NOVE KNJIGE

Za misaonu budnost

Hrvoje Turković, Politikom po kulturi, Meandarmedia, Zagreb, 2016.

„Ako ste i nakon novogodišnje noći još bili orni za šalu, imali ste prlike smijati se dobrom vicu: vijesti o komisijskoj ocjeni Bitke na Neretvi objavljenoj u zaprazničnim novinama. Bitka na Neretvi je, naime, proglašena 'filmom godine', dobivši najvišu ocjenu 'koju je ova komisija dodijelila jednom filmskom djelu'.“

Mada zbog gusto sadržajnog stila pisanja Hrvoje Turković kod mnogih slovi za autora čiji se tekstovi čitaju s naporom, ovdje prikupljeni članci i rasprave, premda sadržajno bremeniti, čitaju se neobično lako, toliko da bi ih se moglo ocijeniti i zabavnima. Borbeni žar i neuvijenost u poimeničnom prozivanju krivaca i nevaljalaca – čak i tadašnjih izrazitih državnih ljubimaca poput Veljka Bulajića (npr. u tekstu 'Nagrda godine – U povodu proglašenja Bitke na Neretvi 'filmom godine'“, čije početne rečenice citirasmo gore, reakciji na odluku Komisije za vrednovanje filmova Republičkog fonda za unapređivanje kulturnih djelatnosti) ili Vatroslava Mimice - sljubljeni su s učestalim duhovitostima i bogatim leksikom. Osobito privlačno, a još više poučno i uzorito jest Turkovićevo zbiljsko, logično, znalačko ljuštenje uočenog problema, nimalo nalik kolumnizmu na kakav smo posljednjih desetljeća navikli, onog u kojem profesionalni kolumnisti, podrazumijevajuće i polemičari, mahom benigno ševrdaju uokolo navedene teme koja im nerijetko služi tek kao kozerski otponac.

Za jednog od svojih mnogih gostovanja u Zagrebu tijekom desetljeća iza nas – a vjerojatno ne samo tom prigodom - srpski sineast Želimir Žilnik, istaknuti predstavnik društvenokritičke struje jugoslavenske kinematografije koja je koncem 1960-ih prozvana crnim filmom, rekao je i sljedeće. U vlastitim filmovima društvenom se kritikom nije bavio zato da bi potkopavao ili rušio sustav, ni zato što je bio protiv njega. On je bio za socijalizam, a filmovima je – budući da je po vokaciji filmaš, pa se na taj način najbolje izražavao – nastojao komunicirati s vlašću i ukazati na manjkavosti primjene socijalističkih ideala u praksi, na raskorak između riječi i djela. Generalni mu je cilj bio na svoj način pomoći vladajućima da ostvare bolje i ugodnije socijalističko društvo, blisko onomu idealistički zamišljenomu, izmaštanomu ili proklamiranomu. O svojim ondašnjim nakanama govorio je u svoje ime, no s pretpostavkom da su slično razmišljali i njegovi kolege.

Politikom po kulturi, H. Turković

Težnje crnotalasnih filmaša nisu, međutim, bile shvaćene na taj način, pa je protiv takvih stremljenja i protiv autora tih filmova povedena oštra političko-ideološka kampanja. Najistaknutiji redatelji neformalnog crnovalnog pokreta, redom prvorazredni majstori zanata i umjetnosti, nemilo su zakočeni u svom prirodnom umjetničkom razvoju. Bjehu to, podsjetimo, ponajprije Dušan Makavejev, Živojin Pavlović i Aleksandar Petrović. Želimir Žilnik je, kako veli, doslovno strahujući za vlastitu glavu, napustio zemlju i nekoliko godina živio i radio u SR Njemačkoj.

Četrnaesta knjiga hrvatskog filmologa Hrvoja Turkovića, Politikom po kulturi zbirka je Turkovićevih polemički ugođenih, ili bolje rečeno nabrušenih tekstova, objavljivanih u raznim tiskovinama u razdoblju od 1968. do 2003. Najveći broj je onih napisanih i objavljenih od 1968. do 1973., baš u vrijeme anticrnovalne hajke, a što je i konkretna tema većine tih Turkovićevih zapisa, u cjelini usmjerenih delegitimiziranju političarske logike interveniranja i arbitriranja u kulturi. Oštrouman i oštroperan mladi filmski kritičar ponajprije zagrebačkog Studentskog lista u njima zdušno, ustrajno, nepopustljivo i argumentirano ukazuje na nedostatke tadašnje kinematografije. No iako često ogorčen, ne čini to kao zajedljivi kritizer, nego, dojam je, s vjerom u mogućnost boljitka, dijagnosticirajući slabe točke, pogrešne postavke i nevaljale zastranice, s namjerom da se na njima konstruktivno poradi i da se prepoznate manjkavosti isprave kako bi se stvorile zdrave osnove za dobro organiziranu i kvalitetnu filmsku proizvodnju, plodno tlo za djelovanje darovitih filmaša i realiziranje vrijednih filmova u socijalističkom društvu. Iako Turković smatra, i to bez zadrške navodi, da je domaći, jugoslavenski film malo kad dotad dosegao relevantnu umjetničku razinu, da su snimljeni mnogi „zastrašujuće glupi“ filmovi koji „muče pretencioznim imbecilstvom“, te da je, primjerice, ovdašnja „tradicija u komediji debilne naravi“, on za to manje krivi autore, a više sustav koji slabim autorima omogućuje, pa i potiče ih da aktivno filmski djeluju, dok rad onih vrsnijih - a ti su pretežno skloni ukazivati na pukotine u socijalističkom raju – suzbija. Izabrani tekstovi problematiziraju etatističko ideološke diktate kulturi i umjetnosti, u ovom slučaju ponajvećma filmu, a koji su uzrokom proizvodnje djela kojima je slabo stalo do umjetničkih dostignuća i izazova, jer njihova je uloga ostvarena oportunističkim zadovoljavanjem ideološki propisanih ciljeva. Prvi i najvažniji cilj je, pojednostavljeno rečeno, populističko lakiranje stvarnosti, realizacija takozvanih lakirovki, ostvarenja koja će život u SFRJ prikazati lijepim i ugodnim, makar on i takav i ne bio te tako naslikati sliku koja neće narušavati onu slikanu riječima vlastodržaca.

Bilo bi preuzetno Turkoviću pripisati gore spomenute pobude pomaganja izgradnji socijalizma o kojima govori Žilnik, no Turkovićev stil i pristup navode, ili dopuštaju, da njegove napise doživimo u tom svjetlu, kao časnu nakanu odgovornog i savjesnog žitelja vlastite države da svojom stručnošću i misaonom samostalnošću doprinese boljitku onog odsječka u koji se dobro razumije. Jer, kako i sam kaže, misaona budnost, trezvenost, razumnost, stvaralačka ornost, neprekidna spremnost temeljitog hvatanja ukoštac sa stvarnošću ne smiju se držati stranim samoupravnom socijalizmu. Suprotnost navedenomu je slijepa idejna poslušnost koja, u umjetničkom smislu rezultira „bezličnim filmom neznalaštva i krutih svjetonazornih stereotipa“.

Bitka na Neretvi, V. Bulajić, 1969.

Ta osobita zbirka polemika izišla je iz pera autora koji, kako sam navodi u predgovoru, spisateljski nije sklon tom publicističkom žanru, no prilike i poticaji su s vremena na vrijeme bili takvi da mu se valjalo prikloniti. Pošteno, u poglavlju 'Dodaci: Reakcije na moje polemičke napade' nalaze se i odgovori napadnutih, a ti se protuudari ne čine praznim, uvrijeđenim lupetanjem, već su posrijedi zanimljivi i dobro sročeni članci čiji potpisnici Turkoviću ne ostaju dužni. No polemike se, nažalost - barem za današnjeg čitatelja - nisu uistinu razvijale prema pretpostavljenoj polemičkoj matrici višekratnih izravnih napada i protunapada.  U knjizi se nalaze samo tri odgovora – Igora Mandića, Vladimira Peze i Gorana Babića – a više od toga ih, kaže Turković, nije ni bilo.

Riječ je, dakle, o iznimno zanimljivom, no isto tako i korisnom štivu. S jedne strane zbog toga što je dokument koji podsjeća na negdašnje stanje u našem filmskom svijetu, a s druge i kao upozorenje o tome da, unatoč mnogim promjenama nabolje u ovdašnjoj kinematografiji, tradicija intervencionizma odozgo, krojenja kulture prema favoriziranoj ideološkoj matrici vladajućih, nije odumrla ni četvrt stoljeća po službenom prelasku iz samoupravnog socijalizma u demokraciju.

O tome, primjerice, upravo zastrašujuće govori opširan, studiozan tekst 'Treba li Hrvatskoj cjelovečernji film?' iz 2002., u kojem Turković, zgrožen nad općim odnosom našijenaca prema ovdašnjoj  kinematografiji – koja je u prethodnom razdoblju bila malne na rubu ukidanja - ne ostaje, dakako, na javnom zdvajanju, nego nudi stručna rješenja, od kojih je, čini se, većina doista poslije i primijenjena, što je i dovelo do iznimnog napretka hrvatske kinematografije u sljedećem desetljeću.

Janko Heidl