Prigode

BUNARENJE PO SJEĆANJIMA…

Uz 75. godišnjicu Kinokluba Zagreb

OGULIN, 1956. do 1958.
Ogulin u oku amatera naslov je mojega prvog filma koji sam snimio…Film pod tim naslovom snimljen je sa svrhom da zabilježi stanje i ljude jednog vremena, a najviše zato da se dečec, koji se dokopao posuđene kamere, izdigne iznad svakodnevice gimnazijskog establišmenta. Kameru Siemens posudio mi je ogulinski fotograf, pokojni Jaša Luić, učenik čuvenog osječkog fotografa Szegea, od kojega ju je dobio pri kraju šegrtovanja, skupa s nježnim znanjem o filmskom snimanju (tehnici) i uputama o planiranju: o tome kamo usmjeriti kameru i sa njom ne pišati (prvi moj susret s tim izrazom kao našim prijevodom za njemačko švenkanje)…Moja draga i ponekad pomalo zločesta (…ovi stari ne shvaćaju nas mlade…) mama kupuje na kredit, uz savjetodavnu pomoć strica i njegova susjeda, u Prilazu JNA 21, Rybaka, 15 metara 16 mm Umkher trake istočno njemačke AGFA-e, koja je, potom, premotana u kasetu pod dekom u pola noći po oblačnom vremenu (zbog eventualne mjeseči-ne), u nazočnosti iste matere koja je stražarila kod prekidača za svjetlo, kako ga baka, slu-čajno, pri svojim noćnim tumaranjima kućom, ne bi upalila… Idući dan potpisani se kamerom šepurio gradićem snimajući sa 8 kvadrata u sekundi (da više stane…) sve što se po njegovu poimanju smatralo važnim. Film je razvio već spomenuti drug Rybak. Na ovo – drug – uslijedila je gotovo posve nefilmska šamarčina jer …nije on s tobom ovce pasao…a kada se film vratio s razvijanja, pronašao se u gimnaziji stari kinoprojektor (dvoformatni – 16 mm i 8 mm Ditmar) koji je najprije trebalo proaktati, pa očistiti, pa steći hrabrost da ga se uključi nakon dvadesetak godina mirovanja – u struju. Kada je proradio, brzopleto sam svoje djelo – ušnirao, a da nisam pomislio da bi ga stroj mogao – sažvakati, uništiti. No, Ditmar je bio

Ivica Hripko
svjestan povijesne uloge i uredno je odvrtio prvi i još enti put moj film pred rastvorenim ustima gledatelja – kolega, koji su se prvi put vidjeli kao živi sa 8 sličica u sekundi. Projektor je imao reostat pa se projekcija vrtjela sa 8 sličica u sekundi, sve je titralo, ali se i vidjelo, a time je, danas je to očito, moj vlak došao u stanicu, a sudbina – definirana… Godinu poslije, nakon nebrojeno dana strpljiva rada (a strpljivost baš i nije bila moja mlade-načka osobina), načinio sam uz pomoć bijednih tehničkih spoznaja svoju – filmsku kameru. Grajfer je bila igla iz bakine šivaće mašine, a objektiv - leća od nakane pokojnoga oca da jednoga lijepoga dana otvori kino u kojem je moja uloga bila – kartodrapac, a poslije čak i pomoćnik u kabini pri prematanju rola filmova. Sve je funkcioniralo kako bog zapovijeda dok sam probao sa ostacima snimljene filmske trake nađene u kutiji starog Ditmara, no kada sam u kameru stavio pravi film dobiven od ekipe Zastava filma koja je tih dana snimala u okolici Ogulina nekakve svoje nastavne filmove, a ja ih pratio u stopu koliko je vojna tajna dopuš-tala, kamera se poslije nekoliko sekundi žestoka rada uz neopisivo roštanje – raspala…Nije bilo druge nego još jednom zamoliti Jašu Luića da posudi simensicu kako bih načinio svoje epohalno djelo – snimio svoju maturu. I, da skratim, neki dan proslavili smo četrdeset i pet godina toga događaja, a glavna točka dnevnoga reda, poslije večere, bilo je gledanje tih filmova… Gledali smo svoju mladost u pokretu sa 8 pa 16 i na kraju 24 sličice u sekundi, sve pre-bačeno na video i to ovomilenijski – digitalni…
ODLAZAK NA STUDIJE
Toga ljeta, posljednjega koje sam proveo u rod-nome gradu, pred željezničkim kolodvorom ugledao sam dva čovjeka kako se vrzmaju oko prevelikog tronošca na kojem je bila pričvršće-na škatuljasta kamera puna gumbića i polugica s jednim objektivom. Priđoh, pozdravih, odzdra-više i upoznasmo se: Miloš Oreščanin, kaže stariji – Vladimir Hoholač, kaže nešto mlađi – snimamo film o Hidrocentrali Gojak. Rekli su da su iz Kinokluba Zagreb i da im se javim kada se doselim na studije u Zagreb. Tako i bi. Mater je pred jesen te 1958. prodala kuću, kupila sinu kameru od Luića, a sin se doselio u naslijeđenu očevinu – stan u Kustošiji i upisao se prvo u Kinoklub Zagreb, pa tek usput u Pe-dagošku…Tako je zapravo stajalo pravo stanje stvari…Četvrtak je postao moja Sveta Nedjelja, a podrum na Trgu žrtava fašizma 14 moji filmski univerziteti…Tamo sam našao prvu literaturu, vidio pravu tehniku, filmski laboratorij s ramama za razvijanje i čizmama za laborante, rasvjetu skrpanu zbrda-sdola i upoznao tri generacije pacijenata. One stare, koji su još dolazili, Maksimilijana Paspu (začinjavca), Oktavijana Miletića (…doći ću kad bum imal cajta i kad bute me s razlogom zvali…), Zvonimira Sab-ljića, koji je imao pravu 16 mm kameru Pathe umotanu u flanelske krpe da se, bože sačuvaj, ne ošteti, koja je svima nama izazivala sjaj želje u očima…Dolazio je i Milivoj Kučić, svaki put kad nije morao pjevati u Operi. Pratio je što se događa u klubu, pa onda zastao u nekom uglu i lagano odvježbao koju noticu kako to samo operni pjevači onako usput znaju, a kada bi se nadisao klupskoga dima, rekao bi: …dečki, ja idem doma, tu se više nemre dihati… Ivo Žgalin bio je češće u klubu. Dolazio bi sa svojom Issetom koja se otvarala s prednje strane i bila zapravo namijenjena invalidima, pa u klubu vrtio svoje putopisne osmičke. Mnogo godina kasnije, kad sam već bio stari na televiziji, a urednik Ivo Kocon tražio raritetne snimke iz vremena Drugog svjetskog rata, što bi na televiziji bilo javno obznanjeno, pozvao me k sebi doma na Pantač (Pantovčak) i pokazao zavidnu arhivu, cijeneći da starost stiže, para treba, a pri njemu je šansa da se sve obezvrijedi jer ovi mladi danas niš’ ne znaju ceniti. Pri emitiranju serije vidjelo se mnogo Žgalinovih kadrova, a svima nama potvrdilo spoznaju o vrijednostima arhive…
55 Ipak nije sve pokazao. Jedne večeri, kada smo se slučajno sreli na Britancu ili Međašnjem, kako bi on govorio, rekao je tiho, ogledavajući se oko sebe, ma znaš, imam ti ja još nešto snimaka onog Pavelića kojega sam tajno snimao kroz okno svoga podruma kad bi oni s velikim uhima prolazili, ali, znaš, prpa me bila to dati… nikad se ne zna…Bio je zanimljiv i Zvonimir Požgaj, poznati zagrebački arhitekt, ali samo nama s Trga žrtava fašizma 14. i poznati kinoamater koji je stanovao u potkrovlju, preko puta Tvornice računskih strojeva u Kavurićevoj. Kada je čuo kako sam tečno izgovorio parafenilendiaminklorhidrat, ime supstancije koja se rabila pri razvijanju umkher kolor schmal filmova, pozvao me u svoj nearhitektonski dio potkrovlja i pokazao rame za entviklanje osmičkih, koje su se sa namotanim filmom u potpunom mraku pacale u bazenčićima od stakla, poredanim jedan do drugoga, s uvedenom tekućom vodom u svakom drugom radi poštenog ispiranja. Uvijek sam svoje filmeke nastojao sam razviti, osim one Kodakchrome za koje nitko živ, osim Kodakovih laboratorija, ne zna formule… Spuštao sam se stubama i shvatio da taj izvrsni arhitekt voli film barem kao i svoju struku.
Prvi film koji sam gledao u klubu bio je tek dovršeni U jednoj maloj, tihoj kavani, šesnaestmilimetarski crnobijelac doktora Mihovila Pansinija, u kojem je glavnu ulogu igrao moj prijatelj i nešto kasnije kolega s posla na TV Zagreb, Vladimir Petek, zajedno sa zgodnom curom Brankom Jazbinšček iz Oreščaninova dućana, inače, danas bi rekli, djelatnicom za izradu klobuka ili šešira. Film me se dojmio, a pogotovo scene ispod šatora i završni kadrovi koje bi i danas morali uzeti pod ozbiljno, kada, naime, glavni glumci, Vlado i Branka, zagrljeni nagaze na minu iz Svjetskog rata i … Film je projicirao, znalo se, Vladek Hoholač, koji je film i snimao, iz kabine u koju se ulazilo kroz uska vrata kroz koja danas ulazi bircmajstor po pivca… U gledalištu je bio i Miloš Oreščanin, obojica mi znana iz susreta u Ogulinu. Divno su me prihvatili. Shvatili su od šuba potrebe mojega habitusa. Vladek mi je pokazao svoju kabinu, u koju je inače trebalo zaslužiti ulazak. On je bio glavni klupski snimatelj, klupski tehniko, čovjek koji je izdavao klupsku opremu za snimanja, traku, rasvjetu (ako je bilo žarulja) i o svemu tome brinuo više nego o svojem zdravlju…
(nastavlja se)

Ivica Hripko