VELEFILM

Tradicija grize kulturu

Trgovački putnik (Forushande, Iran/Francuska), Asghar Farhadi, 2016.

Bračni krevet prigušen crvenim svjetlom dovoljan je da se u nj smjesti tema koju voli secirati iranski redatelj međunarodne karijere, Asghar Farhadi: kompleksne obiteljske odnose i pojedince u njima. Kao što se moglo vidjeti u njegovu prvom oskarovskom filmu, Nader i Simin se rastaju (Jodaeiye Nader az Simin, Iran/Francuska, 2011), tako nam u drugom oskarovskom filmu, Trgovačkom putniku, približava obiteljsku priču Rane (Taraneh Alidoosti) i Emada (Shahab Hosseini). Oni su tipični likovi modernog tragičnog komada, bez katarze, a njihov bračni odnos jedan je od mikrokozmosa društva kojeg jede gladniji i veći - makrokozmos tradicije.

Prostor i njegov kaos kojim barata Farhadi kompleksan je barem onoliko koliko i likovi koji u njemu borave. Dinamičnim kadrovima kamere iz ruke pratimo uzbuđene stanovnike zgrade koji bježe pred njezinim urušavanjem, a bježe i Rana i Emad te se sele u stan bivše prostitutke, u kojem će Ranu napasti nepoznati čovjek te tako poremetiti bračne odnose. Uz prostor, važni su i razni mediji, pa se osim kazališta u filmu - priča Willyja i Linde Loman iz drame Arthura Millera Smrt trgovačkog putnika, koje glume Rana i Emad - pri gradnji priče ubacuje književnost i ekranizacija tog književnog djela (scene u školi). Ali svi ti postupci prikazivanja modernog Irana koji prati svjetsku kulturnu scenu slabiji su od, primjerice, pristupa Jafara Panahija u Taksiju (Taxi, Iran, 2015.) koji to čini suptilnije i pritom kritizira, među ostalim, i likom krijumčara DVD-ova s kopijama filmova Woodyja Allena. Farhadi odlučuje raditi pod cenzurom (kazališni glumci kažu kako je dio teksta cenzuriran, u filmu nema prikaza golotinje i sl.) i pritom ostavlja dojam melankolične ravnodušnosti koju će prekriti scenaristički briljantno isprepletenom pričom.

Trgovački putnik (Forushande)

Ako su likovi tipični, ne znači da nisu složeni - Emad i Rana preslika su iranskog suvremenog društva. Emad podržava patrijarhalne vrijednosti, baš kao i Rana, samo što je kod njega to prikriveno jer je aktivni lik, a ne pasivna žrtva. Oni su tragični junaci ubačeni u apsurd tradicije koja grize svoj rep. Dokazuju to dvije ključne scene: ona u kojoj Rana, ne znajući, pripravi večeru s namirnicama kupljenima novcem od zločinca, pa svi prestaju jesti taj slastan obrok, i ona u kojoj Emad, s glumačkim kolegom, promatra vizuru grada i komentira u što se pretvorio, a kolega dodaje da se grad srušio, ali da se jednako tako i izgradio.  

Netko je od njih zaista trebao pojesti večeru, jer ostaje promatrački osjećaj gladi za katarzom zbog tragične sudbine junaka. Ali grad je isti, kaže Farhadi, pa smo prepušteni defetizmu vremena u kojem i mi postajemo – tek obični tragični promatrači.

Radionica filmske kritike Kinokluba Zagreb, proljeće 2017., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević

Martina Lončar