IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Dnevnik zvirovanja 2010. – 2016.

Kako je nastala Zvir

Kolovoz 2010.

Vozim se sjevernodalmatinskim priobaljem. Sjedim na stražnjem sjedalu auta kao kofer i zijam kao tele u šarena vrata u glomaznu pizzeriju boje ciklame koja strši u mediteranskom krajoliku kao strašilo za ptice. Malo dalje još jedna nedovršena zidana grdosija, ovaj put s dvije ciglene kule koje streme prema nebu. Gledam hoću li iza prozora od PVC stolarije uočiti kakvo izmučeno i bljedoliko stvorenje koje je oteo i zatočio u svoj dvorac lokalni Josef Fritzl. Ako nam je zbog ovoga trebala demokracija, bolje da je nikad nismo ni uveli – mislim u sebi dok mi pred očima promiču grdne višekatnice za stanovanje ili iznajmljivanje, na prostoru nedovoljnom za izgradnju šupe, kričave fasade za koju nisam ni znao da postoji na ton karti, balustrade iz Bauhausa, Disney ukus povratnika iz dijaspore. U maniri Zdravih ljudi za razonodu (1971.) Karpa Godine, prvi put razmišljam o filmu na temu divlje gradnje. Ubrzo odbacujem ideju redajućih statičnih portreta vlasnika (koji gledaju u kameru) i njihovih kuća. Djeluje mi dokumentaristički nesuptilno, kao postupak jeftine duhovitosti i ciničnosti.

Rujan 2011.

Zbog teme patrijarhalne sredine, autokratskog oca i divlje gradnje na jadranskoj obali zapinje mi za oko priča Drugi kat, nebo iz zbirke priča Patrola na cesti Jurice Pavičića. Ima nešto paradigmatsko, tužno i meni blisko u toj priči o gastarbajteru, koji nakon povratka iz Njemačke „ziđa divlje“, negdje na makarskoj rivijeri, i koji je sve u svojem životu uspio uništiti, a da i dalje ni u čemu ne vidi svoju odgovornost niti krivnju. Mare i ja smo nedavno započeli pisati dugometražni scenarij o odbjegloj vlaškoj kćeri, koja bježi od kuće i oca, ali ne može pobjeći od patrijahalnih okova u sebi. No kao i mnogošta u životu, nisam ga završio. Prvi i dosad jedini kratkometražni igrani film, Gospođa za prije (2006) snimao sam prije šest godina prema motivima priče Zorana Ferića i za mene je to bilo brutalno iskustvo. Nikad ga nisam doživljavao kao svoje dijete, a još manje kao izraz svojih mogućnosti. U međuvremenu sam se prebacio u dokumentaristiku i otad pokušavam u njoj plivati. No u meni ponovno raste želja za radom s glumcima te potreba za većom kontrolom nad pričom, likovima, slikom i kamerom. Jedno vrijeme razmišljam o adaptaciji Pavičićeve priče, ali brzo odustajem. Ono što funkcionira u književnom tekstu, ne funkcionira scenaristički. Prozna tehnika omogućava piscu pripovijedanje u širokim potezima, usporavanje radnje kroz retardacije, bijeg u prošlost te opise likova i događaja koji ne ulaze izravno u fabulu, a ja tražim kratku i efektnu formu, zbijenu radnju, ciljno orijentirana protagonista i vizualan, odnosno nedijaloški prosede.

Zvir

Rujan 2012.

Napisao sam diplomski rad (na temu igranofilmskog opusa braće Dardenne, belgijskih socijalnih i etičkih realista) i napokon, kao stari student, diplomirao na ADU. Još sam više nabrijan da probam ponovno snimiti kratki igrani film. Nagovaram Mare da zajedno napišemo originalni scenarij, koji će se na realistički način baviti patrijarhalnom sredinom te koristiti autentične likove i vizualno pričati priču o divljoj, bespravnoj gradnji u Dalmaciji. Ona nije posebno entuzijastična. Više bi voljela da se bavimo urbanom sredinom, muško–ženskim odnosima, izazovima braka i djece, jer nam se prije tri mjeseca rodilo drugo dijete, kći Tonka. A meni i dalje iz ušiju ne izlaze satirične hip-hop rime Alejuandra Buendije (aka Saša Antić iz TBF-a) koje duhovito, a točno opisuju mentalitet našeg čovjeka koji „ziđa, jer se ziđati mora“ i koji „ne triba nacrt ni pomoć stručnu, jer je krvi divlje pa ziđa divlje“, koje, za inspiraciju, slušam na repeat.

Listopad 2012.

Nakon što smo dugo kružili oko teme, konačno nam se otvorio put. Saznajemo da građevinska inspekcija Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša nema vlastitu mehanizaciju za rušenje, već za taj legalan, ali šporak posao, mudro, angažira podizvođače iz drugih gradova i regija, jer se lokalni bageristi solidariziraju sa susjedima ili strahuju od odmazde. Zapisujem nacrt priče. „Realističan, nemoralizirajuć te opservacijski prikaz jednog radnog dana jednog neizuzetnog pojedinca, bagerista iz zaleđa, profesionalca, kojeg je unajmila građevinska inspekcija da sruši kuću na moru. Nije mu prvi put, a neće mu biti ni zadnji. Kad se vrati kući, slijedi obrat: ispada da je i on sam zidao kuću bez papira.“ Krajem mjeseca imamo napisanu prvu verziju scenarija, koja broji deset stranica. Ime našem protagonistu je Niko, mlad je i živi na selu u Zagori. To jutro, na putu do posla, kunja u kabini labudice, koja prevozi njegov bager i njega na udaljeno poprište rušenja. Istražujući temu otkrivamo stvarnu anegdotu, kad je jedan obazriv bagerist, prilikom rušenja bespravne gradnje, negdje na Sjevernom Jadranu, sačuvao zahvalnoj vlasnici maslinu koja je stajala ispred kuće. Odlučujemo tu situaciju uključiti u film i na njoj gradimo kulminativnu točku prve verzije scenarija. Kad se nakon obavljena posla vrati kući (a živi sa ženom domaćicom i dvoje djece u skromnim uvjetima i dozidanoj kući), na stolu ga čeka pijat s toplom večerom te kuverta sa žigom Ministarstva graditeljstva i zaštite okoliša: rješenje o uklanjanju dijela kuće, koji je dogradio na crno, jer im je trebalo prostora za život, misleći da ga nitko ne će zajebavati za nešto što se ne vidi s ceste. Ali prevario se.

Stričevi nadahnuća

Prosinac 2012.

U Lowensteinovoj knjizi intervjua s redateljima Moj prvi film čitam, među ostalim, kako Ken Loach bira svakog člana filmske ekipe s jednakom pažnjom kao da bira glavnog glumca. Dugo važem prije nego što se odlučim s kim ću raditi. Želim sposobna producenta s iskustvom, nekoga tko će organizacijski suvereno voditi proizvodnju filma, probleme koji se usput pojave rješavati tako da me njima ne opterećuje, te mi omogućiti da mislim samo na glumce i režiju. Povrh toga, važan mi je i umjetnički ukus, kao i sustav estetskih i moralnih pogleda, nešto na čemu možemo graditi međusobno povjerenje. Između nekoliko producenata i opcija odlučujem se za Borisa T. Matića i Propeler film. Šaljem mu scenarij, ističem koliko mi je stalo do projekta te, da otklonim moguće buduće nesporazume, naznačavam svoje prohtjeve: da film želim snimati na autentičnim lokacijima u priobalju, moguće s naturščicima, da bih radio iscrpne audicije te da želim rukovoditi sastavljanjem filmske (pogotovo autorske) ekipe, da razmišljam o tome da film snimam dramaturškim, a ne operativnim redoslijedom, da ću inzistirati na većem broju dana snimanja i glumačkim probama... Boris pokazuje otvorenost i razumijevanje te me isti dan poziva k sebi. Brzo i lako se dogovaramo te otpočinjemo prijateljstvo. Pišem  redateljsku razradu u kojoj pojašnjavam realistički prosede djela, zrnatu fotografiju niskog kontrasta, dinamičnu kameru iz ruke koja prati protagonista te napominjem da u filmu neće biti izvanprizorne glazbe koja bi „označavala emocije“ ili gradila kontinuitet i jedinstvo, izuzev komentirajuće glazbe na odjavnoj špici (pjesme Ziđan Alejuandra Buendije). Naznačujem da želim raditi s naturščicima, s ciljem postizanja verizma na filmu, ali ostavljam otvorenim hoće li protagonista igrati amaterski ili profesionalni glumac.

Travanj 2013.

Konačno izlaze rezultati natječaja, ali naš projekt nije među odabranima za sufinanciranje. Čitam nekoliko puta kratku, ali oštru recenziju umjetničkog savjetnika. Kaže za film da je „aktualan“ te da je „proizvod hrvatske zbilje“, no da „nažalost, djeluje kao reportaža iz Dnevnika ili sličnih emisija“ te da ga „redateljska koncepcija nije uvjerila u suprotno“. Pored previsoka budžeta filma, glavnina njegovih zamjerki ide tomu da je „uvod predugačak i pun općih mjesta“ te da „drama glavnog lika ne postoji, odnosno da postoji tek feljtonistički“ te mi, s pravom, savjetuje „da u budućnosti ne uspoređujem svoj scenarij sa snimljenim filmovima (op. mađarski film Samo vjetar/Csak a szélBenedeka Fliegaufa, 2012),jer je to kontraproduktivno“. Tražim Borisa da mi da nekoliko dana da se oporavim od šoka negativne recenzije te da razmislim što i kako dalje. Otkad smo ga poslali na natječaj, scenarij nisam pravo uzeo u ruke. Čitam ga iznova i ne mogu vjerovati. Fakat se bavimo društveno-angažiranom temom, a ne likovima. Protagonist nije ciljno orijentiran i pred njim ne postoje prepreke. Scenarij nema ni zaplet ni čvrstu priču. Koristimo se nesuptilno dijalogom da bi izložili ekspozicijske narativne informacije i podcrtali dramu. Kao da nam je važnije što će sve susjedi i vlasnici bespravno sagrađene kuće izgovoriti bageristu, nego sam lik bagerista. Najviše vremena provodim motivirajući Maru da se vrati scenariju i da ga probamo zajedno ponovno raspisati. Sedam dana poslije završavamo drugu ruku scenarija. Ovaj put dosljednije slijedimo načelo manje je više te iz strukture izbacujemo sve što ne gura priču naprijed i gledatelja ne veže za karaktere. Protagonist se sada zove Boško po mom, na žalost, pokojnom stricu, bivšem radniku Dalmacijavina u Drnišu. Ima 48 godina i troje dice. Druga ruka scenarija je dijegetski jasnije locirana u sredinu 2000-ih godina, kad je rušenje bilo u jeku. Najvažniji pomak u priči je to da bagerist ne zna što ga čeka na odredištu, da će se naći u izazovnoj situaciji koja od njega traži da djeluje te uvodimo novi lik, njegovo dijete, kako bismo se umjesto temom bavili temeljnim međuljudskim odnosom. S jedne strane, muškarci iz Zagore obično teško pokazuju emocije i teško iskazuju bliskost prema svojoj djeci. S druge strane, dječja perspektiva na vrlo zanimljiv, a točan način povećava ozbiljnost situacije, jer kroz dječje oči sve izgleda nekako drugačije, strašnije i luđe. Priča počinje na selu, u dalmatinskom zaleđu, pred bageristov odlazak na rađu. Ćaća uzima sina u bager, jer ne može više slušati ženu koja mu zvoca. No, za razliku od prve ruke, ova nema kružnu kompoziciju sižejne građe. Likovi se vraćaju kući, ali ih napuštamo u pečenjarnici negdje uz cestu, gdje se na ražnju vrte janjci. Gladan i umoran nakon obavljena posla, otac nutka sina komadom mesa, ali djetetu više nije do jela. S glumcem Milivojem Beaderom, inače Drnišaninom, prolazim potanko dijaloge kako bi bili autentičniji. Ako sam dosad i imao neku dvojbu o tome bih li za ovu priču angažirao naturščike ili ne, sad sam s njome raskrstio. Više ni ne pomišljam na profesionalne glumce, čak ni za glavnu ulogu.

Na snimanju (foto: Danko Vučinović)

Srpanj 2013.

Objavljeni su rezultati prvog roka odlučivanja u 2013. godini. Nova umjetnička savjetnica odobrila je četiri projekta, s time da je Zvir dobila uvjerljivo najviši iznos (430 tisuća kuna) odobrenih sredstava (ostala tri između 210 i 260 tisuća kuna). Koincidencija je da još jedan film, u istoj kategoriji i na istom natječaju, ima istu zoologijsku imenicu, jedinku zvijeri, u osnovi svog naslova (Zvjerka Daine Pusić). Kao i obično, oduševljenje brzo kopni i u meni počinje klijati sumnja u vlastite mogućnosti i strah od neuspjeha.

Siječanj 2014.

Za razliku od većine redatelja koji, nakon što im prođu scenariji na javnom pozivu, hrle u snimanje kao psi pušteni s lanca, ja osjećam strah i odgovornost koji me zakoče pa bježim u druge projekte. Od 2011. godine razvijam dugometražni dokumentarni film u Factumu. Stalno ga puštam i iznova mu se vraćam. Cijelo prošlo ljeto i jesen sam snimao i montirao dokumentarni serijal Prtljaga (2013) za HTV te sjedio u montaži. Trenutačno sam u fazi kad tražim i vidim samo mane. Ne mogu vjerovati da je scenarij uopće prošao na Javnom pozivu. Tješi me pomisao da su drugi valjda bili još lošiji. Križam tekst, koji se crveni kao da je izranjavan.

Veljača 2014.

Producent me lovi lasom. Moramo jednom započeti operativno-produkcijski slagati projekt. Uključuje se i Lana, koja će biti izvršna producentica na filmu. Otkrivaju mi kratkiš Cijev sa šeširom (Lampa cu caciula, 2006)Radua Judea, o ocu i sinu koji nose televizor na popravak u grad, koji na mene djeluje okrjepljujuće. Zauzvrat im šaljem fotke svojih stričeva, koje sam portretirao prije par ljeta. Jednoga bez majice, velika droba i dugih brkova na otrcanom biciklu, drugoga, okrugle glave, za volanom zarđala traktora na prašnjavom seoskom putu. Oba opaljena od sunca i izbrazdana od života. Takva glumca tražim, napominjem. Nekoga tko neće glumiti bagerista iz Zagore, nego biti on. Autentično lice koje će svojom pojavom, izgledom, načinom kretanja, govorom, u prvoj sekundi svog bivanja u kadru, bez obzira na to snimao li ga en face ili sleđa, zamutiti granicu između dokumentarnoga i igranoga.

Ožujak 2014.

Mare i ja pišemo četvrtu ruku scenarija, u kojoj dosljednije vodimo lik dječaka kroz strukturu te gradimo novi finale ispred stadiona na Poljudu, kako bismo izbacili svaku natruhu moraliziranja i više zaokružili odnose.No i dalje nam sin, u sceni rušenja kuće, ispada iz narativnog fokusa, a zaobilaženje vrta ima tek funkciju zgode bez posljedica na likove. Saša Ban sugerira da sina smjestimo pored oca u skučen prostor kabine bagera za vrijeme klimaksa dramske radnje, kako bi bili upućeni jedan na drugoga. Pišemo novu scenu kojom stvari sjedaju na svoje mjesto, jer se usmjerenije prati sudbina likova te se kroz njihov fizički odnos stvara opipljiv osjećaj tjeskobe. Ta verzija sad ima čvrstu konturu budućeg filma. Krajem mjeseca kreću prve pretpripremne radnje. Angažiramo skauta za lokacije, na probni rok. Apartmansko naselje uz obalu, „trokatnice s balustradama, voltama, rugobne vile od limun žutog, rozog, plavog fasadeksa, kameni lavovi oko kapija i sl.,“ dajem smjernice potpomažući se opisom iz Pavičićeve priče.

Travanj 2014.

Pretražujem video arhivu HTV-a. Tražim autentične snimke rušenja, plastične slike i detalje, koji mi mogu pomoći u rekonstrukciji scene rušenja. Na žalost, sačuvanih sirovina je malo ili ništa. Zapisujem one rijetke situacije, koje imaju neku  dokumentarnu težinu. Među njima posebno uočavam jednu: ženu u staroj trenirci koja, uoči rušenja, plače na stubištu svoje nedovršene zidane kuće te pored nje, na plastičnom stolu, tranzistor na kojem slučajno svira Thompsonova Bojna Čavoglave. Urezuje mi se ta slika, ali ne vidim način kako da je funkcionalno iskoristim u filmu. Skaut šalje fotografije glomaznih višekatnica koje je pronašao u brdima ispod Kozjaka, ali to nije to. Zaleđa su sama po sebi divlja. Njihove grdobe ne doživljavaš kao barbarstvo, već kao normalu.

Na snimanju (foto: Danko Vučinović)

Svibanj 2014.

Preuzimam na sebe ulogu location managera i vozim u Dalmaciju. Koncentriram se na naselja koja konvergiraju k Splitu. Prolazim detaljno Zečevo Rogozničko, Rogoznicu, Ražanj, Kanicu, Sevid, Vinišće, Seget Vranjicu, otok Čiovo, Donja Kaštela pa onda vozim južno od Omiša: Stanići, Čelina, Mimice, Marušići, Pisak, Krvavica. Hodam uokolo s fotoaparatom i zavirujem u svaku ulicu. Predugo se zadržavam i njuškam u svakom od tih mjesta da ne bih bio sumnjiv. Nepovjerljivo me promatraju oni rijetki vlasnici kuća, koji vjetre svoje apartmane dok iščekaju prve goste iz Srednje Europe.

Lipanj 2014.

Propada plan da ću preko Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja ili uz njegovu preporuku otići i prisustvovati uklanjanju neke bespravne građevine gdje god u Hrvatskoj, jer je Ministarstvo, pod pritiskom javnosti, prekinulo s tom praksom te je sad na snazi legalizacija. Boris i ja mijenjamo plan. Tražimo MGIPU informacije o ugovornim tvrtkama koje izvode radove uklanjanja bespravno sagrađenih objekata te ih molimo da nas spoje s građevinskom inspekcijom kako bismo dobili više informacija o načinima zatvaranja i označavanja zatvorenog gradilišta prilikom rušenja. Uspijevam nekako stupiti u kontakt s jednim od podizvođača, koji ima ugovor s Ministarstvom. No građevinar je do grla zakopčan i rezerviran. Ni građevinski inspektor do kojeg jedva dolazimo nije baš rječit, ali je barem susretljiv i opskrbljuje nas potrebnom građevno–tehničkom rekvizitom: vrpcom Ministarstva, pločom, značkom građevinskog inspektora, zaštitnom kacigom, inspekcijskim rješenjima i sl.

Rujan 2014.

Mislio sam da ću odavno započeti audiciju po osnovnim školama, ali sam se preračunao. Već mjesec dana pripremam teren za njihov obilazak: zivkam na telefon ravnatelje svih većih osnovnih škola od Knina do Imotskog te pišem bezbrojne e-mailove u kojima predstavljam sebe i projekt. Za potrebe audicije i ulaska u škole mijenjamo ime filma u neutralno Ćaća i o tome obavještavamo HAVC. Njegov ravnatelj potpisuje preporuku, kojom HAVC potvrđuje da film „svojom temom, izvornošću prikaza te scenarijem iznimno visoke umjetničke razine“ pokazuje profesionalnu ozbiljnost i društvenu relevantnost te moli javne institucije te pravne i fizičke osobe da filmskoj ekipi izađu ususret pri snimanju i potpomognu njegovu realizaciju. Preporuku HAVC-a prilažem dokumentaciji koju šaljem u škole. Bojeći se slaba odaziva, ne želim držati audiciju izvan škole pa sve činim da uđem u razrede. Molim ravnatelje da dopuste učenicima nakratko napustiti učionicu, obavijeste učitelj(ic)e te mi stave na raspolaganje prostoriju unutar škole u kojoj mogu držati audiciju. U međuvremenu škola mora kontaktirati sve roditelje. Sve to uzima puno vremena. Čini mi se da ništa drugo i ne radim, osim što visim na e-mailu ili telefonu. Izuzev neutralna sinopsisa filma, nikome ne pokazujem scenarij, a ponajmanje kandidatima. Da bi sve bilo apsurdnije, nitko me i ne traži da ga podastrem, uključujući školske ravnatelje.

Na snimanju (foto: Danko Vučinović)

Listopad 2014.

Vozim od škole do škole. Vrlika, Drniš, dvije osmoljetke u Kninu, Sinj, Trilj. Držim audiciju s učenicima trećih i četvrtih razreda. Ritam je ubitačan. Ako želim vidjeti i glumački isprobati sve dječake ta dva godišta u jednoj školi, za vrijeme trajanja nastave, u istom turnusu (jer kad im zazvoni za kraj nastave, nitko neće ostati u školi zbog audicije za neki petnaestminutni film), moram biti brz i efikasan. U prosjeku to znači da nemam više od pet minuta po djetetu, jer se kandidati izmijenjuju ispred mene kao na vrpci. Dok je jedan učenik na audiciji, drugi me čeka na hodniku, a treći se priprema da izađe na hodnik kad se prvi dječak, nakon završene audicije, vrati u učionicu. Audicije snimam najobičnijim iPadom. Jednostavan je za rukovanje, a zbog velika zaslona praktičan. U tih pet minuta bilježim njihove podatke i kontakt-telefon njihovih roditelja te ih, nadasve, pokušavam opustiti, jer je casting i za odrasle kandidate stresan, a kamoli ne za djecu. Na kraju im zadajem dvije-tri jednostavne i tematski prepoznatljive dramske situacije bez teksta, koje ne zahtijevaju opširno prepričavanje konteksta i smisla scene, nego uživljavanje i improvizaciju. Između ostaloga, radim modificiranu verziju improvizacije koju je za svoj film Lilja zauvijek (Ljilja 4-Ever, 2002) radio Lukas Moodysson, sadržajno nevezanu za scenarij. Uputa glasi otprilike ovako: “Imaš loše ocjene u školi pa si doma u kazni. Uvjeri me, svoga oca, da te ipak pustim van igrati se s prijateljima, koji te zovu na prozor!” Osim što snimam glumačku igru svakog kandidata, preuzimam ulogu oca, a po potrebi i neutralnog moderatora situacije. Gledam kako dijete glumački interpretira određena emotivna stanja i njihove prijelaze: kako će mi prići, hoće li se smješkati, kako će me pokušati nagovoriti, kakvu će reakciju pokazati ako ga bijesno odbijem ili ako ga nagradim i sl. Parafraziram i neverbalnu improvizaciju za casting Carstena Fromberga, profesora na danskoj Filmskoj akademiji, koju znam iz diplomskog rada Juraja Lerotića (Ne radi nikada s djecom i životinjama – dijete kao glumac u filmu). Dijete se u svojoj sobi sprema za odlazak nekamo kamo već dugo želi ići. Čuje iz susjedne sobe razgovor i prisluškuje: starija braća ili prijatelji dogovaraju se da ga neće povesti sa sobom. Dijete reagira neverbalno na ono što čuje, samo mimikom i govorom tijela. Pokušavam uočiti je li dijete u stanju zamisliti određenu situaciju i na nju glumački emotivno reagirati, kako usvaja dobivene upute i sl. Istovremeno se koncentriram da ulovim i snimim sve detalje, jer kad se vratim u Zagreb, ostat će mi samo snimke na kojima moram imati dovoljno materijala za procjenu njihova glumačkoga dara. Usporedno tražim ćaću po malobrojnim amaterskim kazalištima i dramskim sekcijama u dalmatinskom zaleđu. Obilazim Knin, Sinj, Trilj, Otok i Šibenik. Odaziv je mlak. Dalmatincima nije do glume. No radim casting i za sve ostale uloge, jer vidim isključivo naturščike u podjeli. Unatoč nevelikom broju kandidata, izdvajam Ivana Smolju, kojeg uočavam na audiciji u Domu kulture u njegovom zavičajnom Otoku, a koji inače radi na željeznici u Splitu, Anitu Čović Pavišić iz Čaporica, koja ima knjigovodstveni obrt u Trilju te Proložanina Marijana Grbavca, aktivna u omiškom kazalištu Mali princ, a zaposlena u splitskom Centru za socijalnu skrb.

Studeni 2014.

Ponovo sam na cesti i u Dalmaciji. Teška srca ostavljam bolnicu kod kuće. Mare i djeca imaju želučanu virozu i povraćaju. Imam unaprijed dogovorene termine audicije. Ne mogu ih u otkazati u posljednji tren, a pripreme su u jeku. Hodam opet po školama. Imotski, Sinj, Omiš, Turjaci, Brnaze, ponovno Knin. Istovremeno obilazim preostale dramske amaterske sekcije: Kaštel Novi, Proložac, Gata, Gornje Sitno i Omiš. Potežem na sjever do Zadra, gdje radim audiciju u gradskom Kazalištu lutaka. U telefonskom imeniku tražim lokalne bageriste. U svakom mjestu i selu u kojem stanem, raspitujem se tko ima bager. „Ma 'ajde, bogati, di ću ti ja glumit'. Nije to za mene,“ glasi odgovor koji najčešće čujem. Usput prolazim kulturno-umjetnička društva i tražim zanimljive face. No ovaj put su mi glavni izvor kandidata lokalni ugostiteljski objekti i trgovine, najčešće one u centru mjesta. Tučem opet kilometre, jedem Marijine energetske pločice. Kad se vratim kući i mene će pokositi želučana viroza. S te audicije u glumačku podjelu – kao Anka, bageristova žena – upada tek Tatjana Meter, zvana Beba, domaćica iz Prološca.

Prosinac 2014.

U Gradskom kinu u Sinju Mare i ja radimo audiciju s četvero djece koje smo izdvojili za drugi krug. Za ulogu oca zovemo Ivana Smolju i Marijana Grbavca. Isprobavamo različite kombinacije. Posjedamo ih jednog pored drugoga, tako da se gotovo dodiruju ramenima te ih stavljamo u dramsku situaciju vožnje u bageru. Naputak je bageristu da kasni na odredište, a da mu sin pri tom dodijava i smeta. S druge strane, dijete je obijesno, prvo je žedno, pa mu se piša, potom je gladno, pa bi nešto slatko i tako unedogled. Jedna improvizacija je verbalna, a druga neverbalna. Niti jedan od dječaka ne prolazi na audiciji. Čak ni devetogodišnji Branko, koji mi je zapeo za oko u Sinju, nema koncentraciju niti sluša partnera u sceni. Marijana preusmjeravamo na ulogu investitora. U Trilju probamo s Anitom Čović Pavišić, koja nas je oduševila na audiciji za bageristovu ženu, a sad želimo vidjeti kako joj leži uloga vlasnice kuće za rušenje. Neverbalno improviziramo u njezinom tijesnom, majušnom knjigovodstvenom uredu. Leđima se naslanja na zid ureda te zamišlja da je to zid njene kuće netom prije nego što će je bager srušiti. Ja glumim građevinskog inspektora i dajem joj šlagvort. Tražimo je da reagira očima. Premda nesigurna u sebe, Anita je prirodna i uvjerljiva kao rijetko tko. Ima dvoje djece i ne mogu vjerovati da je mlađa od mene. U tom trenutku mi pada na pamet Thompsonova Bojna Čavoglave pa odlučujem isprobati još jednu situaciju, koju smišljam na licu mjesta. Tražim je da svoje osjećaje u toj situaciji pokuša zamijeniti stihovima te Thompsonove ratne pjesme. Anita se pravda da je zaboravila stihove, da nema sluha te da joj je to pretežak zadatak, ali iz prve izvodi glumačku minijaturu i oboje nas kupuje.

Siječanj 2015.

Ponovno sam u Dalmaciji. Ovaj put vodim brata sa sobom. Ivan će snimati audicije, a ja ću moći usmjerenije voditi audiciju te davati glumačke upute. U povratku ćemo se izmjenjivati za volanom, jer u Lici pada snijeg, te pretresati kandidate. Prva audicija je u Kninu, a potom odlazimo u Vrliku i Sinj. Nažalost, opet nas ni jedan od dječaka ne oduševljava. Drveni su. Na kraju vozimo u Proložac, gdje u Domu kulture isprobavam kako si Smoljo i Meter glumački pašu kao muž i žena. Ona više nije tako prirodna i opuštena kakva je bila na prvoj audiciji, kad je bila sama u sceni, ali mi intuicija govori da može iznijeti scenu. Uostalom, kao i Smoljo, koji često glumački ispada iz ležišta, ali ima prepoznatljivo Pavle Vujisić lice koje drži kadar i neku zdravu dalmatinsku samouvjerenost. Audicije mi uzimaju puno vremena pa zapostavljam traženje lokacija. Raspitujemo se za nekog skauta od dolje, po mogućnosti iz Splita. Izbor pada na Ivana Buru, koji je tražio lokacije na koprodukcijskim serijama (Igra prijestolja, Dig, Herkul) koje su se posljednjih godina snimale u Dalmaciji.

Na snimanju (foto: Danko Vučinović)

Veljača 2015.

Još uvijek nisam pronašao sina, a snimanje se opasno približava. Hvata me panika. Opet odlazim u Dalmaciju. Pohodim škole u Žrnovnici, Kaštel Novom i Kaštel Lukšiću, Ravne Njive u Splitu, Srinjine ispod Mosora. Proširujem potragu i na pete razrede, koji bi trebali biti zreliji. Usporedno isprobavam još nekoliko naturščika za ulogu bagerista, jer Smolju još uvijek nisam zaključao kao glumca u svom filmu. Stalno propitujem. U Gradskom kazalištu mladih u Splitu otkrivam desetogodišnjeg Marka Bana, štrkljava Dugopoljanina, uska lica i velikih, a pomalo klempavih ušiju. Ne mora glumiti nestašna dječaka, berekina i seoska jarčića. Njemu to prirodno leži, a i zanimljive je fizionomije. S Burom prolazim probrane lokacije, koje je on prije toga posnimio. Gledamo kuće u selima oko Muća. Zbog operativno–produkcijskih razloga, ne smijemo ići predaleko u unutrašnjost. Sužavamo potragu kuće za rušenje na otok Čiovo. Detaljno prolazimo njegova obalna naselja Slatinu, Arbaniju, Mastrinku, Okruge Gornji i Donji. Na povratku, na jednoj nedovršenoj ciglenoj kući uz jadransku magistralu, ugledam grafit, koji ću svenografski iskoristiti u filmu: „BOG (križ) VIDI“. Kod kuće krš i lom. Tonka ima vodene kozice te, zbog inkubacije, sljedećih desetak dana ne može ni van ni u vrtić.

Ožujak 2015.

Zove me Anita Čović Pavišić na mobitel, kaže mi da je po treći put trudna, da treba roditi sredinom kolovoza te da zbog toga neće moći glumiti u filmu. Ako počnemo snimati u svibnju, bit će u petom ili šestom mjesecu trudnoće i imat će vidljiv trbuh – računam. „Ne dolazi u obzir“, kažem joj. „Računam na tebe ozbiljno. Oko tebe gradim scenu na lokaciji za rušenje. Ubrzat ću pripreme“, kažem joj. Sastančim s Borisom i Lanom. Važemo opcije. Pada dogovor da u snimanje idemo početkom svibnja, ne stižemo prije. Uglavljujemo dane snimanja. Ne uspijevam navući više od šest. Nemamo financijskog prostora, a želimo u pričuvi ostaviti još jedan termin ako nam ustreba nadosnimavanje. Opet me hvata panika. Preostalo je još puno uloga koje nisam podijelio: građevinski inspektor, Nikin brat i sestra, konobarica. Treba pronaći i statiste sa zadatkom: interventne policajce, mještane i susjede. U novinama čitam posmrtni tekst Ognjena Sviličića o preminulom redatelju Tomislavu Radiću. Jedna Žirina rečenica mi se posebno urezuje: „U filmu je već sve snimljeno osim novog ljudskog lica“. Valjda ima logike da toliko ustrajem na naturščicima. Zovem snimatelja Marka Brdara, s kojim sam se dogovorio za suradnju još prije pola godine, dok je bio u završnim pripremama za Matanićev Zvizdan (2015). Slijedi novi šok. Brdaru ne odgovaraju termini, jer počinje snimati seriju Patrola na cesti (2016) Zvonimira Jurića i Jurice Pavičića. Moram hitno pronaći zamjenu, a snimatelji su mi rak–rana. U međuvremenu, kod kuće još jedan inficiran bolesnik. Sad i moj stariji sin, Toma, ima varičele i tijelo mu je kao ekspresionističko platno. Nakon puno premišljanja, između hipermanganskih kupki i tretmana kalaminskim losionom, odlučujem se za Danka Vučinovića, šaljem mu scenarij i link na minimalistički argentinski film Las Acacias (2011) Pabla Giorgellija, koji se cijeli se događa u kabini kamiona, između dva lika, a redatelj i snimatelj ni u jednom trenutku ne padaju u napast pokazati cijeli kamion. Sve su učestaliji produkcijski sastanci. Radimo grubi plan snimanja po danima. I dalje, zbog naturščika, inzistiram na snimanju dramaturškim redoslijedom. Zajedno sastavljamo ekipu. Lomimo koplja oko vođe snimanja. Usporedno pišem knjigu snimanja. Odlazim opet u Gradsko kazalište mladih u Split. Na stubama nabasam na srednjoškolku Teu Kraljević. Audiciju s njom obavljam na Prokurativama i dodjeljujem joj ulogu Nikine starije sestre. S Burom sužavam potragu za bageristov dom na sela Sutinu i Prugovo. Obilazim probrane lokacije sa scenografkinjom Veronikom Radman i zajedno se odlučujemo za kuću i imanje tri brata Jelović u Prugovu. U Okrugu Gornjem na otoku Čiovu pikiramo dvije kuće, u slučuju da se jedan od vlasnika predomisli ili zatraži (pre)veliku naknadu. Obje detaljno fotografiramo, kao i njihov širi okoliš. S Veronikom se dogovaram oko intervencija na kući i dvorištu.

Travanj 2015.

Smoljo na splitskom učilištu upisuje program osposobljavanja za rukovatelja  bagerom. Premda zna voziti radni stroj, ne možemo ga pustiti na cestu bez dozvole, i to s djetetom u kabini, a ja želim snimati u vožnji te na brzoj cesti i u gustom prometu. Kao za inat, ostali kandidati otkazuju tečaj, ali nam učilište, na nagovor sjajne Dude, koja radi kao asistentica produkcije, izlazi ususret i održava individualan program osposobljavanja za našeg glumca. U mjesec dana Ivan završava praktični i teoretski dio nastave, koji mu odsad piše i u radnoj knjižici. Paralelno se Danko i ja nalazimo, prolazimo kroz scenarij, obilazimo gradilišta te dumamo kako izgraditi konstrukciju za snimanje na bageru. Produkcija dogovara najam scenske tehnike i rasvjete od MTTN-a, njihovu tehničku podršku i osoblje. Prolazimo sa scencem sastavljanje i rastavljanje konstrukcije za bager i ustanovljavamo da ono uzima vrijeme te da neću moći previše raskadriravati vožnju u bageru, odnosno mijenjati pozicije kamere dok smo na bageru. U međuvremenu Duda pronalazi igrajući bager, JCB 4CX građevinsku kombinirku, 1998. godište. Na operativnom pregledu sam depresivan i svadljiv. Iscrpljuje me briga, ali i audicije kojima ne nazirem kraj. Pronalazim Meri Vučenović, studenticu prve godine arhitekture u Splitu i dodjeljujem joj ulogu konobarice. S produkcijom dogovaram najam kamiona za utovar šute, interventnog policijskog vozila i kombi vozila vlasnika kuće. Kompletira se preostala ekipa. Muči me nepodijeljena uloga građevinskog inspektora. Jedno vrijeme, u očaju, ozbiljno razmišljam da zaboravim na naturščika i zovem Zlatka Burića. Tražim građevinske inspektore preko oglasnika ili ljude s iskustvom inspekcije na građevinskim poslovima. Nalazim se s nekolicinom, ali nitko od njih nema glumačke aspiracije niti talenta. Vrijeme leti. Ne stižem raditi glumačke probe u mjeri u kojoj bih želio. Krajem mjeseca odlazimo na tehnički pregled. Ja putujem dan ranije za Split, jer imam audiciju s nekoliko kandidata, koje mi je preporučio Elvis Bošnjak, umjetnički ravnatelj splitskog glumačkog studija Playdrama. Za oko mi zapinje tek učitelj razredne nastave u jednoj osnovnoj školi podno Mosora, ali on otpada zbog svojih školskih obaveza. Po povratku s tehničke probe i audicije, dva dana poslije opet odlazim u Dalmaciju, ovaj put s kostimografkinjom Moranom Starčević. Posjećujemo glumce kod njih doma: Tatjanu u Prološcu, Anitu u Čaporicama, Marka u Dugopolju, Teu na Mertojaku, Meri na Pujankama, Marijana na Sućidaru. Isprobavamo i utvrđujemo kostime. U Kino klubu Split radim novi krug audicije za građevinskog inspektora te isprobavam još tucet kandidata. Zadajem im istu, jednostavnu dramsku situaciju vezanu uz scenarij: „Dan je izvršenja uklanjanja. Bagerist samo čeka tvoj znak da počne rušiti kuću. A ti čekaš da investitori iznesu još par dragocjenosti iz kuće kako bi ih sačuvali od uništenja. No, polako gubiš strpljenje, jer debelo kasnite s rušenjem, a vlasnici kuće očigledno odugovlače. U tebi raste bijes, kiptiš u sebi, ali ne pokazuješ to na van. Naredi rušenje kuće u najkraćem mogućem roku, ali tako da kažeš sve suprotno od onoga što osjećaš i na potpuno smiren način! Služi se sa što manje riječi!“ Za oko mi zapinje pedesetpetogodišnji Jozo Režić, bivši zapovjednik splitske specijalne policije, danas umirovljeni vlasnik obiteljskog poljoprivrednog gospodarstva u Vrlici.

Zvir

Svibanj 2015.

Na Praznik rada odlazim u Dalmaciju kako bih obavio posljednje glumačke probe. Glumci dolaze odsvakuda – Anita živi u Trilju, Ivan u Otoku, Marko u Dugopolju, Jozo u Vrlici, a Marijan u Splitu – i teško ih je okupiti na jednom mjestu. Odlučujem se za Dom kulture u Dugopolju, zbog Marka koji je najmlađi i jedini ne vozi. Probe su užasne, jer se svi trude glumiti i sve igraju kao pučku komediju, umjesto da ne glume uopće i budu ono što jesu. Da imam mogućnost, poslao bih cijeli projekt k vragu i vratio se u Zagreb djeci kojoj sam potrebniji. Pada mi na pamet pisac Semezdin Mehmedinović i jedna crtica iz njegova Autoportreta s torbom – pomislim što bi na mom mjestu uradio Werner Herzog i to me ohrabri. Umjesto na glumačke probe, zajedničke susrete iskorištavam za međusobno zbližavanje, opuštanje napetosti, razbijanje ukočenosti te stvaranje atmosfere. Produkcija i scenografija pristižu 5. svibnja. Treba pripremiti sve lokacije za snimanje te organizirati dolazak preostale ekipe. Lana i Duda obljepljuju Čiovo plakatima koji pozivaju statiste (za uloge interventnih policajaca i susjeda) na audiciju. Ništa od navale pa opet brigam. Molim Stipu Tadina Biočića, mladog glumca GKM-a da mi pronađe par lokalnih, kaštelanskih oriđinala, kojima dajem uloge susjeda i bukača. Jedan od njih je poštar. Ne sjećam se točno kako smo došli do svih policajaca. Lana i Duda su obavile većinu posla, izabrale statiste i podijelile im kostime. Dne 8. svibnja se svi okupljamo u Prugovu. Pristiže i bager koji igra u filmu. Umalo me šlagiralo kad sam ga ugledao. Premda star, prljav i izrauban, zbog čega smo taj bager i izabrali, njegov ga je nepromišljeni vlasnik odlučio na svoju ruku, prvi put u životu, temeljito oprati i ulaštiti. Trebaju nam sati da ga ponovo zaprljamo, ali ga, naravno, ne uspijevamo više vratiti u prvotno, autentično stanje. Ujutro počinjemo snimati. Dramaturškim, odnosno scenarističkim redoslijedom, kao što sam zbog glumaca i priželjkivao, od prve scene na selu do posljednje na Poljudu. Izuzev mene i produkcije nitko nema scenarij. Nemam dovoljno hrabrosti, ponavljam u sebi, prije početka snimanja, Cassavetesovu mantru, koji se ohrabrivao tako da si je predbacivao kukavičluk. Već mi se prvi dan snimanja tvrdoglavost obija u glavu, jer nam se, nakon što snimimo jedini interijer koji imamo, sruči kiša. Kako nemamo zamjensku lokaciju, proizvodnja staje i propada dan snimanja. Sutradan moram ubaciti u višu brzinu kako bih nadoknadio zaostatak pa traljavo režiram kraj scene na selu – bageristov odlazak od kuće i skrivanje njegova djeteta u utovarnu košaru bagera. Nakon toga mi je sve nekako u magnovenju. Sjećam se dobro onoga što je bilo prije i sjećam se dobro onoga što je bilo poslije, ali se samog snimanja sjećam tek u bljeskovima. Ono je za mene uvijek pomalo trauma, jer imam visoka očekivanja, kako od sebe tako i od drugih. Ne mogu naći bolje riječi da opišem taj proces i psihičko opterećenje koje izaziva u meni, osim da citiram riječi svojeg profesora Zorana Tadića: „…dvije temeljne pretpostavke stvaranja filma proturječe jedna drugoj. Hoće se istodobno i kritičnost, sumnja prema svemu što poduzimate i (silna) sigurnost, uvjerenost da to što poduzimate jest jedino što se mora učiniti, jedino ispravno. To je prokletstvo filmskoga posla, prokletstvo režisera. I kad vam netko kaže da je uživao na snimanju, ne vjerujte mu. Ili prevedite tu izjavu na normalan jezik pa zaključite: režiseri su mazohisti. Što se mene osobno tiče, filmovi su mi ispadali uglavnom pristojni samo iz jednog razloga: od paničnog straha da ne oskrnavim film, da ne napravim najdebilniji film na svijetu. Vraga sam uživao, uvijek mi je bilo grozno.“ Između ostaloga, stoga se i okružujem ljudima kojima kreativno vjerujem. Ovaj put je to montažer Marko Ferković, koji je uključen u projekt faktično od prve verzije scenarija, a na setu je skripter. Za potrebe snimanja masovke na Čiovu i posao drugog asistenta redatelja, zovem Mariju da dođe iz Zagreba. Prepuštam joj režiju glumaca u drugom planu, što me prilično rasterećuje i omogućava mi da koncentriranije vodim prvi plan i kameru. Sa Smoljom radim tako da mu pažnju cijelo vrijeme usmjeravam na rukovanje bagerom (gdje treba točno stati, kako treba voziti, koju liniju puta treba slijediti i sl.), a ne na glumu. Koristim se još jednim trikom: pretvaram se da radimo tehničku probu za kameru, koja ne zahtijeva glumu, a onda lupam klapu na kraju kadra. Mali Ban je, pak, u centru pažnje na setu i u sedmom nebu. Napija se sokovima, zvjera od jednog člana ekipe do drugog te je općenito nekoncentriran na rad. U pauzama između kadrova potičem ga da pije slatke napitke, a onda mu između repeticija namjerno ne dozvoljavam ići na zahod, kako bih mu, kao i Ivanu, misli odvratio od glume. Uglavnom, ne postoji prizor koji kamera snima, a da se ne tiče bagerista i njegova sina ili da oni kao protagonisti nisu u njemu. Redateljski mi je važno samo da ne vrludam, da moja režija ima neki čvrst smjer koji ima funkciju u priči, a on je postavljen puno prije početka produkcije: ekonomičnost u izrazu, preciznost u izlaganju, autentičnost, dokumentaristički postupci (dinamična kamera iz ruke, zatjecajno kadriranje, kadar-scena, nevariranje planova i kutova snimanja, trzav, skokovit rez, izbjegavanje temeljnih kadrova i panorama, inzistiranje na običnom, dokumentarnom zvuku i prizornom šumu i sl.). Kao i uvijek, čini mi se da se trudim, a da je rezultat neadekvatan.

Zvir

Listopad 2015.

Odlazimo u nadosnimavanje. Želim ponovno snimiti svršetak na Poljudu, s kojim nisam zadovoljan, jer je raskadriran i loše režiran. Naprosto nije čvrst. Sad želim kadar–scenu te kameru na bageru kako bi sve bilo režirano asketski, u istom dokumentarističkom stilu te kako bi se trajanjem kadra retorički jače sugerirao završetak filma. Usput ćemo snimiti neke nahove koji nam trebaju u postprodukciji zvuka. Imam najbolje producente – vjeruju da znam što radim i podupiru me.

Studeni 2015.

Prva, integralna verzija filma traje 24 minute, prijavljujemo je na Berlinale, no ne prolazi čak ni predselekciju. Grubu montažu filma prije toga gleda i Mario Kozina iz Odjela za promociju i plasman HAVC-a. Tvrdi da film „ima festivalskog potencijala, ali da bi ga se moglo još malo skratiti i smanjiti količinu skokovitih rezova“. U međuvremenu je Daina Pusić snimila svoju kratkometražnu Zvjerku i bezecirala naš engleski naslov (The Beast). Tražimo novo internacionalno ime kako ne bismo ugrozili festivalski plasman filma, ali mu ništa ne pristaje tako dobro.

Siječanj 2016.

Film u montaži gleda umjetnička savjetnica, Jelena Paljan, koja je i odobrila projekt. Žao mi je kao psu što je nisam prije kontaktirao. Pokazujemo film još nekolicini recenzenata čiji sud poštujem. Slušam što govore, bilježim njihove komentare i šutim. Otvoren sam za popravke.

Veljača 2016.

U montaži, Marko nesentimentalno reže višeminutnu uvodnu sekvencu koja se događa na selu, pred bageristov odlazak na posao, premda su svi koji su je vidjeli rekli da je uvjerljiva i živopisna. Izbacuje i scenaristički kraj filma snimljen na Poljudu. Producent ne protestira zbog dva dana snimanja koja odlaze u vjetar. Kao da je svima jasno da ponekad za pobjedu, kao u šahu, treba žrtvovati figuru, makar i najjaču. Zahvaljujući Markovoj genijalnosti film najedanput profunkcionira. Lišen klasične ekspozicije zadobije neku zanimljivost. Krene naglo i direktno, usred već započetog zbivanja pa gledatelj postuno lovi karaktere, dešifrira situaciju i međusobne odnose. Najteže mi pada nazvati Tatjanu Meter u Proložac i reći joj da smo se džaba trudili, jer sam morao izbaciti njenu scenu iz filma. Tu kraću, petnaestminutnu verziju prijavljujemo na Cannes. Otpuštam Zvir od sebe i ne upravljam više njome.

Miroslav Sikavica