Mali filmski razgovori

Utvrda iz Vodengrada

Prvu je utvrdu na ovome mjestu podignula još u XIII. stoljeću feudalna obitelj Dimitrija Čaka (Chak), vrhovnoga suca i palatina na dvoru Bele IV, po kojoj je mjesto i dobilo ime Chakthornya (Čakova kula) ili, poslije, Čakovec. Stratešku važnost prepoznaje ubrzo i Crkva: godine 1334. u popisu župa zagrebačke biskupije spominje se u Mihovljanu, kod Čakovca, župna crkva Sv. Mihajla. Od godine 1350. utvrda i podgrađe u posjedu su erdeljskih vojvoda Lackovića, skupa s cijelim Međimurjem, a 1376. osnovan je u Čakovcu pavlinski samostan (koji će dvjestotinjak godina poslije, točnije 1580, biti prak-tično razoren, kada Juraj Zrinski započne uvoditi protestantizam u Međimurje). Zatim tu vladaju, od 1397. godine, Kanižaji, pa utvrdu i gradište kralj Žigmund 1405. daje u zalog Hermanu Celjskom, a od 1473. do 1540. godine u vlasništvu je obitelji Ernušt.
Škola animiranoga filma u Čakovcu ima čvrste i sad već prilično dugovječne temelje, kaže Mira Kermek-Sredanović, nakon što smo popili kavu i krenuli u laganu šetnju oko Staroga grada. Moju najavu, iznesenu dan prije, da želim razgovarati o njoj osobno, o njezinu životu, o njezinoj ulozi u hrvatskom neprofesijskom filmu, gospođa Kermek-Sredanović s osmijehom, ali i s čeličnom odlučnošću, ne prihvaća. Umjesto toga stalno navodi razgovor na ŠAF, Edu Lukmana, generacije djece koje su prošle kroza školu, kriterije koje valja imati u radu s djecom, kako ne bismo pogriješili i sputali njihovu individualnost,ali i da ih ne bismo prepustili samima sebi.
Poput kakva Turčina ili, barem, mađarskoga husara (brkove pa čak i bradu imam, nedostaju mi tek krive sablje, turbani i kalpaci od samurovine i naravno, kakav konj), procjenjujem s koje bi strane trebalo udariti kako bi utvrda pala; no, svi se bastioni izvrsno drže, na zidovima nema pukotina, a vrata su utvrde čvrsto zamandaljena; pokušavam napasti omanjom stijenom izbačenom iz katapulta i pitam: Kako biste Vi procijenili svoju ulogu u nastanku ŠAF-a?
40 Znate, kaže Mira Kermek-Sredanović, u Hrvatskoj se o dječjem filmskom, a poslije i video-stvaralaštvu, sustavno vodi briga već pedesetak godina, od onih prvih radova nastalih u zagre-bačkom Pionirskom gradu davne 1955. do danas. Kroz dvjestotinjak kinoklubova i druži-na, od kojih neke djeluju stalno, a druge su postojale određeno vrijeme, pa su se ugasile, prošlo je bezbroj djevojčica i dječaka željnih učenja, a još više, vlastita iskazivanja, radosti igre, istraživanja, mašte, spoznavanja. Dio te povijesti, a srećom, i itekako živ dio sadašnjosti hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece i mladeži, već je gotovo trideset godina i Škola animiranog filma iz Čakovca. Obično kažemo kako je sve počelo 28. veljače 1975, kada je osamdesetak učenika čakovečkih osnovnih škola došlo u Gradsku knjižnicu i krenulo u stvaranje crtanih filmova, umjesto da ih samo gledaju, ali prije toga početka dogodilo se mnogo toga i trebalo je sklopiti niz detalja u smislenu cjelinu. S jedne je strane početkom sedamdesetih kinoamaterizam u Čakovcu bio vrlo jak, mnogo se radilo pa je nekako bilo logično da se, osim dokumentaraca, putopisnih i obiteljskih filmova krene i na animirane, posebno nakon sudjelovanja Josipa Lukše na Ljetnoj filmskoj školi u Fažani, 1973, i njegove inicijative da se naši autori okušaju i na tom polju. Tako se okupila ekipa koja je namjeravala sačiniti animirani film Spas u zadnji čas. S druge strane, već smo imali prve dječje klubove, Mirko Lauš već je duže vrijeme radio u Pitomači, Kinosavez Hrvatske tada je već desetak i više godina organizirao godišnje revije dječjeg filmskog stvaralaštva, a od 1971. u Pitomači se redovito odvijao FEDAF. Ne treba zaboraviti da je od 1960. u školskim programima postojala filmska kultura, kao dio nastave hrvatskoga jezika, pa su se tako početkom ili sredinom sedamdesetih stvorile sve pretpostavke za razvoj dječjega filmskog stvaralaštva u nas, a samim time i za pokretanje ŠAF-a.
E, tu smo, mislim si dok šetamo po dnu neg-dašnjih opkopa koji su vodom u mirna vremena uljepšavali, a u ratna spašavali tvrdi grad Čakovec. U današnjem parku Zrinskih rastu visoka stabla i čine duboku hladovinu, tako ugodnu ovoga vrelog dana, dok pokušavamo probiti prve linije obrane (citadela je još strašno daleko) utvrde iz Vodengrada. Godine 1546. Ferdinand I. predaje staru utvrdu banu Nikoli Zrinskom, doduše tek na papiru, a ban će grad morati osvojiti silom, jer ga je u međuvremenu zaposjeo grof Petar Keglević, tast posljednjeg od onih Ernušta koji su do tada bili vlasnicima, ne htijući, očito, da stvar ode iz obitelji. Nikola počinje graditi novu utvrdu, prema strateškim zahtjevima toga vremena, pa je tako izgradio bedeme, kule i šančeve, iste ove po čijim obalama sada šetamo, gledajući kako je njihovo dno bogato obraslo travom, a unutar utvrde Nikola gradi i dvorac. Tako na starim temeljima nastaju nove vrijednosti, zahvaljujući viziji svojih stvaratelja. Pa, pitam ja slavodobitno, kakva je Vaša uloga u svemu tome, gospođo Kermek?

Sretna je okolnost, mirno kaže Mira Kermek, što je Edo Lukman, jedini preostao od one skupine zanesenjaka animacije iz pretpovijesne faze, pronašao u Gradskoj knjižnici (čija je direktorica bila Mira Kermek-Sredanović, dodajem, znajući da to inače ne bi bilo izrečeno) udomljenje za te osnovnoškolce, što je knjižnica nabavila prvu kameru i projektor i što je tako između polica s knjigama započela mala filmska avantura. ŠAF će zatim proći barem tri faze, od početka do 1982, kada se traži, istražuje kako i čime raditi i kako i gdje prezentirati učinjeno, pa onda negdje do 1986, kad su ostvareni kontakti sa svijetom, posredovanjem ASIFA-e (Association Internationale du Film d’ Animation), a treće razdoblje, ono u kojem su otkrivene nove tehnološke moguć-nosti, traje još i danas. Prešlo se sa superosmice na šesnaesticu, pa na video i računalnu opremu, što je omogućilo kvalitetniju i opsežniju produkciju, a Čakovec, mali grad u Međimurju, iznijelo na svjetsku razinu dječjega filmskog i

videostvaralaštva. Godine 1660. turski putopisac i diplomat Evlija Čelebija stiže u Čakovec da bi od bana Nikole Zrinskog (mlađeg), po sultanovu nalogu, otkupio bihaćkoga kapetana Mustaj-bega, kojega je Zrinski dugo držao u zatvoru. Čelebija tvrdi da u gradu tada ima deset tisuća kuća, dvije tisuće dućana, četrdeset samostana, banski dvori i sedam palača banovih kapetana, što je svakako pretjerano, ali svjedoči o blagostanju grada u to vrijeme. Evlija tvrdi da su ulice široke i popločene (baš kao i danas), da su kuće građene od tvrdih materijala (opet kao danas), trgovi prostrani i čisti (dobro, uvijek može biti još čišće i ljepše), a dvorane u banovoj palači ukra-šene mozaikom i mramorom. Godine 1671. ban Petar Zrinski, gospodar Čakovca, smaknut je u Bečkome Novome Mjestu, kao sudionik i kolo-vođa urote Zrinsko-Frankopanske, pa su svi njegovi posjedi, uključujući Čakovec, zaplijenjeni u korist Dvorske komore (pri tome grad pljačka carski general Spankau, a mnoge su dragocjenosti raznesene, dijelom čak odvezene u Beč, caru Leopoldu, koji je dobro znao cijeniti prave vrijednosti i čakovečka bogatstva Zrinskih svakako nije uzeo preko volje). Od 1695. do 1715. grad je u vlasti markiza de Prye. Nizozemac Jakob Tollius, koji je u Čakovcu boravio sredinom sedamnaesta stoljeća, objavio je 1700. godine u Amsterdamu knjigu Epistolae Itinerariae, u kojoj Čakovec opisuje kao “veoma sjajan i prostran i odlično utvrđen protiv turske sile”. Bana Nikolu Zrinskog (mlađeg), vojsko-vođu i pjesnika, opisuje kao vrsna političara i autora djela A trk fium ellen val orvossg i čudi se što je usred “barbarstva susjednih naroda” ovdje pronašao toliki sjaj. Vidio je, između zaplijenjenoga turskog oružja i barjaka, veliku biblioteku, dobru oružarnicu i bogatu riznicu. Od 1702. tu se gradi jednokatni franjevački samostan, sredstvima koje je oporučno ostavio Adam Zrinski, a uz njega jednobrodna župna crkva Sv. Nikole s pobočnim kapelama (gra-đenim od 1707. do 1728) i zvonikom uz glavno pročelje (1753 -1567) i s vrijednim drvenim oltarom s kipovima Strauba, postavljenim oko 1750, darom Althana i Pignatellyjeve.
Od 1715. Dvorska komora daje Čakovec u zakup grofu Ivanu Čikulinu, a od 1719. u posjedu je grofa Mihajla Ivana Althana (koji 1743, nakon potresa, po nacrtima arhitekta Martinellija obnavlja dvorac Nikole Zrinskog, dvokatnu četvorokutnu palaču s unutarnjim dvorištem,
smještenu unutar utvrde). Mira Kermek-Sredanović danas je, nakon umirovljenja, volonterska članica Gradskoga poglavarstva Čakovca i bavi se društvenim djelatnostima, najviše kulturom i prosvjetom. A što bi dugogodišnja pedagogica i profesorica drugo i radila? U Čakovcu je baš započinjalo Čakovečko ljeto, koje je ove godine potrajalo od 27. lipnja do 23. kolovoza, a bilo ispunjeno nizom promenadnih koncerata, kazališnih predstava, sadržajima Internacionalne filmske radionice, koncertima klasične glazbe, pa i malo neuobičajenim aktivnostima, poput crtanja grafita, urbanih sportova i paintball-a. Profesorica Kermek baš mi je pokazivala obnovljeni bastion čakovečke utvrde, kada sam poželio iz nje izvući koji je dio tih programa njezino maslo. Naravno, tek obnovljeni bastion nije se ni stresao na novu kanonadu mojih upita i pokušaja osvajanja utvrde koja je izdržala i znatno jače napade. Ali, nekako mi se čini da bi potpis profesorice Mire Kermek-Sredanović mogao bez dileme stati ispod većine programa.
Moram odmah reći: ne bi bilo dobro pomisliti kako se nas dvoje nismo uspjeli razumjeti. Baš naprotiv, složili smo se o mnogočemu, od politike (o kojoj, doduše, u finijim društvima nije uopće pristojno govoriti, a posebno kad je o nekim suvremenim politikama riječ) do odnosa prema djeci, od (pr)ocjene nekih ljudi koje oboje poznajemo do zajedničke spoznaje o važnosti tolerancije, etičke i etničke, nacionalne i spolne, ljudske, iznad svega. I valjda smo se nekako prešutno složili da ću ja i dalje napadati tu svoju utvrdu iz Vodengrada, a da će se ona jednako uporno, a mnogo uspješnije, braniti i obraniti.
Sada smo u šetnji već stigli do ruba parka u kojemu su, između ostalih, kip Sv. Jeronima, koji je 1766. sačinio Kniger, spomenik Nikoli Zrinskom iz 1904. i Budućnost Bezeredyja iz 1951. Mira Kermek-Sredanović nije naravno samo prepoznala u Edi Lukmanu, rođenoga voditelja budućeg ŠAF-a, i nije se zaustavila na kupnji one prve kamere i projektora. Godinama se borila kako bi osigurala materijalnu i moral-nu potporu projektu ŠAF-a, bila ona uspješna žena koja stoji iza svakog uspješnog muškarca i u sjeni svakog uspješnog projekta, godinama sudjelovala u pripremi i organizaciji niza dječjih filmskih i videomanifestacija, festivala, smotri, radionica i susreta svih vrsta, procjenjivala i ocjenjivala dosege njihovih ostvarenja (najvažnije je, kaže, uočiti što je u tome njihovo, a što im je nametnuto, i poticati dječju originalnost i inventivnost, a odbacivati kopiranje i podilaženje odraslima i trendovima), pisala, predavala i objašnjavala bit dječjeg filmskog i video-stvaralaštva, sa svojim neponovljivim osmijehom bila svagdje i uvijek, kada je trebalo, da pomogne, savjetuje, pronađe novac, uvjeri sumnjivce, osigura potporu…I još se nije umorila.
Taj utjecaj starijih na filmsko i videostvara-laštvo mladih posebno ljuti profesoricu Kermek-Sredanović. Pitanjem usmjeravanja dječjega stvaralaštva bavili su se pedagozi, posebno metodičari, pa unatoč tome u segmentu dječjeg stvaralaštva koje se odnosi na film i video još susrećemo radove koji su odveć ozbiljni, starmladi, lišeni dječje maštovitosti, kaže dok nam sunce udara u oči, lomeći se kroz vodene kapi što bujaju na fontani pokraj koje prolazimo, a to je rezultat voditeljskoga usmjeravanja. Može li se uopće stvaralaštvo usmjeravati i je li stvaralaštvo zaista stvaralaštvo ako je usmjeravano? Dobar voditelj ne smije zane-mariti osnovne psihofizičke osobine djeteta, želi li da dječje stvaralaštvo bude izraz dječjega senzibiliteta, njegove misaonosti i imaginacije. Voditelj mora poticati i uvažavati dječju želju da se izrazi igrom, da dječja maštovitost krene stvaralačkim putem. Razumljivo je da filmaši-ma od zanata upadne u oči poneka tehnička nesavršenost, koja se mogla izbjeći voditeljevim preuzimanjem kamere ili nekom drugom intervencijom, ali ja mislim, kaže uvjereno profesorica Mira Kermek-Sredanović, da je bolje ostaviti mladim stvarateljima da istražuju, otkrivaju i uče, ako treba i na greškama, umjesto da budu izvršitelji uputa voditelja i da samo usvajaju izražajne i tehničke mogućnosti koje su već poznate i općeprihvaćene. Valja voditi računa i o sve prisutnijem problemu nedostatka ideja za animirani film, očitu posljednjih godina, zbog sve izrazitijeg utjecaja televizije, a posebno spotova i videoigara. Šabloniziranje te vrste ograničava kreativnost mladih, a provedena istraživanja govore da je riječ o djeci koja izrazito mnogo vremena provode pred televizorima i računalima. Riječ je o skupini djece koja su zarobljena slikama često viđena, ali i o skupini čije je imaginacijsko mišljenje atrofiralo, jer očito nije ni poticano ni osmišljeno razvijano. To je veliki izazov koji je pred svima nama koji se bavimo dječjim filmskim i videostvaralaštvom, kaže profesorica Kermek-Sredanović, ali ja sam uvjerena da je osmišljenim metodičkim pristupom moguće kod generacije malih zarobljenika televizijskih i računalnih ekrana potaknuti maštovitost, njegovati i afirmirati pozitivne vrijednosti, sačuvati ih od frustracija i trauma koje izazivaju neprimjereni ekranski sadržaji. Škola, i osnovna i srednja, najpozvanija je za medijski odgoj i naobrazbu, uz pretpostavku da njezini programi prate inovacije koje se događaju u svijetu medija, da se programi obnavljaju i prila-gođavaju u kraćim razdobljima, a istodobno valja osuvremenjivati opremu i educirati voditelje.
Nova vremena nekako probijaju bedeme i pre-laze opkope, pa utvrde više nisu onako čvrste kao nekada. Stari grad Čakovec 1791. godine kupuje grof Juraj Festetić i u posjedu obitelji ostaje do kraja Prvoga svjetskog rata. Neko je vrijeme, od 1802. do 1832, u posjedu baruna Kneževića. Od davnih vremena godišnje se u naselju, koje se razvilo oko utvrde, održavaju tri sajma. Čakovec i Međimurje od osamnaestoga stoljeća pripadaju zaladskoj županiji u Mađar-skoj, a Hrvatskoj ih vraća ban Jelačić revolucionarne 1848. godine. Od 1861. Čakovec je opet u sastavu Mađarske, do prosinca 1918, kada ga oslobađa vojska Narodnog vijeća. Pod Mađarskom je bio i tijekom Drugoga svjetskog rata. No, bez obzira na vlastodršce, kaže Mira Kermek-Sredanović, uvijek je znao sačuvati duh i dušu, imati ono nešto, po čemu je bio drukčiji od ostalih. Smješten 88 kilometara sjeveroistočno od Zagreba, uz rijeku Trnavu, odavno je upravno, privredno, kulturno i prometno središte Međimurja. Godine 1850. imao je samo 1900 stanovnika (danas desetak puta više), a poticaj za razvoj dobio je posebno izgradnjom pruge Kotoriba-Čakovec-Prezid (1860. godine) i prije ove dugogodišnje krize zapošljavanja znao je imati više zaposlenih nego stanovnika, jer su se u njega slijevali radnici iz mnogih okolnih mjesta, cijeloga Međimurja pa i dijelova Slovenije.
Dok završavamo naš krug oko Staroga grada, prilazi nam gospođa Dubravka Zubić, i uručuje pozivnicu na predstavljanje programa Zdrave hrane za sva životna razdoblja-s degustacijom, u Časničkom domu u Čakovcu. Život je u Čakovcu očito dinamičan i zdrav, kakav već i treba biti.
Jesam li uspio osvojiti svju utvrdu iz Vodengrada, iz drevne Aquame, rimskog naselja koje se tu negdje nalazilo od I. do IV. stoljeća? Samo onako i onoliko koliko mi je bilo dopušteno. A time moram biti zadovoljan.
Duško Popović

Duško Popović