NOVE KNJIGE

Dugo očekivan praktični savjetnik

Jasmina Kallay, Napiši scenarij, osnove scenarističke teorije i prakse, Hrvatski filmski savez, Zagreb, 2015.

Kao i mnogi dramski tekstovi, neki su scenariji naprosto izvrsno štivo. Drugi kao literatura ne vrijede, štono riječ, ni pišljiva boba. Neki velikani filmske režije tvrde da se prigodom snimanja malne slijepo drže napisanoga. Drugi velikani scenaristički predložak drže tek kažiputskim osloncem. Za mnoge je scenarij više od pola filma, za mnoge ne više od polaznog sredstva sporazumijevanja i komunikacije. Ovima je idealan scenarij onaj koji je dotjeran toliko da se doima poput nesnimljenog filma. Onima je idealan scenarij onaj koji, kao karika na putu do filma, rezultira samoponištenjem, itd.

Scenarij je na svoj način uistinu čudna vrsta, u biti međuproizvod, gotovo nusproizvod, koji živuje ponajprije stoga što je izrada filma preskupa da bi ga se samo počelo snimati, a u postupku nastajanja, posebice odluke o financiranju filma, zauzeo je praktički ključno mjesto, iako se na temelju samog scenarija doista ne može ustvrditi hoće li gotov slikopis biti dobar ili loš, jer čarolija filma ostvaruje se ili se ne ostvaruje na samom snimanju i u postprodukciji. Prvorazredan film može nastati i iz scenarija koji nitko nije razumio, u kojem nitko nije prepoznao konačnu izrađevinu (u nas tako bje s filmom Što je Iva snimila 21. listopada 2003. Tomislava Radića, ove godine u glasanju pet hrvatskih strukovnih filmskih udruga proglašenim najboljim hrvatskim filmom od osamostaljenja), a i po izvrsnom scenariju može se snimiti posve nezanimljiv film.

Kako bilo, scenarij općenito jest nužna čest u stvaralačkoj cjelini filmovanja, a u umjetničkom smislu može dometnuti otprilike jednako koliko i filmsko djelo koje katkad jest umjetnost, a katkad, ili češće, proizvod izdjeljan s većom ili manjom profesionalnom vještinom. Uostalom, mada se filmu rado prišiva prišivak sedme umjetnosti, filmsko djelo nije manje filmsko djelo i kada nije umjetnost, niti je uopće nužno da mu se pristupa kao umjetnosti, ni sa stvaralačke strane ni s recepcijske.

Knjiga iliti priručnik Napiši scenarij, osnove scenarističke teorije i prakse Jasmine Kallay ne tare glavu takvim pitanjima, dvoumicama i mudrovanjima, nego se temom scenarija i scenaristike bavi posve praktično i pragmatično, s ciljem podučavanja čitatelja – ponajprije, bit će, mladih aspiranata (zato je, možda, i tiskana slovima positnoga fonta) – scenarističkom zanatu, počevši od elementarnoga, uputa o formatiranju, upoznajući ga s pojmovima, sugerirajući moguće principe rada na preobrazbi zamisli u tekst (knjiga se bavi isključivo cjelovečernjim igranim filmom), upućujući ga u svojevrsna pravila ili male izradbene trikove, kao i u načine plasiranja, odnosno prodaje scenarija.

Kao primjere Kallay navodi odlomke iz scenarija hrvatskih filmova, a i u ostalim odsječcima priručnik primjereno ukotvljuje u našu sredinu, s napucima i savjetima koji se u nas doista mogu konkretno primijeniti te pobuđuje i ostvarivu misao o tome da (budući) hrvatski scenarist nije nužno zarobljenik svoje domaje i njezine kinematografije, pa čak ni regije, nego da se tim zanatom može baviti surađujući sa sineastima posvuda po svijetu, bilo da putuje, bilo da se ne miče iz svoje ulice.

Čitajući knjigu Napiši scenarij nekome se može učiniti da se mnogim pravilima i sugestijama suzbijaju ili zatiru maštovitost i stvaralačka sloboda, da se potiče suhoparna bezlična istost svakog scenarija cjelovečernjeg igranog filma, da se teži dosadnom, zatupljujućem ukalupljivanju. No ne treba smetnuti s uma da se odmaci, izglobljenja, razdešenja, iskošenja mogu ostvariti samo u odnosu na neku temeljnu strukturu, na neki valjani standard. On je ovdje ponuđen, a na pojedincima je domišljanima da se tom osnovom poigraju, ako i kako umiju. Također, valja biti svjestan da ovdje iznesene postavke i upute nisu svježe izmišljene, niti da su prvo nastala pravila, a onda scenariji, nego da je riječ o zakonitostima koje su naknadno uočene i potom usustavljene, kod uspješnih, dobrih, kvalitetnih predložaka među kojima su mnogi napisani prije nego što su postojali ikakvi priručnici ove vrste. Naglašavamo li nešto što se razumije samo po sebi? Možda, no riječ je o činjenici koja lako prhne s uma, pa nije zgorega na nju skrenuti pozornost.

Napiši scenarij praktičan je i razumljiv savjetnik i uputnik kakvog u nas dosad nije bilo – 1960. Branko Belan objavio je knjigu Scenarij – što i kako koja se dobrim dijelom bavila i filmologijom i filmskom dramaturgijom, a 1998. u nas je preveden priručnik Amerikanca Lewa Huntera Scenarij 434, stilom i pristupom ne daleko od Napiši scenarij, no ispisan posvema s američkog gledišta. Mnoge upute o scenaristici, doduše, jesu univerzalne i većina ih zasigurno stiže kao plod proučavanja djela scenarista američkih filmova, ali uhrvaćeno sidrište knjige Jasmine Kallay jamačno olakšava usvajanje gradiva. Pripomena da je tek šest mjeseci po objavljivanju tiskana i druga naklada knjige zorno govori o tome da je Napiši scenarij bio (i jest) itekako potrebno štivo.

Dometnimo još da je ovaj priručnik prvo u nizu planiranih izdanja – tiskanih, elektroničkih i videoizdanja – scenarističke platforme Palunko koja pri Hrvatskom filmskom savezu neumorno djeluje od 2003.

Janko Heidl