26. SVJETSKI FESTIVAL ANIMIRANOG FILMA – ANIMAFEST ZAGREB 2016.
(Zagreb, 6. – 11. lipnja 2016.)

Teške teme u deminutivu: Sirova animacija ili punk u svijetu animiranog filma

Što sve stane pod zajednički nazivnik animanarhija

Ovogodišnje, 26. izdanje Animafesta Zagreb, svjetskog festivala animiranog filma , donijelo je očekivanu vizualnu i tematsku raznolikost.

Opravdavši zavidan međunarodni ugled, Animafest je odisao onom karakterističnom notom razigranosti i vedrine, uz opet prepun i intenzivan raspored. Festival s dugom tradicijom od čak četrdeset i četiri godine i dalje odiše svježinom. Uz tematsku cjelinu Oscari, ove je godine uvrštena i Animanarhija – sirova animacija. Na taj je način uz bok tradicionalnoj i srednjostrujaškoj animaciji, pružen uvid u alternativno stvaralaštvo, koje organizatori vole opisati kao punk u svijetu animiranog filma.

Program u ovoj kategoriji izvan natjecateljskog programa naveo nas je na promišljanje takozvane sirove animacije i upoznavanje niza inspirativnih autora. Žestoki i prljavi u načinu izražavanja, ali i porukama koje prenose, ovi animatori svjesno se oglušuju o pravila besprijekorne zanatske vještine, prepuštajući se samom procesu pokretanja crteža i slike. Osim rawtrospektive velikog poljskog autora Juliana Anonisza Antoniszaka, publika je imala priliku pogledati i filmove važnih imena kao što su Terry Gilliam, Faith Hubley, Jonathan Hodgson te Phil Mulloy. Mulloyev rani film Kauboji – točno u podne (Cowboys: High Noon,UK,1991) vrlo vjerno upoznaje gledatelja s novonastalim terminom koji ujedinjuje animaciju i anarhiju.

Pojednostavljeni crteži crnim tušem približavaju dinamičnu atmosferu surovog Divljeg zapada. Film je podjednako grub u izričaju, koliko i u događajima koje prikazuje. Dvoboj dvojice kauboja točno u podne, pretvara se u klauneriju pred ljudima koji su toliko nalik strvinarima.

Mulloyev Kraj igre (Endgame, UK, 2015), prikazan u natjecateljskoj kategoriji kratkog filma, ove je godine odnio Grand Prix za najbolji kratkometražni film. Minimalistički, skicozni crtež gledatelju vrlo brzo dočarava bit. Crno-bijela igra zapravo je minijatura o besmislenosti rata. Sićušne figure u prostranoj bjelini, gusti crni dim, topovske bombe, razrada vojne strategije, sve to prikazuje rat kao običnu igru, upravo podcrtavajući kako on to nije. Taj rat u deminutivu, na zabavan nas i zastrašujuć način podsjeća na ridikuloznost rata kao takvog. Sramežljiv u crtežu, a tako odvažan u filmskom jeziku, Kraj igre donosi simplifikaciju u svom najljepšem izdanju.

Kraj igre, P. Malloy, 2015.

U kategoriji Animanarhija bilo je još vizualno sličnih filmova. Opet linijski crtež bez pozadine, potpuno ogoljen u čistoj bjelini, no s mnoštvom krupnijih kadrova, donio je Plavi san (Blauer Traum, Njemačka, 2013) Maltea Steina. Zanimljiva igra očištem, maštovita perspektivna kraćenja te odsustvo prostornih odrednica, uvode nas u poziciju malenog i pokvarenog stvora. Prazit se lukavo uvlači u život jedne djevojke koja ga počinje tretirati poput igračke. Istovremeno oduran i simpatičan, tjera nas na suosjećanje dok omamljeno pati za odabranicom koju ne može imati. Konačno izašavši iz svoje prljave rupe, u parku susreće nju i njezinog dragog, a u dječjim kolicima prepoznaje svoju reinkarnaciju. Nemoralni postupci običnih ljudi, prikazani iz rakursa jednog odmetnika, donose gorak ironičan okus.

Sličnog marginalca susreli smo u filmu Tko sam i što želim (Who I Am and What I Want, UK, 2005) Chrisa Shepherda i Davida Shrigleyja. Pete je rođen u velikoj obitelji kao umno bolestan. Osjećajući kako je toliko maleni dio njega živ, da ga gotovo više nema, nije se uklopio u okolinu, u ljudsko društvo. Sada živi u šumi. Živi kako želi i ono je što želi biti, mada se i sada poistovjećuje s gljivom, prljavštinom, sporom ili bakterijom. Ispovijest izoliranog čovjeka kroz pojednostavljen skicozan crtež, na neobično humorističan način, upire prstom u apsurd i nelogičnosti našeg društvenog sustava.

Kada govorimo o estetici nesavršenog, karakterističnoj za sirovu animaciju, Peter Millard neizostavno je ime na međunarodnoj animatorskoj sceni, s čak dva filma prikazana na ovogodišnjem Animafestu: Nesretno sretan (Unhappy Happy, UK, 2015) u Velikom natjecanju kratkometražnog filma i Bomba (Bomb, UK, 2015) u programu Animanarhija. Nesretno sretan odiše vedrinom i bezbrižnošću, karakterističnom za Millardov rad. Poetika djetinje neopterećenog stvaranja, oda je svakodnevici i rutinskim jutarnjim radnjama. Slobodni potezi kistom, nervozne linije i rez papira te zadržavanje svih nesavršenosti, vrlo su nalik dječjem slikanju.

Energični i nekontrolirani crteži, ali u daleko mračnijem tonu obilježja su filma Nalik si mi (Tu ressembles à moi, Kanada, 2014) Pierrea Héberta i Renéa Lussiera. Naracija u formi nabrajanja gledatelju iznosi potresne verbalne slike pohlepnih, slijepih i ledenih srca nasuprot proganjanih, izgladnjelih, heroiniziranih očiju. Film završava licem djeteta, izbjeglice iz Libanona. Eksperimentalni pristup i nesavršenost izraza, praćeni su snažnom i emotivnom porukom. Kontrast čovječnosti s jedne naspram progona i ignoriranja ljudske patnje s druge strane izrečen je kroz svaki aspekt filma. Narator gomilanjem poredbi, naglašava koliko smo puta na televiziji, na ulici, fotografiji, u novinama ugledali ljude koji su zapravo poput nas.

O ljudskoj okrutnosti govori nam i Sotonin sin (Son of Satan, SAD, 2003) J. J. Villarda, animirana inačica kratke priče Charlesa Bukowskog. Dječaci strasno zlostavljaju vršnjaka kojeg smatraju čudnim samotnjakom. Sirova i teška priča prikazana je pripadajućim likovnim sredstvima, oštrim linijama te jakim kontrastom u svega nekoliko boja. Svaka pojedinost osnažuje mučnu atmosferu koja gledatelja suočava s brutalnošću u njemu samome, čak i onom koja seže daleko u djetinjstvo.

Šarolikost kategorije Animarhija dočarala je sjajna stop animacija Doručak na travi (Eine murul, Estonija, 2011) Erika Alunurma. Pijanci na travi uporno hvataju ravnotežu te se strovaljuju na tlo zajedno sa svojim vrećicama. Svi su odreda pošpricani slikarskom bojom iz tube, kao i krajolik kojim teturaju. Uz pratnju trubačkog orkestra iznova gube bitku sa silom teže, što postaje sve komičnije te postupno nalik plesu. Posljednji šrizor otkriva kako je cijela pijana sekvenca zapravo rekonstrukcija prizora slavne slike Doručak na travi Edouarda Maneta.

U obilatom pregledu trendova u svjetskoj animaciji, svježinom se istaknuo popratni program studentskog animiranog filma. U njemu se našla još jedna dekonstrukcija poznatog djela, Jezgra jabuke (Le trongon de pomme, Belgija, 2015) Mathilde Remy. Paradigmatsko djelo konvencionalnog Disneyjevog stila, ovdje je uobličeno u krajnje ironiziran lik. Ta nova Snjeguljica, depresivna, oronula ovisnica o jabukama, humorom je naprosto oduševila publiku. Još jedan neizmjerno duhovit studentski film, Dannyboy (Belgija, 2015) Simona Lynena, kritika je pomodnosti i samih autora. Posljednjim kadrom animatora koji bezvoljno radi, autor kao da se podsmjehuje svim zaljubljenicima u animirani film, ali i samom sebi. Razočarani Dannyboy, koji dokoličari sam u sobi, donosi autoironični komentar u kojem je lako prepoznati i sebe.

Studentski film Zaboravih reći (What I Forgot to Say, Njemačka, 2014) Patricka Buhra slojevita je priča o suvremenom flaneru. Naracija iz prvog lica šaptom nam pojašnjava kako skitnica/šetač oko sebe treba neznance. On melje svoje misli dok ne postanu apstrakcije, svjestan daha, vjetra, prkosi evolucijskoj svrsi i linearnosti. Sve to izloženo nam je u vidu slajdova i tabova. Prezentacija pripovjedača naglo je prekinuta dva puta. Prvi put gledamo crticu o izrazu gađenja na licu, koja gledatelju objašnjava kako osjećaj gađenja može uspostaviti najjače granice. Drugi put prekid je crtica o tome kako biti kul u klubu. Ove zbunjujuće sekvence zapravo precizno ilustriraju suvremenog skitnicu, stavljajući naglasak na opću mržnju spram okoline te opsjednutost dojmom koji ostavlja na druge. Narator se ispričava gledatelju ukoliko mu šapat ide na živce i što mu je govor neorganiziran, iznova ga razveseljavajući ljekovitom apsurdnošću i autoironijom. U jednom trenutku pripovjedač shvati kako pravi flaner ne želi biti shvaćen pa naglo zatvara sve tabove i prozore te se ispričava zbog ”ovoga”.

Humorističan društveni komentar donosi još jedan studenstki film Easycare (Belgija, 2015) Blommea Molenstre.Stop-animacija kombinirana sa snimkama živih lica, prikazuje tijela od voska, koja osim otisaka prstiju u svojoj teksturi nose prašinu i sitne dlačice.Uvenula tijela uživaju u taktilnim doživljajima velike praonice za ljude. Stari, naborani entuzijasti uvjereni su kako iz nje izlaze daleko bolji i ljepši. Velika praonica stvara iluziju kako je moguće s njih skinuti svu prljavštinu nakupljenu kroz sve te godine života. Kategorija studentskog filma svježinom je parirala Animarhiji, pokazavši tko su pokretači koji neće dopustiti da animacija postane mrtav medij. Izravni, duhoviti i vizualno jaki, dokazali su kako studentski radovi mogu biti sve samo ne površni.

U natjecateljskom dijelu programa, uz pregršt simpatičnih toplih pričica, provukla se i poneka tema teže kategorije. Jedna takva nikako nije mogla proći nezapaženo. Film Kraj – ženski zatvor u Hohenecku (Kaputt, Njemačka, 2016) Alexandera Lahla i Volkera Schlechta osvojio je Posebnu nagradu žirija. Taj kratki animirani dokumentarac donosi priče političkih zatvorenica glavnog ženskog zatvora u bivšem DDR-u. Njihov prisilni rad u Istočnoj Njemačkoj opskrbljivao je mnoge važne aktere zapadnog tržišta. Ispunile radnu normu ili ne, bile su mučene i ponižavane. Brojne političke zatvorenice bile su ondje nepravedno smještene i tretirane poput kriminalki i ubojica. Jednostavna monokromatska animacija odiše hladnoćom i uniformiranošću, a praćena je izvornim audio-zapisima intervjua sa zatvorenicama. Slušajući njihove detaljne opise, gledatelj dobiva jasnu sliku o strašnom zatvoru, dok su njihove osobne priče ostavljene po strani.

Još jedan animirani dokumentarac, ali u daleko opuštenijem tonu našao se u konkurenciji dugometražnog filma. Za film Do jaja! (Nuts!, SAD, 2016) Penny Lane bilo bi preciznije reći kako je djelomično ili uglavnom animirani film. Upoznaje nas s kontroverznom pričom američkog samoprozvanog doktora s početka 20. st. John R. Brinkley proslavio se metodom liječenja muške neplodnosti presađivanjem jarčevih testisa. Obavio je tisuće transplantacija, a da nikad nije stekao medicinsku naobrazbu. Njegova slava i profit nezaustavljivo su rasli, a optužbe stručnjaka za šarlatanstvo i obmanu neukih ljudi kao da su kod istih samo dodatno potencirale zaluđenost njihovim nadriliječnikom. Nevjerojatno kreativan i poduzetan kada je u pitanju pronalaženje načina za pljačkanje naroda, Brinkley je krajem dvadesetih godina prošlog stoljeća imao vlastitu radijsku emisiju u kojoj je dijelio savjete slušateljima. Nakon što su mu oduzeli liječničku licencu i radijsku koncesiju, kandidirao se za guvernera Kanzasa te sagradio tada najjaču radijsku postaju na svijetu, smještenu s meksičke strane granice sa SAD-om. Film obiluje arhivskim snimkama, intervjuima povjesničara te animiranim dijelovima, koji podrobnije ilustriraju priču, ali i neizravno komentiraju lik i djelo velikog prevaranta. Svako od sedam uzastopnih poglavlja nastalo je rukom drugog animatora. Iako su njihovi stilovi različiti i dalje su dovoljno homogeni u vizualnom izričaju, povezani ponajviše koloritom i atmosferom. Naizgled priča o američkom snu, zapravo je priča o ljudskoj pohlepi i gluposti, kao i prvim žrtvama budućeg potrošačkog društva. Autorica postupno otkriva dokle je sezala Brinkleyjeva ludost. Ponajprije zabavan, film i upućuje na to da mu je to primarna svrha. Sam naslov sugerira da je, osim ludosti, Brinkley imao i ono što u kolokvijalnom diskursu označavamo kao biti osobito hrabar.

Do jaja!, P. Lane, 2016.

Diletant par excellence pokazao nam je taj pojam u svom punom sjaju, dok nam je Animanarhija rasvijetlila kako izgleda kada je diletantizam namjeran izbor u animiranom filmu. Svježe, drugačije i hrabro, namjerno antiakademski i antiizvrsno. U današnjem kontekstu teško je to nazvati anarhijom kakvu smo nalazili kod autora primjerice šezdesetih godina, pogotovo ne u onom iskonskom intenzitetu koji uostalom karakterizira samu bit takvih tendencija. Mnogi autori prikazanih filmova već su renomirana imena na svjetskim festivalima animacije, poput uvijek zabavnog, pomalo luckastog Millarda ili mračnog Mulloya. Važno je dati im značaj i staviti ih uz bok onome što je publika navikla konzumirati kao animaciju te tako naglasiti umjetničko prvenstvo ideje i cilja naspram isprazne tehničke izvedbe.

Gorku tematiku katkad je teško iznijeti u mediju animiranog filma koji nepravedno sa sobom nosi predznak slatkog i ukusnog. Usprkos tomu neke su nas animacije itetako uzdrmale i poput Mulloyjevog Kraja igre podsjetile da se najprije trebamo usredotočiti na naše smiješne mikrokozmose, a tek potom na širu sliku.

Kristina Marić