IZA KAMERE, U PRVOME LICU

Žrtva koja to nije

Kako su nastali Udaljeni glasovi

Kad sam pročitala scenarij za kratki igrani film Udaljeni glasovi, priča izgrađena oko disfunkcionalnog odnosa, kao i njeni akteri, posve su me zaokupili. Disfunkcionalan odnos stavljam u kurziv, jer tako se doima na prvi pogled, dok kasnje postaje sve jasnije da je takav odnos za protagoniste zapravo funkcionalan, osobito za ženski lik koji kroza nj hrani svoju autodestruktivnost.

„Ona je žrtva koja to nije,“ bilo je prvo što mi je palo na pamet i čitava mi je psihologija ženskog lika bila jasna čim sam pročitala scenarij. To nije ljubavna priča, to je priča o odnosu između dvoje ljudi i pomalo tipičnoj tematici ljubavničkog odnosa između oženjenog muškarca i žene (ljubavnice), gdje se pod pretpostavkom antiheroja koji zlostavlja svoju ljubavnicu maskira upravo njezina atipičnost; nije on taj koji nju povređuje (osim na razini na kojoj ona predstavlja meso za zadovoljavanje njegovih seksualnih nagona i drugu ženu, no ta se tematika ovdje nije htjela problematizirati), već je ona ta koja želi biti povrijeđena i uspješno manipulira svojim partnerom koji odgovara na njezine provokacije i daje joj upravo to što ona želi. Korijene takvog njezinog ponašanja možemo izvlačiti iz raznih psiholoških trauma i poremećaja, no isto tako možemo zaključiti da se jednostavno radi o osobi koja zadovoljava svoje potrebe na načine koji iskaču iz društvenih normativa. Žrtva postaje napadač, a napadač postaje žrtva, što svjedoči njezin jedva primjetan osmijeh na kraju filma, kada ona razotkriva sebe, paleći si bedro cigaretom; ona to ne radi zbog toga što je on povređuje, ona se povređuje jer on to nije napravio kako treba. Sam odnos, kao i seks, nije dovoljan, potrebno je nešto više od toga. Taj odnos trebamo promatrati kao simbiozu; svatko dobiva što želi - on seks, a ona nasilje.

Danas nije rijetkost da ljudi ostaju u nezadovoljavajućim odnosima, bili oni ljubavni, prijateljski ili poslovni ili opet nešto sasvim treće. Pitanje je što ih u takvome odnosu zapravo drži. Odnos kakav prikazuju Udaljeni glasovi jest nešto oko čega se treba zapitati, možda se nad time čak i groziti, no opet, spomenuti smiješak na licu protagonistice govori nešto drugo. Govori o zadovoljavanju potreba; ona tek na kraju ostvaruje svoj happy end i to čak ne zbog njega, već samo zbog sebe, gdje je i opet njegova uloga muškarca pomaknuta u drugi plan; sve što se događa, događa se zbog nje. Kao što je ona za njega meso, tako je i on za nju samo sredstvo, marioneta. Napetost se tiho provlači kroz kadrove gdje ona testira i ciljano izaziva njegovo strpljenje koje će eskalirati burnim reakcijama i u konačnici, tučnjavom. Seks nije nešto što nju zadovoljava, njoj treba mnogo više od toga. Ona uživa u sadomazohističkom odnosu i moći koju ima nad čovjekom, ljubavnikom, nevjernikom. Sve do trenutka kada prestane uživati u onome što dobiva od njega i postaje sama sebi dovoljna, a što se može protumačiti i kao kraj njihovog odnosa.

Na snimanju Udaljenih glasova

Izazov mi je bio igrati upravo jedan takav lik čiji su priča i osobnost potpuno različiti od mojih, ali gdje i dalje mogu pronaći fragmente sličnosti kroz koje tada mogu tumačiti unutarnji život i psihologiju lika. Prije samog snimanja i tijekom proba mnogo sam razmišljala o liku, ispisivala kratke povijesti lika i tražila istinu koja bi bila najprikladnija. Pitala sam se postoji li ljubav između to dvoje likova i iznova zaključivala da je osnovna nit vodilja simbioza, kao i njezina potreba da ostvari svoje ciljeve. Prilikom izgradnje karaktera (a smatram da je osnovno polazište – što je tome liku osnovni cilj?), cilj je bio vrlo jasan i nije bilo potrebe za daljnjom polemizacijom; iako povremeno naizgled djeluje kao zlostavljana žena koja plače, pokušava se obraniti i slično, sve je to maska. Ono što ispoljava prema van, kosi se sa svime onime što zapravo jest.

Kada su počele probe, Mario nam je objasnio da svaku od scena želi snimiti u jednom kadru, što je odmah postavilo određenu ljestvicu, te smo unaprijed znali da će snimanje biti zahtjevno. Probe su se održavale u prostorima Blanka. Ivica Gunjača i ja sjedili smo na stolicama koje su glumile automobil, a Mario je često snimao kadrove mobitelom kako bi pronašao zadovoljavajući kut snimanja, namještao nas u poze koje bi po njegovu mišljenju najbolje odgovarale prostoru, no sve je to trebalo tek isprobati u automobilu prije snimanja. Mnogo smo razgovarali o scenariju i likovima, o tome zašto oni rade to što rade, u kakvom su točno odnosu, što je dovelo do situacije u kojoj su se našli i o svim sličnim pitanjima esencijalnima za glumce koji moraju udahnuti život papirnatim karakterima. No Mario nam je prepustio određenu slobodu u kreiranju njihove psihologije i uzročno-posljedičnih faktora ponašanja.

Također, mnogo smo razgovarali o njegovoj ideji - što tim filmom želi prenijeti, kako je zamislio da bi to sve trebalo izgledati. Tražili smo najbolja i najefikasnija rješenja, znajući da na raspolaganju imamo samo jedan dan u kojem trebamo sve snimiti, bez mogućnosti za pogreške, ukoliko želimo izvući scene u jednom kadru. Zaključili smo da je sve što se događa samo mali isječak iz njihovog odnosa, no mali isječak koji ujedno govori sve.

Na snimanju Udaljenih glasova

Cesta je alegorija; to je put kojim oni prolaze iznova i bez određenog cilja, kao što njihov odnos nema evidentan put i cilj, već se svodi na zadovoljavanje nagonskih potreba. Mario nas je pitao za naša mišljenja i viđenja čitave problematike i pokušavali smo na najbolji način opravdati živote i ponašanja naših likova. Nju, koja čak nema ni ime, oslikala sam sljedećim citatom: „Kad trebaš ići gore, pronađi najviši toranj i popni se na vrh. Kad trebaš ići dolje, pronađi najdublji bunar i siđi na samo dno.“ (Haruki Murakami.) Kako bi se popela na najviši toranj, ONA se mora najprije spustiti u najdublji bunar. Vjerujem da se mnogi u životu susreću s ovom alegorijom; ponekad je jednostavno neizvedivo ustati, ako prethodno nisi pao.

Na prvu se može reći da ona ima određene duševne poremećaje, no ja to ne gledam na taj način. Ona ima svoje osobne razloge zbog čega čini to što čini, a svatko ponekad može pronaći djelić sebe u bunaru. Također, ona izabire svoj način i osobu koja će u tome slučaju postati njezine ljestve. Usudila bih se reći da je njezin lik u nekoj mjeri sličan svima nama, no svakako u zavisnosti od toga na koji ga način promatramo. Svatko u sebi nosi nešto autodestruktivno i to ispoljava na sebi svojstven način. U razdoblju prije snimanja, često sam se hvatala u razmišljanjima o svome liku, pitajući se koji je to oblik zadovoljstva koji ona postiže kroz svoju destruktivnost te kako to mogu povezati sa sobom. Vjerujem da glumac može svaki lik poistovjetiti sa sobom u određenim granicama - koliko god smo različiti, mi ljudi smo toliko i slični, i postoje osjećaji koje možemo svesti na zajednički nazivnik. Ono što nas razlikuje, samo je način na koji reagiramo na određene podražaje i to kako se nosimo s emocijama. Na taj način pristupila sam izgradnji lika, tražeći sitne poveznice i uobličavajući ih u svojoj glavi kako bi one opravdale svaki njezin osjećaj i pokret.

Dosta smo se bavili i tehničkim zadacima. Prije svega, trebalo je iscenirati tučnjavu, što se pokazalo zahtjevnijim dijelom - kako izbjeći da se glumci ozlijede, a da ipak sve izgleda dovoljno stvarno. Tada, međutim, nismo toliko razmišljali o tome da će sve biti drugačije kada sjednemo u pravi automobil i kada se postavi kamera. S time smo se susreli dan prije snimanja.  Generalna proba je bila u automobilu koji smo tada prvi put imali na raspolaganju. Ivica neko vrijeme prije toga nije vozio, a scenarij je zahtijevao vožnju, pa smo određeno vrijeme proveli upoznavajući cestu, kako bi se Ivica uvježbao prije samog snimanja te to u konačnici obavio bez greške. Zatim smo vježbali ključne scene; tučnjave, prelaske s jednog sjedala na drugo i slično, što je također bio izazov u skučenom prostoru, gdje se sve mora praktički iskoreografirati kako bi poslije dobro izgledalo na snimci.

Snimanje se odvijalo jedne nedjelje u lipnju. Mario je odlučio snimati kronološki, što se pokazalo i logičnim pristupom. Prva scena, u kojoj Ivica, odnosno muškarac, dolazi po mene, ženu, ili NJU, kako je volim zvati, snimala se najduže. Automobil se nije smio ugasiti, vožnja je trebala teći glatko i bez zaustavljanja, kamera se nije smjela previše tresti (zbog kakve izbočine na cesti i sl.), a promet je katkad otežavao postizanje željene glatkoće. Ja sam svo to vrijeme čekala na mjestu gdje će me Ivica pokupiti, odnosno stotinjak metara dalje od tog mjesta, kako ne bih bila viđena u kadru kada automobil stigne. Sjećam se kako sam stajala na nekakvom puteljku u Dubravi pored kojeg su bile kuće, i ljudi su neprestano prolazili, što se pokazalo još jednim problemom; na puteljku sam trebala biti samo ja i nije me nitko smio zakloniti, pa kada bi se ljudi pojavili na puteljku, Mario ne bi bio zadovoljan kadrom i sve bi moralo krenuti ispočetka. Stajala sam tamo sama, isuviše našminkana, s velikom masnicom ispod oka i okretala se od ljudi koji su prolazili. U trenutku kada bi sve ispalo dobro s vožnjom, netko bi se ispriječio na putu ili me zaklonio, ili bih ja došla prebrzo, ili presporo, pa opet sve ispočetka. Nakon brojnih pokušaja ipak smo utvrdili da moramo reducirati perfekcionizam ukoliko želimo snimiti film, jer nije bilo mogućnosti za više od jednog dana snimanja. Kako je bilo vruće, šminka se često razlijevala, pa se i nju moralo popravljati svaki čas, a najgore je bilo kada bismo snimili scenu i vidjeli da se odlijepio ožiljak ili nešto slično.

Udaljeni glasovi

Kada snimaš u malom, da ne kažem skučenom prostoru, glumački prostor postaje vrlo ograničen. Često smo bili prisiljeni stajati u neprirodnim pozama, jer je to kroz kameru izgledalo odlično, a Mario, koji je točno znao što hoće i kako želi da to izgleda, imao je razrađen storyboard, kako na papiru tako i u glavi, te ga se pridržavao koliko god je mogao s tehničke strane. Nama glumcima takav je rad predstavljao izazov, nije bilo mnogo prostora za improvizaciju i sve je moralo biti razrađeno u detalje. Kamera jest bila svojevrsni voajer, ali naše su radnje morale biti dostupne, jasne i vidljive. Pošto smo u automobilu imali samo jedan dan za probu, ispočetka smo se malo borili s time, no nakon prve scene sve je krenulo mnogo tečnije, sve do prizora tučnjave u automobilu koji je opet predstavljao izazov te smo morali na pravi način izbalansirati uvjerljivost, tehničku ispravnost i sigurnost. Mogu reći da je to bilo poprilično zahtjevno izvesti tako da svi budu zadovoljni rezultatom. Ovakav način snimanja iziskuje prije svega pravovremenost, izvedbu bez greške i niz ostalih faktora kao što su pravo svjetlo, postojani make up i cigareta koja je dogorjela na približno istom mjestu, kako bi sve ispalo dobro.

Udaljeni glasovi upravo su to – likovi ne razgovaraju, već se čuju samo zvukovi koji dolaze izvana ili pak iz njihovih radnji; otvaranje vrata automobila, zvonjava mobitela, glasovi djece i sl. Film je zamišljen bez dijaloga, kao da su likovi polustvarni, kao što je i sam njihov odnos polustvaran. Vidljive su samo naznake postojanja. Glavni likovi koji to zapravo nisu, tišina koja se svojom glasnoćom pretvara u buku i visi poput utega, likovi koji postaju pokretne slike. Njihova je komunikacija svedena na zvukove koji se javljaju tijekom seksa ili tijekom tučnjave, što dodatno potcrtava činjenicu da ih povezuje upravo to, a ne komunikacija. Odnosno, to je njihov oblik komunikacije.

Mogu zaključiti da je bilo vrlo zanimljivo iskustvo sudjelovati u stvaranju takvog filma; od intrigantnog, neuobičajenog odnosa, do skučenog glumačkog prostora, snimanja scena kronološki i bez mogućnosti reza unutar scena. Svakako izazovan zadatak za sve sudionike, osobito kada se sve treba snimiti u jednome danu i nema mogućnosti naknadnog popravljanja.

Nakon što smo snimili materijale, Mario je nekoliko mjeseci montirao te se najviše bavio kolor-korekcijom. Film je premijerno prikazan u kinu Europa gdje je dobio vrlo pozitivne kritike, što je velika sreća za nas koji smo sudjelovali. Bili smo sretni što je netko prepoznao da takav film nije bilo lako snimiti u jednom danu i s ograničenim sredstvima te u tim uvjetima prenijeti autorovu estetiku onako kako zamišljena, a ujedno postići dojam autentičnost izvedbe, bez obzira na ograničen glumački prostor, neprirodne poze i nemogućnost ponavljanja unutar scena. Odnosno,  zajednički stvoriti film koji bi se lako mogao oslikati kao nešto prepoznatljivo svima, iako će zasigurno izazvati određenu notu nelagode. Ali i pogled iz malo drugačije perspektive: žrtve koja to zapravo nije.

Marina Stanger