VELEFILM

Ne brinite se, nije kraj svijeta, sve je samo stilizacija

Samo je kraj svijeta (Juste la fin du monde, Kanada/Francuska), Xavier Dolan 2016.

Visokostiliziranim autorskim izričajem Xavier Dolan nas uvlači u žižu izrazito napetih obiteljskih odnosa, da bi se naposljetku pokazalo da su njihovi akteri jednako stilizirani.

Autorski potpis Xaviera Dolana jamči uporabu nekonvencionalnih režijskih postupaka u vizualnoj reprezentaciji unutarnjih stanja likova. I dok su se u nekim Dolanovim ranijim uradcima takve vizualne stilizacije više doimale nametnutima negoli komplementarnima fabuli i karakterizaciji likova, u Samo je kraj svijeta to nikako nije slučaj. No što kada se i likovi pokažu jednako stiliziranima?

Obiteljska drama isprepletena oko Gasparda Ulliela u ulozi mladog i uspješnog homoseksualnog dramaturga Louisa, prati njegov prvi susret s majkom, bratom i sestrom nakon dvanaest godina otuđenja, s namjerom da im priopći da će uskoro umrijeti. No zbog i dalje intenzivnih tenzija, ometan žustrim svađama, predbacivanjima i sjećanjima na prošlost, to priznanje opetovano odgađa.

Samo je kraj svijeta (Juste la fin du monde)

Fabularna situacija visokog emocionalnog uloga komplementirana je vizualno-zvučnom reprezentacijom žestoke invazije na intimu likova. Vizual gotovo u cijelosti sastavljen od kolaža klaustofobično krupnih planova te komplementarnih subjektivnih kadrova, povremeno biva razbijen montažnim prijelazima sa statičnog kadra na intenzivno agresivan pokret. Sve to, popraćeno decentno uznemirujućom partiturom Gabriela Yareda i prenaglašenim pozadinskim zvukovima, tvori stiliziranu visokotlačnu komoru koja utamničuje protagoniste. Ta permanentna tenzija, sadržana u udarcima lamatajućih škura, glasnim otkucajima zidnog sata, zveckanju jedaćeg pribora, utkana je u samo tkivo filma. Tenzija je utkana i u odnose likova koji, međusobno suprostavljeni u zlatnim rezovima potiljka i lica dvaju sugovornika, naizmjenično vrište svoje monologe.

No tenzija je tu samo kao autorski izbor. Nije razjašnjena motivacija lika Louisa koji ostaje bez naznaka prave emocionalne privrženosti bilo kojem članu obitelji, dok ostali likovi ostaju u potpunosti nerazrađeni, određeni jedino svojim odnosom s Luisom. Niti umetnute flashback scene ne nude objašnjenje njihovih frustracija, već su i same autorski izbor: vizualno intrigantni video-spotovi karakteristični za Dolanov izričaj, no u ovom slučaju bez sadržajnog doprinosa fabuli. Svijet odnosa njegovih likova ostaje na stilizaciji, bez krvi i mesa, iako gledatelj na kraju svejedno ostaje slomljen, poput ptice kukavice koja je, ne mogavši podnijeti to nesnošljivo udaranje, svisnula od pritiska.

Radionica filmske kritike Kinokluba Zagreb, proljeće 2017., mentorica Višnja Vukašinović, asistent Dario Dević

Jelena Franotović