MEDIJI I MLADI

Medijska kultura treba biti obvezan sadržaj u osnovnim i srednjim školama

Razgovor s Majom Flego

Savjetnica pravobraniteljice za djecu za odnose s javnošću Maja Flego na 17. školi medijske kulture Dr. Ante Peterlić održala je predavanje pod nazivom Mediji i dječja prava. Maja Flego je od 1999. članica ocjenjivačkoga suda Revije hrvatskoga filmskog i videostvaralaštva djece, a od 2009. sudjeluje i u izboru filmova za UNICEF-ov Festival o pravima djece. Bavi se različitim područjima zaštite i unapređivanja dječjih prava, a u Trakošćanu je prvi put držala predavanje filmskim stručnjacima koji, uz nastavnike u osnovnim i srednjim školama, djecu i sve zainteresirane građane, sudjeluju u najopširnijem izvaninstitucionalnom filmskom obrazovnom programu.

Koje ste ključne poruke željeli prenijeti publici na svojem predavanju u sklopu 17. škole medijske kulture Dr. Ante Peterlić?

Kako se nastavnici koji su u obrazovnom programu Škole bave medijskom kulturom i podučavaju je, željela sam istaknuti kako je, osim usvajanja znanja o medijima, za djecu vrlo vrijedno i sudjelovanje u stvaranju pozitivnih medijskih sadržaja. Nastavnici osnovnih i srednjih škola koji im to omogućuju na taj način pomažu i afirmaciji dječjih prava, primjerice prava djece na slobodu izražavanja i kreiranje vlastitih ideja. I kroz vlastito medijsko izražavanje djeca rastu, sazrijevaju i razvijaju vlastitu medijsku i filmsku pismenost. S obzirom na razvijenost i pristupačnost tehnoloških mogućnosti, danas djeca mogu vrlo rano sama stvarati medijske proizvode i zato ih je važno uključiti i podučiti medijskoj kulturi.

Kada govorimo o pozitivnom medijskom sadržaju, što to konkretno uključuje?

Izraz "pozitivni sadržaji za djecu" često se koristi u kontekstu dječjih prava, a odnosi se na sadržaje koji su u pozitivnom smislu poticajni za dijete i pridonose njegovu razvoju. Na primjer tako što mu omogućuju stjecanje znanja o svijetu koji ga okružuje, znanja o zaštiti zdravlja i očuvanju okoliša, bolje razumijevanje odnosa među ljudima, ali i bolje razumijevanje samoga sebe. Dobar film za djecu može biti i poticaj razvoju socijalne i emocionalne inteligencije djeteta i može pridonijeti rješavanju djetetovih problema. Sve što obogaćuje dijete, na neki se način smatra pozitivnim sadržajem. Pritom uopće nije riječ o tome da se za djecu stvara umjetno uljepšana slika stvarnosti, naprotiv, već da se vodi računa o njihovim potrebama.

Pravobraniteljica za djecu dobiva razne upite koji se tiču medijskoga sadržaja koji djeca konzumiraju. Koje su najčešće kritike u vezi s prikazivanjem sadržaja u medijima?

Najčešće se prigovara na eksplicitne prizore nasilja i seksa, koji se prikazuju na televiziji tijekom dana. Zanimljivo je da dobivamo više prigovora na uznemirujuće televizijske najave pojedinih filmova koji se prikazuju tijekom dana, iako zakonski propisi obvezuju nakladnike da pozorno odabiru prizore koji će se koristiti u najavama. Stižu nam i pritužbe na sadržaj reklama. Neke reklame imaju poprilično lascivan sadržaj, dvosmislene su, uvredljive i na to ljudi reagiraju i upozoravaju. Također, građani nam prijavljuju prizore nasilja u informativnom programu, odnosno smatraju da u vijestima ne bi trebalo prikazivati prizore brutalnoga nasilja, smaknuća, teško ozlijeđenih i mrtvih.

Maja Flego

Vi svakodnevno pratite medijski sadržaj vezan uz djecu i za djecu. Ima li dovoljno dječjega programa na nacionalnim televizijama?

Hrvatska radiotelevizija ima zakonsku obvezu proizvoditi i prikazivati sadržaje za djecu. Primjerice, na HTV 2 prije je bilo više dječjega programa koji se reprizirao poslijepodne i navečer. Problematično je bilo to što se često vidjelo da je taj program proizveden s oskudnim sredstvima i što često nije bio atraktivan i nije mogao konkurirati drugim kanalima koje djeca češće gledaju. S druge strane, bilo je i na HTV-u izvrsnih animiranih i igranih filmova i drugih emisija za djecu, ali za njih nije bilo ni najava ni preporuka za roditelje o tome za koju su dob namijenjeni. Nažalost, u međuvremenu se opseg dječjega programa na HTV-u znatno smanjio. Druge televizije prikazuju uglavnom strane programe za djecu. Bilo bi dobro da kvalitetnih dječjih programa ima više i da svi budemo bolje informirani o njima.

Dana 1. siječnja 2015. na snagu je stupio Pravilnik o kategorizaciji audiovizualnih djela, kojim se uređuje postupak kategorizacije filmova. O čemu je riječ? 

Na donošenje toga pravilnika čekali smo još od 2008., kada je donesen Zakon o audiovizualnim djelatnostima. On propisuje da svaki kinoprikazivač mora vidljivo istaknuti kategoriju ili dobnu oznaku filmova radi zaštite maloljetnika od mogućeg štetnog utjecaja sadržaja neprimjerenih njihovoj dobi. To znači da i pri prodaji ulaznica i pri oglašavanju trebaju označiti je li film namijenjen svima ili pak publici starijoj od 12, 15 ili 18 godina. To ne znači fizičku zabranu ulaska djeteta u kino, ali obvezuje na upozorenje i omogućuje roditelju da se informira o tome kakav će film gledati i kojoj je dobnoj skupini namijenjen. Iskreno, ne znamo kako to sada funkcionira u praksi. Prije smo često dobivali pritužbe od građana o tome kako su na projekcijama vrlo nasilnih filmova vidjeli mnogo dječje publike, često bez pratnje roditelja. Žalili su nam se i roditelji koji su odveli djecu u kino i onda bili neugodno iznenađeni sadržajem, ali i time što ih nitko u kinu nije prethodno upozorio. Zato je jako važno da se roditelj unaprijed informira, ali i da postoji istaknuta oznaka.

Zašto bi medijska pismenost u osnovnim i srednjim školama trebala biti obavezan sadržaj?

Već nekoliko godina preporuka je pravobraniteljice za djecu da medijska pismenost treba biti obvezan sadržaj u školama, upravo zato što postojeća Medijska kultura, unutar nastave hrvatskoga jezika, ne pokriva sve aspekte medijske pismenosti. Kada dođe takav prijedlog s naše strane, odmah naiđemo na odgovor da se ne može uvoditi nijedan novi predmet. Mi nismo ni tražili da bude uveden novi predmet, iako smatramo da bi možda mogao biti izborni predmet, nego smo tražili da se sadržaj uključi u nastavu. Uopće ne vidimo zapreke da se taj sadržaj odmah uključi u razrednu nastavu od prvoga do četvrtoga razreda jer edukacijom nastavnika razredne nastave i njihovom suradnjom s udrugama koje provode slične programe možemo početi već od prvog razreda podizati razinu medijske pismenosti. Danas, zapravo, medijsko opismenjavanje trebamo uvesti već od dječjeg vrtića jer neka djeca već u ranoj dobi putem mobitela snimaju svoje filmove. Procjenjuje se da su u stjecanju vještina sigurnog korištenja interneta mlađa djeca, primjerice do deset godina, sklonija poslušati savjete odraslih – kasnije im vršnjaci postaju važniji – pa bi bila šteta propustiti to vrijeme za razvoj i medijske i digitalne pismenosti. To podrazumijeva i zaštitu privatnosti i prevenciju cyberbullyinga, odnosno virtualnog zlostavljanja, tj. zlostavljanja virtualnim kanalima,ali isto tako i znanje o tome kako se bolje služiti medijima koji su im na raspolaganju.

Koliko je važno obrazovanje o medijskoj pismenosti i njihovih roditelja?

Velik je problem kad roditelji priznaju da njihova djeca znaju više o korištenju medija od njih i zato im prepuštaju svu kontrolu. Možda sa starijom djecom ne možemo držati korak, ali djecu predškolske dobi nikako ne smijemo pustiti da se sama snalaze. Kao što ih ne bismo pustili da sama prelaze ulicu, tako im trebamo pomoći da nauče služiti se medijima na siguran način, a i mi moramo učiti zajedno s njima. Roditelji često podliježu panici zbog prijetnji opasnosti preko interneta, ali ne vide svoju ulogu u tome da zaštite djecu, nego prebacuju svu odgovornost na državu – školu, policiju i druge institucije.

Ova škola daje najopširniji izvaninstitucionalni filmski obrazovni program. Daje li pravobraniteljica za djecu preporuke za održavanje radionica koje bi pomogle obrazovanju svih dobnih skupina o medijskoj kulturi?

Preporuka Pravobraniteljice za djecu o medijskoj pismenosti poziva na različite oblike obrazovanja, i za djecu, i za nastavnike, i za roditelje. Surađujemo s udrugama koje organiziraju takve programe i radionice, a i često razgovaramo o medijima s djecom koja nas posjećuju u našoj Maloj kući dječjih prava, u prizemlju našeg ureda u Zagrebu (Teslina 10). U tom prostoru održavamo i radionice za djecu i odrasle, a povremeno ga za te svrhe ustupamo i udrugama okupljenima u Koordinaciji udruga za djecu, s kojom redovito surađujemo. Sve su te radionice povezane s dječjim pravima, a neke i s medijima. Možda u budućnosti u Maloj kući dječjih prava ugostimo i neku dječju medijsku radionicu, jer medijsku pismenost vidimo kao osnaživanje djece i jedan od načina ostvarivanja dječjih prava.

Ines Jokoš