi su opet čekali njegove zadnje dane (tko zna, možda je onaj san o tornju, stubama i uskim prolazima vezan uz tu krizu?). Mama je, intuitivno, opet napravila spasonosni korak: prenijela je umirućega sina u drugu sobu, uza suncem obasjani prozor, da sluša kako kaplje voda koja se otapala iz ledenih siga s krova i pjev ptičica na stablu u vrtu. Ta audio-vizualna senzacija, sunce, kapi vode i pjev ptica trgnuli su Branka iz letargije. Počeo je opet jesti, vratilo mu se rumenilo u obraze i snaga u udove.
Brzo se ispostavilo da je života ili živahnosti čak i malo previše. Branko je, kao sin lokalnoga fotografa, brzo učio pravila zanata pa je shvatio kako je zapaljivi film idealno gorivo za njegove rakete. Čuo je nešto o von Braunu, tvorcu ratnih raketa F-1 i F-2, koji je u međuvremenu stao raditi za Amerikance i o njegovim pokusima s raketama pa je i sam odlučio krenuti tim putom. Pronašao bi neku odgovarajuću posudu, epruvetu ili slično, nabio unutra sitno narezane trake filma i zapalio ih, a raketa bi suknula u nebo. Mladi je znanstvenik naravno usavršavao svoj izum pa je uskoro nabavio metalne cijevi, a rezanim trakicama filma dodavao bi hipermangan (kupljen u ljekarni, od džeparca, s izlikom da je to tati za noge napadnute gljivicama) što je izazivalo dodatne eksplozivne efekte. Nesklon isključivosti bilo koje vrste, mali je Branko osim neba obratio pažnju i na vodu: svoje bi raketne mehanizme instalirao na drvene brodiće i izazivao opću pozornost kada bi se te raketne brodice mlaznom brzinom zabile u obalu Lonje ili, katkad, u kakva kupača.
Brzo je otkrio i skladište na tavanu, na kojem je njegov otac čuvao stare negative (jer, povremeno bi se stare mušterije vraćale i tražile novi pozitiv s kakve stare staklene ploče ili filma). Dio tatine arhive nestao je tako, žrtvovan na slavu znanosti, ali je tu nastala i jedna klica koja će na svijetlo dana izniknuti tek godinama poslije.
Nakon završene kemijske srednje škole, Branko Bubenik upisuje se u Zagrebu na studij biokemije, a vrlo brzo i na seminar u tadašnjem Radničkom sveučilištu Moša Pijade, na kojem su predavači, među ostalima, Branko Belan, Vladimir Vuković i Đorđe Janjatović (koji piše pjesmu dobrodošlice svim polaznicima, a pri kraju seminara i pjesmu na rastanku). Naučili su mnogo, o teoriji filma i ostalim njegovim značajkama, no jednoga je dana polaznik Tomislav Gotovac rekao svojim kolegama Ivici Hripku i Branku Bubeniku kako je vrijeme tu teoriju pretočiti u praksu pa ih odveo u Kinoklub Zagreb. Tu su se opet upisali na tečaj, koji su vodili dr. Mihovil Pansini, sa svojom golemom erudicijom i prebogatim vizijama, i Vladimir Hoholač, vrhunski tehničar njemačke provinijencije. Tako je učinjen prevrat i njih su trojica postali filmski amateri, s potvrdnicom.
Tu je negdje nastao i prvi Bubenikov film, Frajerska balada, koji nije nikada javno prikazao, iako danas baš i ne zna zbog čega. Jer, svi smo mi imali te prve filmove, naivne, pune pogrešaka, nesavršene, kaže danas, s odmakom od četiri desetljeća i više, ali bili su iskreni i baš onako, naši, i valjda ih je trebalo hrabro dati na uvid starijim kolegama, znajući što će se na nas nakon toga sručiti. Taj njegov pogled provincijalca na grad u koji je došao živjeti, na sve one, naravno, negativne, novosti i situacije u kojima se našao imao je žar i naivnost prvoga filma pa je šteta što je ostao autocenzuriran i bunkeriran sve ove godine.
Branko Bubenik nije snimio mnogo vlastitih filmova, češće je snimao drugima jer se brzo otkrio kao vrsni snimatelj pa je uskoro i napustio studij biokemije i otišao na Akademiju, odnosno počeo profesionalno raditi na televiziji, kao snimatelj. Ipak, napravio je autorski film Iz arhive seoskog fotografa, s temeljnim motivom starenja i smrti, prateći ih kroz fotografije s onog tavana njegova oca. U prvom kadru su oči djeteta, širom otvorene i začuđene tajnom života, a u posljednjem gotovo jednake oči starca, ispunjene istim čuđenjem, koje je dopunjeno razočaranjem što je život tako brzo prošao. Film je nastao oslonjen na vrijednosti poljskoga film noire, a izazvao je oštru svađu s ocem, razočaranom sinovljevom odlukom da napusti jedan studij i prijeđe na drugi, bliži očevu životnom svjetonazoru, ali možda baš zato, iskustveno, shvaćen kao nesiguran i težak. Trebalo je mnogo vremena i opuštanja prije pomirbe oca i sina. No, nakon oprosta uslijedilo je novo razočaranje. Desetak godina poslije nastanka tata Bubenik vidio je sinov film i opet se duboko razočarao. Jer, želeći pojačati efekte na licima tatinih mušterija, Branko je uklonio retuš i vratio sve one nesavršenosti koje im je majčica priroda podarila. Tata to nije mogao ili htio shvatiti. Cijeli je život potrošio na uljepšavanje svojih sumještana, kako bi zauvijek ostali zabilježeni mlađima i ljepšima nego su zaista bili, a onda ih njegov sin vrati u grubu stvarnost svojim naturalističkim, mračnim prikazom. Naravno, obojica su bili u pravu, svatko je imao svoju viziju i argumente, no opet je trebalo proteći mnogo vode uskim koritom Lonje prije nego su se smirili i pomirili.
Diplomski rad na Akademiji Branko Bubenik smatra svojim gotovo najvećim uspjehom i rezultatom. Bio je prvi student (i jedan od rijetkih sve do danas) koji je diplomirao s eksperimentalnim filmom, čistom multivizijom i svojevrsnom himnom matematici, filmu i filozofiji. Branko je od rane mladosti cijenio poljskog liječnika i književnika Stanislava Lema i njegove radove kojima u skladne cjeline stapa filozofsku kritiku, grotesku i satiru s elementima science-fiction literature, ne želeći povlačiti oštre granice između realnog, opipljivog i svakidašnjeg svijeta te onoga u kojem žive "kozmički Münchhauseni". U svojem je diplomskom radu Bubenik htio (i, očito, uspio) filmskim jezikom dočarati bar dio atmosfere Solarisa i drugih Lemovih djela te predočiti burna gibanja simetrijada (tj. nastanak i nestanak plazme), a zadatak mu zaista nije bio ni lak ni jednostavan.
Kao diplomirani snimatelj trebao je postati šefom snimatelja na televiziji, no već gotovo postavljenje nije htio samo tako prihvatiti. Želio je direktorsko imenovanje potvrditi demokratskom odlukom kolega pa im je ponudio glasanje i – nije prošao. Starijima nije bio prihvatljiv jer je bio premlad, a drugima tko zna zašto, tek, nedostajala su mu dva glasa pa se odrekao te pozicije i odlučio tražiti novu. Tako je prije 28 godina postao šefom arhive, budućeg Indoka, prihvativši posao kojega prije njega baš i nisu htjeli raditi i nisu prepoznavali njegovu važnost. Od prvoga dana gradio je vlastitu viziju sustava dokumentiranja i arhiviranja, usklađenu s potrebama, ali i s realnim, prije svega materijalnim mogućnostima. Za dvije godine otići će u mirovinu, ali prije toga je, sredinom studenoga ove godine, kupio u Irskoj softver vrijedan dvjesto tisuća eura, koji omogućava digitalnu multimedijsku integraciju postojeće i buduće televizijske dokumentacije tijekom bar deset godina. Uz uhodani tim i spoznaju da na vrijeme valja osigurati nasljednika, kako cijeli projekt ne bi izgubio na tempu i kako bi uspješno bio nastavljen, Branko Bubenik može mirna srca gledati u budućnost.
Otac mu je bio neposredna pa možda i nevoljna (gledano iz očeva kuta) inspiracija i poticaj za bavljenje filmom i televizijom, ali je Branko od mame (djevojačkoga prezimena Petek, preko koje je bio rođak s nedavno tragično preminulim Vladom Petekom) naslijedio tu umjetničku žicu, sklonost literaturi, kazalištu i filmu, spoznaju da drugima može barem pokušati prenijeti vlastita razmišljanja i gledišta. Danas je predavač na dva fakulteta, pa i na taj način može utjecati na druge, a kaže kako se više raduje tuđem uspjehu (svojih učenika) nego vlastitima, jer u rezultatima učenika pronalazi barem trag svoga utjecaja.
U glavi mu se i danas vrti bezbroj nesnimljenih filmova, sve ono što nije stigao ili mogao napraviti u vrijeme aktivna bavljenja neprofesijskim filmskim stvaralaštvom (snimao je, onako, za svoju dušu, svih ovih godina, od prigoda u obitelji i kod prijatelja do drugih, eksperimentalnih tema) pa ne čudi izjava kako sprema povratak kameri i neprofesijskom stvaralaštvu, čim uhvati malo slobodna vremena.
Mnogo putuje i nema baš praznih hodova, ali nastoji ostati izvan dosega tijekom vikenda, kada se povlači na Kupu, u okolici Karlovca, gdje posjeduje hektar zemlje i kuću za odmor. Obrađuje vinograd i voćnjak, radi sve ono što imanje treba, a gotovo sam siguran da dječak u njemu svako malo baci pogled na rijeku, sjeti se Lonje i raketnih brodica ili onih raketa gonjenih filmom pa poželi opet nasjeći filmsku traku na sitne rezance, zaliti to hipermanganom i poslati u nebo, među simetrijade plazme od koje sve nastaje i u kojoj se sve jednoga dana istopi.

Duško Popović