Nedugo prije održavanja 13. 25FPS-a, međunarodnog festivala eksperimentalnog filma i videa (28. 09. – 01. 10.), u Zagrebu je - čak nedaleko od FPS-ove prikazivačke središnjice, Studentskoga centra - u Hrvatskome narodnom kazalištu i na Muzičkoj akademiji, održan 15. Festival svjetskoga kazališta (10. 09. – 16. 09.) na kojem su dvije od četiri izvedene predstave bile uvelike oslonjene na kinematografski izraz. Argentinska predstava Što ako su otišle u Moskvu? (E se elas fossem para Moscou?, 2016.) redateljice Christiane Jatahy, temeljena na Tri sestre Antona Pavloviča Čehova prepolovljena je na kazališnu izvedbu i na filmsku snimku upravo te izvedbe, dok je Blockbuster belgijskog Collectifa Mensuel izgrađen od projekcije prethodno montirane filmske slike i njezinog ozvučenja uživo.
Prošireni film, found footage film, mashup, asemblaž... Za neke od tih pojmova koji se, u posljednje vrijeme, u nas sve češće rabe u području tzv. eksperimentalnog filma i među njegovim naklonicima, u hrvatskom jeziku još nisu pronađeni i usvojeni odgovarajući izrazi. A pozornost javnosti na takve nazive i slikopisne inačice mahom udaljene od glavne struje, u nas najdosljednije i najuočljivije svraćaju zagrebački 25FPS te Split Film Festival, međunarodni festival novog filma.
Mada zanimanje za te festivale nije maleno, o čemu je i u ovogodišnjem izdanju 25FPS-a posvjedočila posve pristojna posjećenost povelikog kina Studentski centar, spomenuti prošireni film te found footage i mashup ostvaraji i nadalje u većine, ako su za te nazive i čuli, ostavljaju dojam ezoteričnih djela što privlače samo zanesenjake nestandardnoga, odnosno tek uzak krug specijalizirane publike. Doduše, posve je točno i to da kakav namjernik koji bi se na nekom od tih festivala slučajno zatekao na takvoj projekciji, odnosno izvedbi, onaj kojega nazivamo običnim ili prosječnim gledateljem, najvjerojatnije ne bi iznenada postao prosvijetljenim preobraćenikom i ljubiteljem te vrste iskušavanja kreativnih i percepcijskih sposobnosti i mogućnosti.
No kao što to često biva, mnogo toga ovisi i o kontekstu. Eksperimentalni, alternativni, nekonvencionalni film jest profiliran filmski rod, ali stvaralačko izvedbeni pokusi, inovacije, istraživanja, svakodnevno se i odvajkada, tj. od izuma kinematografije, vrše i u svim ostalim rodovima, nerijetko i maštovitije i domišljatije negoli u okrilju deklariranih eksperimentatora pokretnim slikama.
Mada ono što svrstavamo u eksperimentalni rod često jest zakučasto, neprivlačno i nerazumljivo široj publici, ista ta publika će, da ne trepne, pa i uživajući, gledati podjednako eksperimentalan eksperiment u, recimo, ruhu holivudskog cjelovečernjeg igranog filma, ni ne misleći o tome da upravo upija nešto iz te nezgodne zone. Nije li, primjerice četirima (najvažnijima) Oscarima ovjenčan i diljem svijeta rado gledan Birdman (Birdman or (The Unexpected Virtue of Ignorance), SAD, 2014)Alejandra Gonzaleza Inarritua istkan uvelike eksperimentalnim pristupom, u cjelini i u pojedinostima? Kao i, primjerice, velepopularan niz Matrix (The Matrix, SAD, 1999.; The Matrix Reloaded, SAD/Australija, 2003.; Matrix Revolutions, SAD/Australija, 2003.) tada još braće Wachowski, da spomenemo samo istaknutije, razmjerno suvremene primjere.
Blockbuster
Ne uzmemo li poimanje eksperimentalnog filma, kao ni odrednice proširenog, found footage i mashup filma odveć rigidno – a barem bi implicitna slobodoumnost eksperimentalnih misli trebala omogućavati širinu pogleda – navedene višemedijske priredbe s Festivala svjetskog kazališta zoran su primjer toga da stvaranje izvan uobičajenih, podrazumijevanih granica srednjestrujaške produkcije može biti nezamjerno eksperimentalno, a istodobno vrlo pitko, razumljivo i zabavno, u najuobičajenijem smislu tog pojma.
Osobito se to odnosi na Blockbuster duhovito satiričnu, lepršavu, ali britku filmsku pripovijest vješto sastavljenu iz kadrova više od 160 popularnih holivudskih filmova. U novoskrojenoj, društveno angažiranoj storiji, Julia Roberts, Sean Penn, Brad Pitt, Michael Douglas, Sylvester Stallone i ine zvijezde zalažu se za ili protiv još jednog koraka u ojačavanju moći moćnika na račun puka koji malo pomalo pretvaraju u roblje. Uvijek, dakako, uz smiješak tumačeći kako su novi nameti i nova ograničenja namijenjeni isključivo dobru i boljitku pripadnika naroda.
Blockbuster na filmskom platnu prikazuje rečeni novosloženi cjelovečernji igrani film, dok petoro izvođača Collectifa Mensuel (Sandrine Bergot, Quentin Halloy, Baptiste Isaia, Philippe Lecrenier, Renaud Riga) ispod platna, na pozornici uređenoj poput poluimproviziranog starinskog studija za snimanje zvuka, glasovima, zvukovima, šumovima i glazbom sinhronizira zbivanja na filmu, od disanja i koračanja do holivudskih veleeksplozija, izmjenjujući se, prema potrebi, u različitim ulogama, od tzv. šumatora, preko glumaca (glasom) do glazbenika.
To čine, bez pretjerivanja, savršeno – da izvođači, ozvukovitelji, nisu pred nama, ne bismo ni pomislili da ne gledamo film s već montiranim zvukom, pri čemu vrijedi naglasiti da je i ozvučenje u dvorani bilo uistinu besprijekorno, puno i nijansirano kao u najbolje opremljenom kinu.
Blockbuster
Uz određeno, bit će i poveliko pojednostavljivanje, Blockbuster možemo smatrati iskustvom proširenog filma, budući da je sam film u prikazivanju proširen izvanfilmskim, nefilmskim sredstvima koja omogućuju da svaka izvedba cjeline bude drukčija, odnosno jedinstvena i neponovljiva. Posrijedi je i found footage iskustvo, budući da je Blockbuster oblikovan od postojećeg filmskog materijala koji je snimio netko drugi. Mashup i asemblaž jest po tome što je sastavljen od dijelova drugih, već postojećih cjelina uzetih iz različitih izvora. Ako smo pritom, priznajemo, donekle izigrali čvršće, no ionako nikad konačno ograničene definicije navedenih pojmova, neka nam, u istraživačko-propitivačkim težnjama eksperimentalnog, bude dozvoljen taj pokušaj sagledavanja iz drukčijeg, po pravilniku nepropisnog kuta.
Dodajmo još i to da se eksperimentalni duh Blockbustera zasigurno očituje i u tome što pokazuje da gledatelj s lakoćom i bez zbunjenosti može pratiti film u kojem se isti glumci svako toliko pojavljuju snimljeni u različitoj životnoj dobi, s drukčijim maskama i frizurama, u kostimima različitog tipa i drukčije temeljno karakterizirani, već prema tome kako su predstavljeni u kojem izvornom filmu. Kao i to da opća stilska različitost upotrebljenih filmova također ne utječe ni na razumijevanje, ni na dojam cjelovitosti novog artefakta.
Ako Blockbuster i nije prvi tako sastavljen film, eksperimentalnu mu kvalitetu neće umanjiti ni mogući prigovor nedostatka inovativnosti u tom pogledu, jer i većina produkcije deklarirano eksperimentalnih filmova sastoji se tek od više ili manje uspjelih inačica odavno, često i prije više desetljeća iskušanih i predstavljenih inovacija.
