PROŠIRENI FILM

Pojam i praksa reprezentacije

Riding on a Cloud, Yasser Mroué, Rabih Mroué, 2013.; Pikselirana revolucija (The Pixelated Revolution), Rabih Mroué, 2012.

Kako čovjek koji ima problema s medijskom reprezentacijom – a to će reći da za njega fotografija npr. noža, olovke, ključa, njega samoga, nije medijski (fotografski) posredovan zapis noža, olovke, ključa, samog sebe, nego samo i jedino fotografija, četvrtast komad papira (ili snimka na zaslonu), ili da ono što gleda na kazališnoj pozornici doživljava kao stvarnost te je posve zbunjen kad glumci iziđu na poklon, osobito u slučajevima kad je neki lik tijekom predstave izdahnuo - može biti ne samo sudionikom, nego i glavnim predstavljačem tj. glumcem i djelomičnim autorom predstave te autorom itekako zanimljivih kućnih, amaterskih eksperimentalnih kratkih filmova?

Yasser Mroué, predstavljač, glavni i jedini glumac monodramske predstave Riding on a Cloud – u Zagrebu izvedene u MM centru Studentskog centra, 15. listopada 2016., na 6. Ganz novom festivalu, međunarodnom festivalu razvojnog kazališta - te autor osebujnih video filmova koji čine njezin važan, neizostavan dio, žrtva je upravo takvog perceptivnog poremećaja, uzrokovanog metkom što mu je prostrijelio glavu 1987. g., kad mu je bilo sedamnaest, kad se kao civil, na ulicama Bejruta, našao slučajnom metom snajperista u petnaestogodišnjem Libanonskom građanskom ratu.

6. Ganz novi festival, 13. – 16. 10. 2016.

Načelno vrlo statična, mirna i nedogađajna predstava Riding on a Cloud, spoj kazališta, performansa i filma, redateljski, autorski potpisuje Yasserov stariji brat, međunarodno afirmiran libanonski kazalištarac-performer-filmaš-glumac Rabih Mroué, no ona je, kako nas upućuje završni odsječak, ispisani dijalog projiciran na velikom ekranu, nastala na djelomični poticaj Yassera i govori o njegovu životu, iznosi dio njegove životne priče, po mišljenju obojice, Yassera i Rabiha, možebitno nevažne i nezanimljive, odnosno nevrijedne javnog predstavljanja. Ali, zaključujemo, tek u okvirima najkonvencionalnijeg poimanja da su samo priče o životima važnih istaknutih pojedinaca vrijedni pažnje šire javnosti.

Postavljeno tako da zamagljuje gledateljevo snalaženje u razlučivanju fikcijskog od faktičnog, izmišljenog od stvarnog, to je autobiografsko javno samopromatranje, propitivanje identiteta – pojedinca, kolektiva, društva, (umjetničkog) djela, reprezentacije kao takve, predstave/kazališno-filmskog performansa koji upravo gledamo - izneseno onom vrstom i minimalizma koju doživljavamo kao krajnje jednostavnu, malne zbrdazdolnu improvizaciju proizvoljno nabacanih česti, no koja svoju umješnost nosi upravo u tom prividnom dojmu da to može svatko. Pa jest, gotovo da i može, no ako se toga sjeti i ako to uspije tako oblikovati.

Dakle, uz skromno bijelo svjetlo, običan stol i stolac za kojim uglavnom sjedi i rukuje – samo lijevom rukom, budući da mu je desna strana tijela djelomično oduzeta - kazetofonom i DVD-plejerom s kojih pušta audio snimke svojih kraćih monologa i DVD-e sa snimkama svojih filmića što se emitiraju na ovećem kino-platnu, povremeno i sam govoreći uživo (uglavnom na arapskom) te uz pomoć pomoćnika koji na platno projiciraju engleski prijevod teksta, odjeven posve svakodnevno, u sive hlače i bordo majicu, Yasser Mroué iznosi diskontinuirane fragmente storije čiji se djelići, zahvaljujući majstorskoj dramaturgiji, neprimjetnoj i nenametljivoj, ali i staloženoj, istovremeno posve predanoj, no na svoj način odmaknutoj izvedbi, sklapaju u složeno, podigranim humorom prožeto, poticajno tkivo što zaokuplja, misaono i osjećajno, na mnogim razinama – umjetničkoj, osobnoj, sudbinskoj, političkoj...

Večer nakon izvedbe Riding on a Cloud, u istom prostoru prikazan je kratki film Pikselirana revolucija Rabiha Mrouéa iz 2012. koji na svoj se način, djelomično, također tematizira pojam i praksu reprezentacije. U njemu sam Rabih nastupa kao izbornik, tumač, komentator i reprezentator stvarnosnog materijala, odnosno amaterskih slikovnih, digitalnih (mobitelskih) audiovizualnih dokumentarnih zapisa zabilježenih tijekom, kako veli, Sirijske revolucije, odnosno na početku Građanskog rata u Siriji, s proljeća 2011.

Pikselirana revolucija (The Pixelated Revolution)

U to vrijeme pobunjenici protiv vlade nisu bili dostatno naoružani. Kako je inozemnim novinarima bilo zabranjeno izvještavanje, borci protiv režima svoju su stranu zastupali, među inim, snimkama mobitelom, plasiranima potom internetskim kanalima na uvid svjetskoj javnosti, kako bi pokazali stanje stvari neuglađeno državnom cenzurom. Pozabavivši se proučavanjem tih zapisa, Mroué je naišao na više njih u kojima mobitelski snimatelj pronalazi snajperista ili naoružanog vojnika te snima kako ovaj u njega nišani i puca. Kamera-mobitel pada, snimatelj je ranjen ili mrtav.

Čemu i zašto ti ljudi ne uzmiču pred ubojitim metkom, iako su imali dovoljno vremena i mogućnosti?

To je pitanje oko kojeg Mroué mahom gradi izlaganje, zalazeći u nj s raznih mogućih gledišta. Podsjeća pritom, primjerice, na optografiju – znanstveno (donekle) utemeljenu tvrdnju popularnu krajem 19. i početkom 20 st. da mrežnica ljudskog oka snima, pohranjuje posljednje što vidi prije smrti – te razvija tezu o tome da mobitelska kamera (psihološki) postaje integralnim dijelom čovjeka koji snima, jer on svijet promatra njome, kroz nju, a ne više okom. Oko mu je usmjereno u mobitel. S druge strane, donekle paradoksalno, budući da stvarnost gleda kroz zaslon, gubi osjećaj zbiljnosti događaja i doživljava ih kao (tuđu) filmsku snimku te upravo zato, jer ne ćuti da se to uistinu zbiva sad i ovdje, ne bježi od vlastitog ubojice, nesvjesno ga poimajući kao lik s ekrana.

Točno i zanimljivo. Međutim, Mroué to pripisuje specifično „sirijskim snimateljima“, iako je  fenomen poznat već odavna i u smislu otkrivanja ne donosi ništa nova. Pikselirana revolucija ni u filmskom smislu – iako se ne plasira baš kao filmsko djelo – nije iznimno ostvarenje. Posrijedi je slikopis eksperimentalno-angažiranog duha čije temelje čine Mrouéovo predavanje izgovoreno izravno gledateljima u kameru i reprodukcija rečenih snimki s interneta koja nam omogućuje da ih u cijelosti vidimo i da nam bude posve jasno o čemu autor govori.

Snimke su potresne, Mroué je uvjerljiv, sugestivan, primjereno karizmatičan govornik, cjelina nosi smisao vrijedan pažnje i duljina joj (22 min) ne premašuje sadržajnost. No u omjeru s uvelike impresivnim Riding on a Cloud, posrijedi je ostvaraj znatno manje dojmljivosti.

Gledatelji projekcije u MM-u su zbog tehničkih manjkavosti (nedovoljno kvalitetna kopija na raspolaganju, ljubazno se ispričao operater) ostali lišeni poente, posljednje dvije minute videa koji je jednostavno stao, nije se mogao projicirati do kraja. Bez obzira na snagu završnice kao jednog od retorički najsnažnijih mjesta filma, preoptimistički je vjerovati da bi te posljednje dvije minute stubokom izmijenile ukupni doživljaj.

Ne preskočimo spomenuti da je taj audiovizualni zapis svojevrsna modificirana inačica Mrouéova istoimena performansa što ga je započeo izvoditi 2011., a u kojem je on osobno, uživo nastupao kao predavač, dok je slikopisni materijal projiciran na platnu iza njega.

Tekst objavljujemo u suradnji s Ganz novim festivalom 2016.

Janko Heidl