NOVE KNJIGE

Mnogo je teže ne raditi filmove, nego raditi ih

Vlado Kristl: Sekundni filmovi (Sekundenfilme), DAF, Zagreb, 2015.

Autentičan i dosljedno neukrotiv, vazda na svoju ruku, na drugo brdo tkan, vječni bundžija, uvijek u sukobu s okolinom, nikad komforan, Vlado Kristl,  Rođen u Zagrebu 1923., preminuo u Münchenu 2004., bio je enfant terrible hrvatskog filma i umjetnosti, a  vele, i čovjek nemoguće naravi. No i znatnog umjetničkog potencijala realiziranog ponajprije u likovnoj i filmskoj umjetnosti. Kao slikar, član i utemeljitelj glasovitog EXATA 51, kao filmaš, autor dva remek-djela zagrebačke škole crtanog filma, Šagrenske kože (1960), gdje mu je suredatelj bio Ivo Vrbanić i kanonskog Don Kihota (1961) te potom potpisnik niza eksperimentalnih filmova nastalih u Njemačkoj, koje se drži važnim ostvarenjima takozvanog njemačkog novog, odnosno mladog filma rođenog u drugoj polovici 1960-ih.

Dijelom njemačkog podrijetla, Kristl je onamo odselio nakon što mu je u SFRJ zabranjen kratki eksperimentalno igrani film General i pravi čovjek (1962), snimljen za slovenski Viba film, zbog toga što je u njemu ismijavao, odnosno satirički kritizirao politički sustav i samoga predsjednika Josipa Broza Tita.

Osim kao slikar i sineast, Kristl se izražavao i kao pjesnik i prozaik. Knjiga Sekundni filmovi (Sekundenfilme) svojevrstan parnjak njegovu istoimenu kratkometražnom filmu iz 1968., u Njemačkoj je objavljena daleke 1971., a u nas ove godine, u prijevodu Vesne Vuković, u nakladi zagrebačkog DAF-a.

Uvijek protiv konvencija, protiv oponašanja, protiv priklanjanja smjeru, pravcu, tendenciji, Kristl i ovo djelo sastavlja po vlastitom, mogli bismo kazati spontano podrivačkom principu te ga je stoga teško formalno odrediti. Posrijedi je, dojam je, zbirka po standardnim mjerilima tek uvjetno organiziranih ideja i zapisa, ostvarenje koje i svakim djelićem i cjelinom odražava autorovu iritaciju vladajućim vrijednostima svake vrste. No i publikacija koja se može čitati kao Kristlov uvid u prakse filmskog posla, kako u uvodnoj napomeni zapisuje urednik izvornog izdanja Wolf Wondratschek, a što i sami možemo zaključiti budući da se gotovo sav materijal izravno i nedvosmisleno odnosi na filmsko stvaralaštvo, u ovom ili onom obliku.

Sekundni filmovi, V. Kristl

Kristlova jetka razmišljanja oblikovana su mahom u vidu anegdotalnih i aforističkih doskočica, ironičnih kratkih priča koje mogu i ne moraju biti istinite, a središnji dio knjige Sekundni filmovi zauzima tekst naslovljen Na selu, nešto poput nadrealističke ratne, međuplanetarne drame koja se, interpretirajmo, načelno bavi odnosima moći, a pisana je u dijaloškoj formi, koja možda jest, a možda i nije bila osnova nekog mogućeg scenarija.

Jedna od glasovitih Kristlovih rečenica, njegov svojevrstan filmaški moto, ona je u kojoj tvrdi  da mu je osnovni cilj istjerati i posljednjeg gledatelja iz kino dvorane. Jedan  njegov film, zbog namjerna diletantizma uistinu jedva gledljiv Smrt publici (1983), Kristlovu je vodilju jasno deklarirao u naslovu. Takozvani problem njegova zbiljskoga ili navodnoga prezira ili mržnje prema filmu logično se i praktično mogao riješiti vrlo jednostavno – time da se naprosto njime ne bavi. No Kristl je neumorno režirao i stvorio opus od nekoliko desetaka ostvarenja, ponešto i dugometražnih, a poneki mu je film i nagrađen na kakvom uglednom festivalu. Kopka li nas zašto li je uopće uzimao kameru u ruke, u knjizi Sekundni filmovi pronaći ćemo odgovor. U odlomku koji, vjerujemo, predstavlja razgovor po premijeri filma, na pitanje: „Zašto radite filmove, ako ne vjerujete u njihovu budućnost?“ odgovara: „Jer je mnogo teže ne raditi filmove, nego raditi ih.“

Prvi dio knjige počinje kao tobožnji ili stvarni prikaz Kristlova rada na filmu, ne prepričan, nego predočen dokumentiranjem, odnosno pseudodnevničkim zapisima pojedinih faza: čitamo pismenu molbu za financiranje filma, opis sadržaja, dijalog s autorom, opis same realizacije od snimanja prvog kadra do kritičke recepcije, nešto kao redateljsku koncepciju, biografiju autora, biografiju likova i nešto što je, pretpostavljamo, opis prizora. Sve napisano tonom lucidno duhovitog, bezobraznog poigravanja očekivanjima, s jasnom namjerom ismijavanja i ruganja autoritetima kojima se obraća i onome što oni predstavljaju, makar i u korist vlastite štete.

U molbi za financiranje filma, primjerice, stoji: „Financijski plan nisam dovršio... Nisam ni imao namjeru da snimim film koji bi mogao zainteresirati uobičajenu i postojeću filmsku distribuciju; time je od početka isključena svaka mogućnost da se uđe u trag nekom izvoru novca.“

U odsječku koji se bavi opisom sadržaja, piše: „Vidite, moja poštovana gospodo, sadržaj filma koji Vam je podastrijet, nije taj sadržaj. ... Ja sad ne mogu, ni uz najbolju volju, ni nakon što je film snimljen, opisati njegov sadržaj.“

Premda neprilagodljiv i anarhično autodestruktivan, Kristl svoje stavove i osjećaje izražava nesvakidašnjom čilošću, igralačkom radošću koju je teško prispodobiti vječitom gunđalu i nezadovoljniku. Koliko god cjelina odisala ogorčenošću, humor mnogih pasusa i odlomaka - koji podsjeća na domete i stil, primjerice Daniila Harmsa ili Montyja Pythona – u stanju je dobrano nasmijati i razveseliti. Iako po uobičajenim mjerilima raskuštran i neuredan, počesto i vjerojatno hotimice nerazumljiv tekst, knjiga Sekundni filmovi jest zanimljivo, pa i zabavno štivo koje i formom i sadržajem uspješno prenosi autorovu energiju, svjetonazor i ideje.

Janko Heidl